Hrvatska vojska - Od teritorijalne obrane do NATO-a

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 29.03.2008. u 10:00

Točno šest tisuća sto i pedeset tri dana. Upravo toliko će proteći od 28. svibnja 1991. do 3. travnja 2008. godine - dva velika datuma u povijesti Oružanih snaga RH. Najvjerojatnije oba neće biti zabilježena kao najveći u njezinoj povjesti, ali svakako obilježavaju temeljne stupove Hrvatske vojske. Tog utorka 28. svibnja 1991. na nogometnom stadionu NK Zagreb u Kranjčevićevoj pred najvišim državnim vodstvom i prepunim tribinama prodefilirale su prve postrojbe Zbora narodne garde - prve vojne postrojbe Oružanih snaga ni godinu dana stare hrvatske države.

Skup pun emocija, mladići koji su iz tenisica i traperica uskočili u maskirnu odoru, naoružani kalašnjikovima koji su tko zna kojim kanalima došli u Hrvatsku. Danas zasigurno nitko ne može reći tko je od tih ljudi koji su ponosno gazili travu nogometnog igrališta, živ.Tko je od njih ratni invalid s manjim ili većim postotkom. Malo je tko od njih tada znao kakav zvuk proizvodi minobacačka granata dok leti iznad glave, kako “pašteta“ trga stopalo. Bilo je to vrijeme nacionalnog ponosa, a rat je već debelo zakucao na vrata. Oni i još deseci tisuća drugih koji tog utorka nisu stali na travu nogometnog stadiona odlučili su braniti svoju domovinu.

Gotovo sedamnaest godina kasnije u Bukureštu politički predstavnici te iste domovine s ponosom i osmijehom od glavnog tajnika NATO-a primit će pozivnicu da Hrvatska uđe u klub odabranih - u NATO. Primanje pozivnice za NATO najvažniji je politički događaj u Hrvatskoj nakon primanja u Ujedinjenje narode 1992. godine. Iako je Savez od nestanka hladnoratovske podjele svijeta doživio nekoliko transformacija, te ga se danas pokušava predstaviti više kao politički savez koji veliku brigu posvećuje rješavanju humanitarnih katastrofa, NATO je i nadalje prije svega vojni savez čija se snaga očituje u sposobnostima vojski država članica. Kako će se tu uklopiti Hrvatska vojska i što za nju zapravo znači ulazak u NATO?

 - Riječ je o prelasku iz postupaka improvizacije u organizaciju. To je najveća promjena koja se događa u Hrvatskoj vojsci. Sada dolazimo u organizaciju koja je puno odgovornija, kojoj se puno teže prilagoditi, gdje je improvizacija minimalna - objašnjava u razgovoru za Jutarnji list zamjenik načelnika Glavnog stožera general Slavko Barić. Prilagodba Oružanih snaga NATO-ovim standardima počela je još 2003., kada je Hrvatska primljena u Partnerstvo za mir i kada je preuzela partnerske ciljeve. No, Oružane snage nisu bile prisiljene napraviti sve da bi se odabrani cilj postigao. General Barić naglašava kako je u realizaciji tih ciljeva bilo problema. Prije svega zbog primjene standarda koji su drukčiji od onih u Oružanim snagama te zbog ljudi koji nisu bili dovoljno vojno obrazovani. Treći je problem bilo loše stanje materijalnih sredstava koje je vojska koristila. No, nakon Bukurešta dolazi nova faza. General Barić tvrdi kako su u Oružanim snagama toga svjesni i naglašava da će se prilagodba Hrvatske vojske morati ubrzati.

- Morat ćemo napraviti listu prioriteta te jasno poduprijeti i financijski i organizacijski prilagodbu NATO-ovim standardima. Dobit ćemo vremenske okvire u kojima moramo izvršiti prilagodbu cjelokupne organizacije. To znači da iz jedne lakše prilagodbe ulazimo u fazu koja ima jasne okvire, jasne zahtjeve. Tražit će se naši brzi odgovori na pojedine zahtjeve NATO-a. - zaključuje general Barić.

Jedan od trenutno najvećih problema Oružanih snaga je nedostatak kvalitetnih ljudi. Zbog lošeg materijalnog stanja visoko kvalitetni ljudi napuštali su vojsku i Glavni stožer se već suočava s tim da se pojedine struke oslanjaju na samo nekoliko ljudi, što je loše. S ulaskom u NATO Oružane će snage morati u razne strukture Saveza uputiti desetke obučenih časnika, a da pritom i u Zagrebu ostane dovoljno ljudi koji će na kvalitetan način obavljati zadaće.

U Glavnom stožeru su svjesni da im nedostaje kvalitetnih ljudi. No, general Barić naglašava da Oružane snage zahvaljujući školovanju naših vojnika u domaćem vojnom sustavu i u inozemstvu imaju potrebnu kritičnu masa ljudi koja poznaje procedure i koja će moći popuniti potrebna mjesta. Za početak će u razne institucije NATO trebati poslati od 30 do 40 časnika s visokom razinom znanja i određenim činom. U vojnom dijelu našeg predstavništva u NATO-u broj časnika će se sa 12 podići na 17. No, veći su problem stožerno zapovjedna mjesta u obrambenim institucijama NATO-a. Riječ je središtima u Monsu, Izmiru, Norfolku, Napulju.

