Situacija koja je dovela do potrebe izrade antirecesijskih mjera iznimno je nepovoljna. Hrvatska je ukliještena između:
1) iznimno nepovoljnih vanjskih okolnosti, odnosno globalne financijske krize i recesije u najvećim svjetskim ekonomijama, pri čemu, na globalnoj razini, ovo nije samo jedna od uobičajenih recesija, već najveća i najkompleksnija recesija od kraja Drugoga svjetskog rata
2) nepovoljnih domaćih okolnosti, odnosno iznimno visokih rata vanjskog duga koje dolaze na naplatu upravo u 2009. (približno 12,8 milijardi eura, ili gotovo 30 posto BDP-a), i to u situaciji već postojeće visoke vanjske zaduženosti, relativno velikog javnog duga i dvostrukog deficita.
Ove druge (domaće) okolnosti determinirane su strukturom gospodarstva koja zahtijeva kontinuirano inozemno financiranje, a prve (vanjske) okolnosti ga izuzetno otežavaju. Nagli prekid priljeva inozemnih sredstava doveo bi do ozbiljnih lomova u ekonomiji. Takvo stanje nužno određuje skup mogućih antirecesijskih mjera.
Predložene mjere u svojoj osnovi idu prema rješavanju ključnih makroekonomskih ravnoteža (fiskalna i vanjskotrgovinska), a ne prema deficitarnom financiranju potrošnje i investicija. Svako ozbiljnije zaduživanje države na domaćem tržištu ozbiljno bi smanjilo financijska sredstva raspoloživa za poduzeća i građane, što bi moglo izazvati dodatni lom potrošnje i investicija. Sada je očito da će i država, i banke, i veća poduzeća financiranje i refinanciranje svojih obveza morati velikim dijelom učiniti u inozemstvu. A to ima svoje implikacije.
Međunarodna financijska tržišta su konzervativna kad su u pitanju male zemlje, što se odražava na mjere koje Hrvatska može poduzeti. Hrvatska traži financiranje, a inozemni kreditori traže da se demonstrira zdravlje ekonomije i sposobnost budućeg vraćanja duga. Hrvatska to može učiniti jedino dokazom da rješava osnovne neravnoteže koje dovode do potreba zaduživanja, a to su fiskalni deficit i deficit tekućeg računa. Treba demonstrirati sposobnost rješavanja ovih problema. To se čini uravnoteženjem proračuna, tj. nultim proračunom ili barem njegovim značajnim smanjenjem, te značajnim smanjenjem deficita tekućeg računa bilance plaćanja, što se u trenutnim okolnostima globalne krize može samo postići smanjenjem uvoza. Smanjenje uvoza može se postići jedino smanjenjem potrošnje i investicija. Smanjenje domaće potrošnje (ili recesija) nije tragedija, nego je to gotovo neizbježni mehanizam prilagodbe novim okolnostima s ciljem zadržavanja zdravlja osnovnih financijskih tokova, međunarodne kredibilnosti zemalja i sprečavanje nekontroliranih ekonomskih lomova.
Svjetska financijska tržišta Hrvatsku će ocjenjivati na temelju kreditinog rejtinga i povjerenja u ekonomsku politiku. Zato se ne smije isprovocirati pad kreditinog rejtinga.
Iako se snažna monetarna ekspanzija (ili, laički rečeno, “upumpavanje” novca u sustav iz Hrvatske narodne banke) čini kao elegantno rješenje, treba znati da ono predstavlja izravan napad na tečaj, a razumna stabilnost tečaja jedan je od ključnih elemenata stabilnosti financijskog i makroekonomskog sustava u Hrvatskoj. Slično tome, ideje da se iz deviznih pričuva, na ovaj ili ona način, (re)financiraju državne obveze i/ili domaći krediti znači, osim opasnog poigravanja makroekonomskom stabilnošću, i ozbiljan gubitak povjerenja međunarodnih financijskih krugova zbog smanjivanja rezervi.
Premda se snažna fiskalna ekspanzija čini kao rješenje, treba znati da je nju u sadašnjim okolnostima nemoguće financirati na održiv način i bez ugrožavanja makroeekonomske stabilnosti. Mjere koje je predložio EIZ usmjerene su na “meko prizemljenje” gospodarstva koje će ga istodobno pripremiti za novi uzlet jednom kad do njega dođe, dok bi ignoriranje problema i odgađanje tražene prilagodbe dovelo do “tvrdog prizemljenja” gospodarstva koje će izazvati mnoge štete. Stoga predložene mjere treba prije promatrati kao mjere za kontroliranje negativnih učinaka recesije. Realno, trenutno se ne može očekivati pronalaženje mjera koje će spriječiti pad ekonomske aktivnosti, jer taj pad i nije bio izazvan domaćim okolnostima. Odgovarajuće mjere mogu pad aktivnosti učiniti manje bolnim i mogu stvoriti temelj za brzi oporavak. Blagi pad aktivnosti (ili recesija) sam po sebi ne mora biti poseban problem. Ako razina BDP-a padne za 1-2 posto, to znači vraćanje na stanje iz 2007. U ekonomskom smislu, svijet je u izvanrednom stanju, a to je vrijeme kad se poduzimaju izvanredne mjere, hrabre i odlučne. Zato i na domaćem planu treba pokazati odlučnost i mudrost. Nije vrijeme za podilaženje partikularnim interesima i interesnim skupinama, već za snažnu akciju koja će, nažalost, zahtijevati poduzimanje teških koraka.
