Onoga ljeta kad se pisac ovih redaka rodio, 1969., Igor Mandić dao je u Dubrovniku intervju prestižnom dvotjedniku “Start” za koji tvrdi da mu je upropastio život. Bio je tad na pragu tridesete godine života. Propast pak evocira sad, kad je na pragu sedamdesete.
Novinar Krešo Špeletić ovako ga predstavlja “Startovim” čitateljima: “O vratu je imao crnu svilenu maramu, košulja od čipke bila je tamnocrvena, hlače crne i moderna kroja, cipele, ako se ne varam, od crnoga laka. Preko ruke je imao prebačen bijeli ili krem sako, pušio je njemačke cigarilose...”
Na 126. stranici svoje memoarsko-antimemoarske knjige “U zadnji čas”, što će ovih dana izići iz tiska u Profilovoj nakladi, Mandić se prisjeća:
Nemoj stršati i izdvajati se
“Ovaj opis moje odjeće i obuće bio je kol. Špeletiću potreban jer su fotografije bile crno-bijele (očito, “Start” nije htio trošiti kolor stranice na neke muške figure, jer su one bile rezervirane za polugole ljepotice - i s pravom). Na četiri velike magazinske stranice protezao se taj intervju, na moju nesreću ukrašen s još desetak sličnih fotografija moje malenkosti (u više poza). Zašto, na nesreću?
Pa, zato, jer tko je to još čuo i vidio (barem kod nas, jer za slične pojave “vani”, znao sam barem ja sam), da onaj koji izigrava dendija (te čipkaste košulje, te lakirane cipele, te šatirani blejzer, te cigarilosi, te opet - fatalna marama!) može imati pravo da u svoje ruke UZIMA DIJELENJE KNJIŽEVNE (NE)PRAVDE, kao da i na inim područjima figurira kao samozvani arbitar. Kako se netko, u dobi od nepunih trideset godina usuđuje još biti visok i “atletskoga izgleda” (zašto nije nizak i dežmekast?), kako se usuđuje biti kosmat (a ne već ćelav?), kako se usuđuje nositi po nekakvoj izvitoperenoj modi (umjesto da uredno nosi sivo činovničko odijelo, sa usukanom kravaticom, a na nogama svakodnevne izlizane cipele?) itd. itd.! !? ? Kao što rekoh, intervju je bio običan, ali bilo je neobično mjesto na kojemu je objavljen (zašto drugi i to puno bolji pisci, značajniji kritičari nisu dobili ovakvu priliku?).”
Ne postoji u Evropi narod osim hrvatskog, uvjeravao me pretprošlo ljeto u vječnom Dubrovniku redatelj, poliglot i veliki putnik Paolo Magelli, koji bi imao izreku “treba ga skratiti za glavu”. I to ne u smislu doslovnom, nego onako, ma za svakog čovjeka, da ne strši, da se ne izdvaja. U nas se uspjeh ne oprašta. Možda upravo zato što je svaki uspjeh ovdje upravo individualan, protiv struje i rekli bismo, besprizoran.
Tisuće knjiga u malom stanu
Igor Mandić oduvijek je izazivao ljubomoru, no malo tko će čak i danas - kad je većina njegovih polemika ishlapjela i kad je većina njegovih antagonista ili zaboravljena i mrtva ili su živi i smiješni, osim političara, koji nam se i dalje rugaju - pomisliti da iza toga pijedestala na koji se neoprezno popeo stoji mukotrpan rad. Kubici sitne prašine udahnute sa stranica tisuća prašnjavih knjiga što se kote u tijesnom socijalističkom stančiću, miris onih svježih, od kojih očekuješ najviše a razočaraju te najbrže. Disciplina tipkanja, višesatnog, svakodnevnog.
Nećemo Igora Mandića u ovome tekstu uspoređivati ni s jednim velikanom naše književne i novinarske struke, ali njegova je sudbina njima slična. Naši pisci i naša intelektualna baruština, u kojoj se i on kupa, i to kao dugogodišnji uvjereni nudist, a koja je u socijalizmu uključivala baš sve, od predsjednika kućnog savjeta do šefa Partije, a danas od blogera do premijera, nikad nije odmakla dalje od usmenog. Naime, u nas “se zna” da je Viktor Žmegač veliki germanist, kao što “se zna” da je Aleksandar Flaker veliki komparatist, ali u biti nitko od tih ljudi nije ništa čitao. Pogledajte, naša glavna pjesnička nagrada zove se “Tin Ujević”. A u stvarnosti, veliki Tin u Hrvatskoj nije mogao objaviti ni najobičniju zbirčicu pjesama sve do 1933., kad je već debelo zašao u pedesete godine života!
