Izađu u novinama tu i tamo neobične priče o obiteljskim zlostavljačima koje je policija tek igrom slučaja otkrila. Onaj austrijski Fritzl, na primjer, što je dvadeset četiri godine silovao kćer zatočenu u podrumu, a onda i oni Amerikanci, zaboravio sam im i imena i gdje je to točno bilo, što su držali djecu u trapovima u stražnjem dvorištu.
Činili su se pristojni ljudi, pozdravljali na ulici, šišali travnjak, odvajali otpad, ljubazno bi vam posudili komad alata, ništa u njihovu ponašanju, ukratko, nije odavalo da bi mogli biti manijaci i nakaze. Stotinu godina oni su mogli tako živjeti među svijetom, da nekome nije jednom došlo do ušiju nekakvo sumnjivo lupanje i jauci.
Takav jedan svakodnevni horor, s čudovištem što se krilo ispod maske normalnog čovjeka, izašao je na vidjelo prije nekoliko dana u Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Ivo Sanader, nekadašnji šef stranke, doimao se rječit, susretljiv, uglađen, pomirljiv, suosjećajan, u jednu riječ, kulturan građanin.
No, tek što je njegova karijera neslavno okončana, otprije nekoliko dana kako je on politički upokojen, hadezeovski mališani u suzama, nebesima zahvaljujući da su oslobođeni, otkrivaju stravične okolnosti njegove vladavine. Bio je tiranin i prznica, okrutan i nemilosrdan, divlje ih šibao i tjerao da kleče na kukuruzu. Umotani u deke, narodni poslanici i ministri drhtureći se ispovijedaju socijalnim radnicima i policiji, koji su ih u posljednji trenutak izvukli iz ralja zvijeri.
Nisi mu smio proturječiti, kažu. Odmah bi planuo. Divlje se iskaljivao na slabijima. Šamarao i desnom i lijevom. Tukao i šakama i nogama. Osobito je potresna ispovijed jednoga od zlostavljanih - zbog osobne sigurnosti, razumjet ćete, čovjek je želio ostati anoniman - koji tvrdi da su tamburaši na slavljima Ivi Sanaderu smjeli svirati isključivo dalmatinske: “Oprosti mi pape”, “Piva klapa ispo' volta”, “Ribar plete mrižu svoju” i tome slično. Ako bi koji glazbenik u crvenom lajbeku naivno okrenuo na “Otvor' ženo kapiju, man' se očenaša”, odmah bi nastao incident.
Sanader bi jarosno zgrabio najbližu tamburu i uhvatio ih nepoštedno lemati. Jebo im je majku, da oprostite na izrazu. Jednom kad je premijer i šef stranke nesretnim slučajem dohvatio kontrabas, načisto im ogadio panonski melos. “Ne divajte mi vavnicu, jer ja ću se vatiti”, pripovijedaju da je jedan tamburaš pjevao nakon susreta sa Sanaderom, čitava dva mjeseca, sve dok mu zubni tehničar nije napravio novu krunicu.
Šeksova je priča možda najužasnija. Jedini koji se osmjelio oglasiti punim imenom i prezimenom, Vladimir Šeks u posljednjem broju Globusa, otvoreno kaže da ga je Sanader ponižavao i pravio budalu od njega. Intervju mnogo objašnjava, ako vam se posljednjih nekoliko godina Šeksovo ponašanje činilo sumnjivo. Hodao je okolo kao budala po zapovijedi predsjednika stranke. Takva je bila, što bi se reklo, direktiva. “Vladimire, ti si budala”, rekao mu Ivo Sanader i Vladimir Šeks, što će drugo, poslušao ga.
Da je Sanader poželio da Šeks bude pijetao, Šeks bi se vjerojatno uspravio i kukurikao, a da se predsjedniku Hadezea prohtjelo da Šeks bude konj, ovaj bi zanosno rzao i tražio da ga se osedla. Ne poznajete li političke običaje i navike, ovo vam se možda učini nesvakidašnje i čudno, no takva je naprosto stranačka stega. Vladimir Šeks ju je pokorno trpio, ne mareći za vlastito dostojanstvo i inteligenciju. Da je bio ponosan i bistar, a ne ponižen i glup, moglo bi se reći da je iznevjerio izvorna hadezeovska načela.
Ono što je u ovome posebno zastrašujuće jest da su se ove tragedije događale praktički nama pod nosom. Monstrum na čelu vladajuće stranke bezdušno je kinjio nedužnu čeljad, a mi o tome nismo imali blage veze, upravo kao što su i Austrijanci vjerovali kako Jozef Fritzl u podrumu drži ugljen, zimske gume i stol za stolni tenis. Nikome živome nitko od hadezeovaca nije priznao svoju muku. Vladimir Šeks možda se tek u gluho doba rođenoj ženi šapatom izjadao.
“Ne spavaš?” upitala je možda ona, slušajući ga kako uzdiše i prevrće se po krevetu.
“Ne mogu”, prostenje Šeks. “Ne mogu više ovako, ubija me taj čovjek.”
“Sanader?”
“Aha.”
“Pa što ga više trpiš? Suprotstavi mu se.”
“Eh, lako je...”
“Ne, ozbiljno”, nastavi žena neumoljivo, sada sikćući od bijesa, “dođi mu u kancelariju i udari šakom o stol. Reci mu, dosta je bilo tvoga zuluma, gade.”
“Ma, šta ti je? Gdje ću ja...”, počne Šeks pa iznenada udari u plač i nastavi isprekidano, kroz ridaje: “Gdje ću... ja... jadan i nejak... gospodinu... gospodinu predsjedniku... u kancelariju...”
I tako nije bilo ništa. Ivo Sanader godinama je, stoljećima takoreći, divljački mlatio članove stranke, a oni bi kukavni, ako bi ih tkogod upitao što im je modro ispod oka, lagali da su se spotakli u kupaonici. I nikome sa strane ništa nije bilo sumnjivo u tome. Sanader se činio pristojan. Pozdravljao je na ulici, šišao travnjak, odvajao otpad, ljubazno bi vam posudio komad alata ako biste ga upitali. Tko je mogao i pomisliti da je on takva životinja da mrcvari maloljetnog i bespomoćnog Vladu Šeksa?
Ivo Sanader trebao je biti isključen iz stranke i zgažen u javnosti, da bi tužne priče njegovih žrtava izašle na površinu. Držim u rukama Globus sa Šeksovom nesretnom ispovijedi i u trenutku se zasramim da to čitam. Osjetim se poraženo i jadno, kad već Vladimir Šeks sam ne shvaća da bi se tako morao osjećati.
Uistinu, teško bih se mogao odlučiti što mi je u Šeksa poraznije i jadnije. To da je on tolike godine podnosio da ga predsjednik stranke ponižava i pravi budalu od njega. Ili to da se o vlastitoj sramoti ohrabrio progovoriti istom kada je bio posve siguran da Ivo Sanader više ne pokazuje znakove života.
Ne znam kolika je Šeksova plaća, ali da mi daju triput koliko on ima, ne bih pristao raditi ono što on radi. Politika zaista nije posao za ljude koji drže do sebe.