Danijel Nestić, viši znanstveni suradnik Ekonomski institut, Zagreb
1) iznimno nepovoljnih vanjskih okolnosti, odnosno globalne financijske krize i recesije u najvećim svjetskim ekonomijama, pri čemu, na globalnoj razini, ovo nije samo jedna od uobičajenih recesija, već najveća i najkompleksnija recesija od kraja Drugoga svjetskog rata
2) nepovoljnih domaćih okolnosti, odnosno iznimno visokih rata vanjskog duga koje dolaze na naplatu upravo u 2009. (približno 12,8 milijardi eura, ili gotovo 30 posto BDP-a), i to u situaciji već postojeće visoke vanjske zaduženosti, relativno velikog javnog duga i dvostrukog deficita.
Ove druge (domaće) okolnosti determinirane su strukturom gospodarstva koja zahtijeva kontinuirano inozemno financiranje, a prve (vanjske) okolnosti ga izuzetno otežavaju. Nagli prekid priljeva inozemnih sredstava doveo bi do ozbiljnih lomova u ekonomiji. Takvo stanje nužno određuje skup mogućih antirecesijskih mjera.
| Nije vrijeme za podilaženje interesnim skupinama, već za snažnu akciju |
Međunarodna financijska tržišta su konzervativna kad su u pitanju male zemlje, što se odražava na mjere koje Hrvatska može poduzeti. Hrvatska traži financiranje, a inozemni kreditori traže da se demonstrira zdravlje ekonomije i sposobnost budućeg vraćanja duga. Hrvatska to može učiniti jedino dokazom da rješava osnovne neravnoteže koje dovode do potreba zaduživanja, a to su fiskalni deficit i deficit tekućeg računa. Treba demonstrirati sposobnost rješavanja ovih problema. To se čini uravnoteženjem proračuna, tj. nultim proračunom ili barem njegovim značajnim smanjenjem, te značajnim smanjenjem deficita tekućeg računa bilance plaćanja, što se u trenutnim okolnostima globalne krize može samo postići smanjenjem uvoza. Smanjenje uvoza može se postići jedino smanjenjem potrošnje i investicija. Smanjenje domaće potrošnje (ili recesija) nije tragedija, nego je to gotovo neizbježni mehanizam prilagodbe novim okolnostima s ciljem zadržavanja zdravlja osnovnih financijskih tokova, međunarodne kredibilnosti zemalja i sprečavanje nekontroliranih ekonomskih lomova.
Svjetska financijska tržišta Hrvatsku će ocjenjivati na temelju kreditinog rejtinga i povjerenja u ekonomsku politiku. Zato se ne smije isprovocirati pad kreditinog rejtinga.
Iako se snažna monetarna ekspanzija (ili, laički rečeno, “upumpavanje” novca u sustav iz Hrvatske narodne banke) čini kao elegantno rješenje, treba znati da ono predstavlja izravan napad na tečaj, a razumna stabilnost tečaja jedan je od ključnih elemenata stabilnosti financijskog i makroekonomskog sustava u Hrvatskoj. Slično tome, ideje da se iz deviznih pričuva, na ovaj ili ona način, (re)financiraju državne obveze i/ili domaći krediti znači, osim opasnog poigravanja makroekonomskom stabilnošću, i ozbiljan gubitak povjerenja međunarodnih financijskih krugova zbog smanjivanja rezervi.
Premda se snažna fiskalna ekspanzija čini kao rješenje, treba znati da je nju u sadašnjim okolnostima nemoguće financirati na održiv način i bez ugrožavanja makroeekonomske stabilnosti. Mjere koje je predložio EIZ usmjerene su na “meko prizemljenje” gospodarstva koje će ga istodobno pripremiti za novi uzlet jednom kad do njega dođe, dok bi ignoriranje problema i odgađanje tražene prilagodbe dovelo do “tvrdog prizemljenja” gospodarstva koje će izazvati mnoge štete. Stoga predložene mjere treba prije promatrati kao mjere za kontroliranje negativnih učinaka recesije. Realno, trenutno se ne može očekivati pronalaženje mjera koje će spriječiti pad ekonomske aktivnosti, jer taj pad i nije bio izazvan domaćim okolnostima. Odgovarajuće mjere mogu pad aktivnosti učiniti manje bolnim i mogu stvoriti temelj za brzi oporavak. Blagi pad aktivnosti (ili recesija) sam po sebi ne mora biti poseban problem. Ako razina BDP-a padne za 1-2 posto, to znači vraćanje na stanje iz 2007. U ekonomskom smislu, svijet je u izvanrednom stanju, a to je vrijeme kad se poduzimaju izvanredne mjere, hrabre i odlučne. Zato i na domaćem planu treba pokazati odlučnost i mudrost. Nije vrijeme za podilaženje partikularnim interesima i interesnim skupinama, već za snažnu akciju koja će, nažalost, zahtijevati poduzimanje teških koraka.
Danijel Nestić, viši znanstveni suradnik Ekonomski institut, Zagreb