I što se danas “zna” o Ujeviću? Da je bio pijanac i boem. A uopće nije bio pijanac, i radio je 12 sati dnevno, napisao više od Miroslava Krleže, a još i danas stoje neobjavljene 42 knjige njegovih prijevoda. Tako se i o Igoru Mandiću “zna” da pije, štoviše da mu je birtija, kako bi on rekao, putovođa, da je prgav, da je bez dlake na jeziku, da se drži iznad svojih mogućnosti i da je uvijek po nekoj osnovi “sumnjiv”. Manje će se ljudi sjetiti da piše knjige. Štoviše, da je dosad napisao 28 knjiga. Pa i oni koji za te knjige znaju, odmahivali su mu, a i danas odmahuju: to je novinarstvo a ne književnost.
Igora Mandića danas nećete vidjeti na televiziji osim u iznimnim prigodama. Naime, on svoje nastupe naplaćuje. Zato i šuti i piše. Kaže da je njegov internet biblioteka. Uglavnom ima pravo, premda bi se lijepo zabavljao, u noćnim nesanicama, na kakvom intelektualnom blogu, kakav je u nas, primjerice vaseljena.blog.hr, gdje se i o njemu, i njegovim stilom počesto razglaba.
Oglas u novinama
Danas se također “zna” da se Igor Mandić u svašta pačao i da je pola toga što je napisao čisti diletantizam. To će vam reći svaki “bolji”, svaki upućeni zagrebački intelektualac. Ali nitko to neće izreći glasno ili, nedajbože, napismeno. “Znate, ono o Cageu kaj je pisal, to je skandalozno. Pa taj je samo malo krivo posisal Adorna.” Možda, ali zasad je trač. U dlaku isto od istih intelektualaca možete čuti o Krležinu očitom dilentatizmu. “I on je o muzici pisal gluposti, o filozofiji da ne govorim...”
Dakle, koliko god bio jezičav, televizičan, stasit, naprasit, verbalan i oralan, Igor Mandić nikad nije pripadao usmenoj kulturi našeg malog glavnog grada. I to je ono što njegove stanovnike pod intelektualnim cilindrima ponajvećma muči. Naime, što je mislio, to je i pisao. Nečuveno! I od toga je, neoprezno i bezobrazno, galantno krpao kraj s krajem, sve dok početkom devedesetih nije napokon dobio otkaz pa dao oglas u novine u kojem, među ostalim, stoji:
“Iz Malog oglasnika” (5. XII. 1992.)
Pisac, više desetljeća usavršavan u mnogim spisateljskim vještinama - kako u teoriji (profesor književnosti), tako i u praksi (27 godina staža u masovnim medijima) - ovim putem želi upoznati odgovarajuću redakciju, instituciju, predstavništvo, gazdinstvo ili obrtničku udrugu, radi obavljanja zajedničkih poslova. Avanturisti i ponude iz sućuti, isključeni. Moguć odnos na duži rok... Pisac se nudi za obavljanje intelektualnih usluga po nahođenju, ovisno o profilu poslodavca, a prihvaća sve, pa i teže poslove (recenziranje knjiga, televizijsku kritiku, polemike iz sociologije glazbenoga života, sociopsihološku feljtonistiku, mitologiju svakidašnjega života, gastronomiju i enologiju, “žensko pismo”, “golo pismo”). Za privatne naručitelje voljan je, kao “crnac”, pripremati ili u cijelosti pisati doktorske, seminarske i diplomske radnje, iz područja suvremene hrvatske i komparativne književnosti (kao i onih već nabrojenih). Odgovarajuće prosječne vanjštine (186 cm, 90 kg), premda “finfciger”, ali sviknut govorenju i nastupima pred mikrofonima i TV-kamerama, pogodan je za upotrebu kao govornik, kao mešetar-ceremonija i/ili voditelj na raznim skupovima, kao što su promocije knjiga, revije ženskog (donjeg) rublja, izložbe, aukcije, vjenčanja i sprovodi, “okrugli stolovi”. Kako pisac čita, piše i govori na tri svjetska živa jezika (a služi se, za stručne svrhe, i s dva pokojna), svaku od ovih točaka voljan je izvoditi ex abrupto, u bilo kojoj danoj prilici.