Za te pozicije bit će potrebno do 2011. 50 stožernih časnika u razini bojnika i pukovnika. General Barić naglašava kako je u tijeku školovanje izrazito kvalitetne generacije časnika koji su završili vojne akademije u SAD-u i Njemačkoj i koji će preuzeti te pozicije. Ipak, prema njegovim riječima već je primjetna transformacija kod zapovjednika najviše razine koji se sve manje bave klasičnim zapovijedanjem, a sve više raspravljaju o programskim, planskim dokumnetima i financiranju. Tako sve više postaju menadžeri, a manje klasični zapovjednici, što je trend i u NATO-u.

Savez bi i Oružanim snagama trebao omogućiti da se kadrovski i tehnički osposobe za budućnost. Da se konačno provede značajna kadrovska rotacija unutar same vojske i da šansu dobiju novi ljudi koji nisu opterećeni raznim klanovskim borbama, političkim ovisnostima. Oni kojima vojska ne služi samo kao siguran osobni dohodak i topli obrok, već se kroz vojsku žele intelektualno razvijati. Naravno, šansu im treba pružiti prije nego što od svega dignu ruke i pobjegnu.


40 posto spremnih


Prema Dugoročnom planu razvoja Hrvatska je za potrebe sudjelovanja u misijama u inozemstvu odredila 8 posto snaga kopnene vojske ili 700 vojnika. Oni moraju biti spremni do 2010. godine. Osim toga, 40 posto snaga mora biti spremno da u svakom trenutku može intervenirati bilo gdje u Hrvatskoj. Također, do 2010. trebala bi se za misije u inozemstvu ustrojiti i opremiti ojačana motorizirana pješačka bojna koja bi se uklopila u module NATO-ovih snaga i koja bi intervenirala bilo gdje u svijetu. Za potrebe sudjelovanja u mirovnim operacijama Hrvatska je deklarirala i satniju vojne policije, satniju za specijalna djelovanja, inženjerijsku satniju, postrojbu za razminiranje, inženjerijsku satniju za horizontalne konstrukcije, dva transportna helikoptera i ABK satniju za dekontaminaciju.

 700 pripadnika Kopnene vojske  2010. treba biti spremno za odlazak u misije izvan Hrvatske, ističe general Barić, zamjenik načelnika Glavnog stožera
General Barić naglašava kako je do sada između 1300 i 1500 vojnika prošlo pripreme za misije, a oko 1200 ih je bilo u raznim misijama, što je zadovoljavajuće. Vrlo često i od vojnih i civilnih dužnosnika može se čuti kako naši vojnici u misijama dobivaju samo pohvale i kako je njihovo ratno iskustvo s kojim odlaze u međunarodne misije neprocjenjivo.

Dok Amerikanci u ratna žarišta šalju mladiće od 18, 19 godina koji često ne znaju ni engleski jezik i prvo ubiju čovjeka, a potom ga pitaju što želi, Hrvatska šalje prekaljene vojnike koji znaju procijeniti situaciju, znaju se organizirati na terenu. No, svake godine bit će sve manje onih koji će svoja iskustva iz Oluje ili Bljeska primjenjivati u Kabulu ili Mazar-e Sharifu. Zbog toga će sve više trebati ulagati u obuku vojnika i njihovu tehničku opremljenost. Potpuno je pogrešno gledanje da se Hrvatska vojska oprema zbog zahtjeva NATO-a.


Kupnja novih aviona


Ona se oprema zbog katastrofalnog stanja opreme i naoružanja u sva tri roda vojske. Tim resursima ili istječu ili su istekli svi mogući resursi. Nesretna je podudarnost da u sva tri roda vojske takoreći u istom trenutku trebaju nova moderna sredstva, što je iznimno skupo. Osim tehničke inferiornosti, general Barić posebice naglašava da će najveća i najbrža prilagodba biti potrebna u informacijsko-komunikacijskom dijelu, u području standarda života, rada i obuke vojnika i prihvaćanju standardnih operativnih postupaka u vođenju vježbi. U obavljanju obuke trebat će se puno više koristiti simulacijska središta i simulacijska sredstva, što znatno pojeftinjuje obuku u odnosu na odlaske na teren.

Protivnici kupnje modernog naoružanja, a Hrvatska će u sljedećem razdoblju za to utrošiti više od 8 milijardi kuna, ne vide ili ne žele vidjeti da se njegovom kupnjom jača i domicilno gospodarstvo. Kada bi, primjerice, tvrtka Končar uspjela plasirati svoj tramvaj gradu Helsinkiju da finska Patria nije Hrvatskoj prodala oklopna vozila. Uskoro kreće i posao kupnje novih borbenih aviona vrijedan možda i 700 milijuna eura.

