Zašto sveučilišni profesor, zahvaljujući svome znanju i uspješnosti, ne bi vozio Audi šesticu jer je zaradio milijune kuna na svom patentu? Zašto netko nakon 20 godina provedenih u istaživanjima svoje spoznaje ne bi pretvorio u novi proizvod i plasirao ga na tržište?
Zato jer se bogati profesor ne uklapa u društvenu sliku?
Pitanja Miljenka Šimprage, novog prorektora za inovacije i transfer tehnologije, prepisana iz dva zadnja intervjua, najava su mogućeg trzaja tromog mastodonta Sveučilišta u Zagrebu prema poduzetničkim vodama. Tromog, jer sporo prihvaća promjene, mastodonta, jer ga čine 33 zasebne institucije, svaka sa svojom upravom, tajništvom i računovodstvom. Poduzetničkim vodama jer - kako drukčije, ako to već država sama ne zna - iskoristiti potencijal inovacija, ključnog produkta za razvoj gospodarstva.
Osim najave da (prva) novoosnovana sveučilišna spin-off tvrtka koja će se baviti procesima vezanim uz vodu i zaposliti znanstvene novake koji bi uskoro ostali na cesti, neće ostati usamljeni primjer, novi prorektor daje naznaku za još jednu, očito nužnu promjenu. Isticanjem sustavnijeg unovčavanja inovacija i idejom sveučilišnog poduzetništva zapravo se promovira smoodrživost financiranja visokoga školstva. Iako nemoguća misija za dio sustava (poput humanističkih znanosti), činjenica je da je kadar na pojedinim zavodima (ne samo tehničkim) izmrcvaren frustracijom što odličan projekt po međunarodnim standardima ostaje zaključan na fakultetu. S druge strane, kritičar misiji priklanjanja sveučilišnom poduzetništvu upozorit će na opasnost: što će se događati s nastavom pretvorimo li profesora u poduzetnika? Pad kvalitete reflektirat će se na znanje studenata; nezadovoljni bježat će s javnih institucija u privatne, reći će kritičar. No, ne događa li se to već? Pogledajmo primjere nekolicine nabujalih privatnih ekonomskih i poslovnih studija. Što bi tek bilo da narod ima nešto više novca i svijesti o važnosti kvalitetnog obrazovanja?
Najavljeni smjer, unatoč djelom i opravdanim strahovima, očito je nužan; u to ga gura i Horizon 2020. Pojednostavljeno, Europska unija objedinjuje sve dosadašnje programe za financiranje istaživanja i inovacija u jedan. Financijska omotnica programa Horizon debela je 79,4 milijarde eura do 2020. E sad, u kriterijima za dobivanje sredstava iz tog programa je obveza da fakultet mora imati partnera iz gospodarstva. Niz naših fakulteta ima partnere iz gospodarstva, ali te suradnje se srami. Rade oni dobre stvari, ali boje se etikete zarade. I tu smo opet na početnom pitanju: možemo li zamisliti bogatog profesora koji vozi novi Audi jer je prodao svoj proizvod partneru, iz haj’mo se usuditi pomisliti, iz hrvatskog gospodarstva? A da ga pritom ostatak zajednice na gleda ispod oka i zbraja si u glavi koliko je taj para stavio u vlastiti džep. Vrijeme preživljavanja od državnoga proračuna očito je prošlo.