Mandićeva prčevitost
Budući da je stanovitim “programom” utvrđeno “da je radi tehnoloških, organizacijskih i ekonomskih razloga prestala potreba za radom” dotičnoga pisca, te kako je on upućen na Zavod za zapošljavanje, u nemogućnosti da se drukčije obavijesti (slabo izlazi; nedovoljno se kreće po krugovima; nevoljko antišambrira i ne bi htio uznemiravati znance i kolege na visokim položajima), ovim putem podastire zainteresiranima lepezu svojih skromnih mogućnosti...
Po u nas nedovoljno glasovitim Lasićevim krongramima naše književne/društvene scene, Igor Mandić javlja se u razdoblju između 1964. i 1971., kad je model autonomije književnosti već zauzeo gotovo polovicu prostora i kad Krležin “sintetski” model postaje sve usamljeniji, no još zamjetan, i nije u Mandićevu nastupu avangardna toliko literana gesta, niti otklon od ne znam kakve linije, koliko su nove teme koje zahvaća i uvjerljivost kojom to čini. Naime, Mandićeva prčevitost stara je hrvatska disciplina, pa je čak i njegovo odricanje od Krleže tek samo “normala”, u skladu s Lasićevim skalama. Nije, naime, bio jedini, a kamoli prvi. No, i kod tog je bio jasan i bio konkretan. Mandić je, dakako, govorio uvijek kad su drugi šutjeli. Građanin, vječno u manjini. To je u njega novo-staro, ali je bitnije što se usudio pohrvati s vremenom koje tek dolazi ili je, gle čuda, upravo stiglo, posve direktno. Igor Mandić prvi je u nas elaborirao konkretne dokaze za teorijske pomisli Herberta Marshalla McLuhana i što znači da je medij poruka. I kamo to vodi. Uzeo je sebe u eksperiment. I sam se pretvorio u medij. Medij koji iritira one koji medijima i ne mogu postati osim na kojekakvim ideološkim seansama.
U takvom se, dakle, položaju, na cesti, našao početkom devedesetih najpošteniji naš kritičar u masovnim medijima. Nije to, doduše, ni približna sudbina Matoševoj koji, kao četrdesetogodišnjak, moli majku u pisamcetu da mu pošalje koju krunu.
Mandić se, dakle, namjerno eksponirao, on je od mediokritetstva i laži malene kulture, još obesnažene diktaturom proleterijata, pobjegao ravno pod svjetla pozornice. On je namjerno zauzeo pozu intelektualnog pelivana. Znajući da je njemu naglasak na intelektualnom, a oponentima na pelivanskom. A Mandić je osvanuo iritantan zato što je bio upućen, što se koristio klasičnom retorikom i modernom analizom jednako pedantno, zato što je prvi u nas shvatio funkciju masovnih medija kao instrumenata moći, koji je radije čitao Belostenca nego aktualnu domaću makulaturu, kojeg su komunisti optužili da je nacionalist, nacionalisti da je komunist, a jedni i drugi da je srbofil. A piscima se zamjerio jer nije poštovao njihovu želju da u diskreciji pišu burne besmislice.
Bedastoće i krive dijagnoze
U svojoj novoj knjizi otkriva u čemu je i njegova beogradska tajna:
“Kako mi je već odavno pun kurac stupidnih opanjkavanja, kako sam se (bio) ‘prodao Beogradu’ i to najprije tako što sam ‘za masne pare’ tamo ocrnjivao Krležu (objavljujući proskribirane polemičke feljtone u ‘Dugi’, dok u Hrvatskoj, bivajući na ‘crnoj listi’ nisam imao pristupa javnosti, a osim svega, honorari su u republikama ex-soc.-Yu, uvijek bili izjednačeni i nikako se nije moglo zaraditi nešto preko reda ili više!), a potom tako što sam demonstrativno bio prešao granicu 1996. g., kako bih tamo bio ugošćen i čašćavan klekovačom i škembićima, a sve zbog moje navodne “jugonostalgije”…, dakle kako mi je tih bedastoća i pogrešnih dijagnoza već pun arhivski kufer, odlučio sam, n a p o k o n, u ovoj AKTUFIKCIJI, ‘priznati’ što me je tolike godine istinski privlačilo Srbiji, tj. Beogradu, koji sam najčešće posjećivao. Bile su to SRPKINJE, od kojih su me mnoge rado viđale u svojem društvu, i ovo ću ‘otkriti’, najviše stoga da ogadim one politikantske uvrede kojih mi je čitava kibla bila sručena na glavu. Moram obznaniti mojim ustašoidnim potvoriteljima da nijedan od njih nikada nije prozreo moje prave motive, a kako bi i bio mogao kad su svi oni zaparloženi u svojem stupidnom šovinizmu. Kako bi neki takav mogao ‘prokužiti’ bilo čije biofilne pobude, ono ‘nešto ljudsko’ što nas pokreće, a što stoji s onu stranu svijeta ideja, politikantskih kalkulacija i ‘patridiotskih’ lamentacija!? Svakako, ništa se od tih mojih pobuda ionako nije moglo uočiti, jer nikada nisam bio upao ni u kakav skandal iliti aferu: diskretan 100 posto, kakav sam bio, sada moram biti indiskretan, da se narugam barem konstrukciji, po kojoj bih ja bio… HRVATSKI HANDKE!