Minimalno toliko budući da prodavatelj aviona mora uložiti u hrvatsko gospodarstvo. Nadalje, tu su i druga sredstva koja se razvijaju za potrebe vojske, a zapravo ga u najvećem postotku koriste civilne službe. Primjerice, američki pomorski i zračni radari, čijih samo 20 posto kapaciteta koristi vojska a ostalo civilne službe prometa, ili novi transportni helikopteri koji će se u najvećem broju slučajeva koristiti za potrebe civilnih hitnih intervencija.

Nekoliko posljednjih godina u Hrvatskoj traje rasprava o ulozi NATO-a i hrvatskom članstvu u Savezu, a mnogobrojne civilne udruge sve vrijeme pokušavaju uvjeriti naciju kako je ulazak u Savez štetan za državu. Koncentriraju se samo na vojni aspekt ulaska države u Savez, ne i na onaj civilni. No, zasad još uvijek nisu iznijeli niti jedan suvisao podatak protiv ulaska Hrvatske u NATO. Glavni argument da će se Hrvatskom raširiti NATO-ove baze je elementarno pogrešan. Naime, baze NATO-a uopće ne postoje. Hrvatska će morati osigurati nešto drugo - objekte za Host Nation Support (potpora zemlje domaćina). Riječ je o lokacijama i objektima gdje će snage NATO-a u miru moći obaviti vježbe s pripadnicima HV-a, ili u slučaju izvanrednih situacija potražiti pomoć.

U vrijeme sukoba ti objekti će NATO-ovim snagama omogućiti da se privremeno smjeste ili samo prođu preko teritorija. Hrvatska će morati osposobiti i modernizirati osam takvih lokacija. Vojarne Benkovac, Delnice, Vinkovci i Gašinci. Zračne baze Pleso, Zemunik i Udbina, te ratnu luku Lora. Dakle, nije riječ ni o kakvim novim vojnim objektima već o postojećoj vojnoj infrastrukturi koja se mora dograditi. Nadalje, potpuno su deplasirane priče o turistima koji bježe kada vide velike ratne brodove. Dapače, svaki će ih turist rado promatrati kada se usidre iza Lopuda i nimalo im zbog toga odmor u Dubrovniku neće biti neugodnji.

Profesionalizacija Hrvatske vojske i njezin ulazak u NATO konačno bi trebali dokinuti neprofesionalni odnos najvišeg vojnog vrha i njima nadređenih političara prema javnosti i uvesti visoke profesionalne standarde obanašanja časničke dužnosti. U hrvatskim Oružanim snagama tako je potpuno normalno da zapovjednik Kopnene vojske, četvrti časnik u hijerarhiji, istovremeno bude i predsjednik Boksačkog saveza, potpuno je normalno da načelnik Glavnog stožera nema vojno obrazovanje, da je visoki časnik Ratne mornarice neraspoređen godinu dana, prima plaću a potom se dokopa kandidature za zapovjednika Obalne straže iako je trebao nakon šest mjeseci što nije raspoređen otići iz vojne službe.

Hrvatskom se neće raširiti NATO-ove  vojne baze. Hrvatska će morati osigurati nešto drugo - objekte za Host Nation Support
Nadalje, normalno je da ni Ministarstvo obrane ni Ured za nacionalnu sigurnost ne odgovaraju na upit jesu li časnici koji su postavljeni na visoke dužnosti dobili NATO Security Clearance da mogu koristiti NATO-ovu dokumentaciju s visokom oznakom tajnosti. Normalno je i da se časnik kojem je zbog proceduralne pogreške ukinuta stroga stegovna kazna nagradi visokom vojnom dužnošću. Normalno je da se imenuje čak sedamnaest visokih časnika na najviše zapovjedne dužnosti, a da ih se ne predstavi javnosti i ne objasni tko su časnici koji će vojsku u dobru i zlu voditi sljedeće četiri godine.


Element stabilnosti

S druge strane, i Hrvatska će kao “miraz“ nešto donijeti NATO-u. Zamjenik načelnika Glavnog stožera tvrdi da NATO može računati na Hrvatsku kao stabilnu državu koja ima spoobnosti u mirnodobsko vrijeme zaštititi samu sebe i svoj teritorij. Njezine vojne snage aktivno će se uključiti u rješavanje svih mirnodopskih ugroza, a jednako se tako pripremaju na borbu protiv novih prijetnji i zaštitu svih resursa. General Barić naglašava kako Hrvatska može pridonijeti NATO-u u stvaranju stabilnog i pozitivnog okruženja u ovom dijelu Europe. To podrazumijeva razgovore sa svim nečlanicama Saveza u regiji kao što su Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Srbija te drugim zemljama.

- Mi to možemo i NATO računa na to da Hrvatska bude jedan od bitnih elemenata stvaranja stabilnosti u ovom području. Ne u vojnom pogledu, već pružajući organizacijski primjer drugim zemljama na koji se način mogu postići visoki standardi sigurnosti u vlastitoj zemlji i pokazati sve prednosti tog sustava - zaključuje general Barić.
Krešimir Žabec

Izdvajamo