Uzlet u Beogradu
Igor Mandić je, dakle, na početku devedesetih krenuo s burze, a potom u Beogradu doživio ironičan uzlet. U Beogradu je započeo i njegov satiričan antiklimaks, u zadnjoj godini dvadesetog stoljeća. Ondje ga je, naime, zatekla ponuda da preuzme glavno uredničko mjesto u Vjesniku, gdje je i proveo većinu radnog vijeka. U svojoj novoj knjizi potanko iznosi kako ga je ondje namjestio njegov prethodnik Nenad Ivanković, vječiti konvertit, vječito na funkcijama, odnosno HDZ, i to uglavnom zato jer je nesposoban, i što će valjda te, 2000., preko njega moći otpustiti dosta ljudi. Nenad Ivanković čak se Mandiću ruga u svojoj fikcijskoj prozi “Sova”, koju je objavio 2004., na kojih stotinjak stranica. Sova je, ukratko, Ivankovićeva Ambra. Evo čega u njoj ima, a što Mandić/Medić radosno prenosi i za šire čitateljstvo:
“Medić je imenovan glavnim urednikom i to je bila mala senzacija. Mnogi su se našli u čudu, a to se donekle odražavalo i na njemu samom. Bio je prilično nesiguran, a možda i zaplašen. Ali nije dugo potrajalo. Već nakon mjesec dana ponašao se kao da je oduvijek šefovao. U svom je uredu pušio iste cigare kao svojedobno Pancho Villa, pijuckao neka nerazgovjetna pića i pisao komentare o vremenu u kojem se napokon slobodno diše. Meni se nikad nije sviđao, ali je istina da se nikome nije osvećivao. Tu i tamo bi spomenuo glavnog, čiju će ostavštinu, razumije se, dekontaminirati, ali dalje od toga nije išao. Možda i zato što ga je sve više zaokupljala njegova nova uloga. Čak dotle da je gotovo svaki dan objavljivao po neku svoju fotografiju. Jedanput s veleposlanikom Pakistana, drugi put s puta u Koprivnicu, treći put s neke promocije. Uskoro je dobio nadimak ‘Lakše se diše’, a njegovo vrijeme - ‘bronhijalno doba’.”
Ista stvar, uvijek. Onaj šal s početka priče, one cigare, one i sad iritiraju. A to što je subjekt ostario, što nema nego tu plaću, što je bronhijalan, što nikog neće otpustiti, što se neće osvećivati, to je zato što se voli slikati. I eto.
Mandić, sa svoje strane, pošteno iznosi pak ovo:
“Toga petka, dakle, oko podne, 4. veljače 2000. g. telefonski me obavještava Slavica da se hitno javim Ivankoviću, a u glasu moje šefice unutrašnjih i vanjskih poslova naslućujem kao da ona pogađa o čemu je riječ. Požurio sam u svoju sobicu na katu, da bih s rasklimana telefona (još jedna od groznih mana “Moskve”!), nekako uspio dobiti Hrvatsku, Zagreb, “Vjesnik” i N. Ivankovića na telefon. Bez ikakva okolišanja, on me odmah pita - želim li biti GLODUR “Vjesnika”? Nisam to očekivao, jer sva pusta desetljeća provedena u masovnim medijima nikada nisam imao nikakve uredničke ambicije (uvijek sam htio biti - SAMO PISAC!), pa u prvi mah ne znam što bih mu odgovorio, osim što sam se malo našalio na račun ironične koincidencije: “A znaš li ti otkuda se javljam? Ja sam trenutno u Beogradu.” No, to Ivankoviću ne smeta i on nastavlja: “Kako znaš, meni ionako ističe mandat, a i nastupile su neke promjene… Jedna grupa ljudi, tj. Nadzorni odbor i ja sam, držimo da bi ti u ovome času bio najbolje rješenje… Razmisli, pa mi javi… za nekoliko dana bit će o tome odlučivano na Nadzornom odboru.”
Nezavisni intelektualac
I onda me Nenad lukavo navlači na tanak led, stavljajući mi u izgled visinu uredničke plaće (dva puta i još nešto više od onoga što sada zarađujem kao honorarni kolumnist “Vjesnika”). S obećanjem da ću mu javiti svoju odluku čim se vratim doma, odmah nazivam Slavicu, zadovoljnu što je pogodila o čemu je riječ, ali tražim da se telefonski odmah konzultira s našim ditetom u Baselu (mišljenje naše mudrice Ade meni je prevažno i ako se ona bude i malo dvojila…). Za desetak minuta, povratnom vezom, doznajem da se moj ženski klan odlučio u prilog prihvaćanja prijedloga. Vrativši se u kafić na međukatu, konzultiram Čolovića, a on me zdušno - odgovara: “Kako ćeš i dalje biti nezavisni intelektualac ako ćeš se vezati uz - državne novine?” Mandić mu je odgovorio da kani biti nezavisan, pa je u skladu s tim mandat i vrlo brzo okončao. I sad, nakon satiričnog antiklimaksa, Mandića stiže tragičan završetak. Najgore je što se čovjeku može dogoditi u životu jest da izgubi dijete. Slavica i Igor Mandić pokopali su jedinicu Adu 2004.
Preživio je, ostao živ
Izgubivši dijete, Mandić je svoju egzistenciju, ostajući dosljedan sebi, odlučio izraziti tako da napiše dvije autobiografske knjige. O prvoj smo, “Sebi pod kožu”, pisali prije dvije godine, a o ovoj pišemo sad. Mandić je, naime, ostao živ i izazvao je cijeli intelektualni Zagreb na nov dvoboj. On nikad nije skrivao karte, a sad ima prostora da piše uširoko, više ga ne guše termini i ograničen novinski prostor. Čitateljski interes koji budi svakako je dijelom izazvan morbidnim voajerizmom. Je li prolupao? Što još ima reći? A Mandić se naširoko šali sa svoja tri oca kojih se morao riješiti, biološkog, intelektualnog, Krleže i vrhovnog, Tita, i pritom varira tezu Slavoja Žižeka, pa se vidi da je i dan-danas, na pragu sedamdesete, intelektualno živ, duhovit, uvjerljiv, u tijeku i na čuki s koje promatra. Prije nego što napokon utone u usmenost naše kulture.
Tomislav Čadež
Novinar Krešo Špeletić ovako ga predstavlja “Startovim” čitateljima: “O vratu je imao crnu svilenu maramu, košulja od čipke bila je tamnocrvena, hlače crne i moderna kroja, cipele, ako se ne varam, od crnoga laka. Preko ruke je imao prebačen bijeli ili krem sako, pušio je njemačke cigarilose...”
Na 126. stranici svoje memoarsko-antimemoarske knjige “U zadnji čas”, što će ovih dana izići iz tiska u Profilovoj nakladi, Mandić se prisjeća:
Nemoj stršati i izdvajati se
“Ovaj opis moje odjeće i obuće bio je kol. Špeletiću potreban jer su fotografije bile crno-bijele (očito, “Start” nije htio trošiti kolor stranice na neke muške figure, jer su one bile rezervirane za polugole ljepotice - i s pravom). Na četiri velike magazinske stranice protezao se taj intervju, na moju nesreću ukrašen s još desetak sličnih fotografija moje malenkosti (u više poza). Zašto, na nesreću?
Pa, zato, jer tko je to još čuo i vidio (barem kod nas, jer za slične pojave “vani”, znao sam barem ja sam), da onaj koji izigrava dendija (te čipkaste košulje, te lakirane cipele, te šatirani blejzer, te cigarilosi, te opet - fatalna marama!) može imati pravo da u svoje ruke UZIMA DIJELENJE KNJIŽEVNE (NE)PRAVDE, kao da i na inim područjima figurira kao samozvani arbitar. Kako se netko, u dobi od nepunih trideset godina usuđuje još biti visok i “atletskoga izgleda” (zašto nije nizak i dežmekast?), kako se usuđuje biti kosmat (a ne već ćelav?), kako se usuđuje nositi po nekakvoj izvitoperenoj modi (umjesto da uredno nosi sivo činovničko odijelo, sa usukanom kravaticom, a na nogama svakodnevne izlizane cipele?) itd. itd.! !? ? Kao što rekoh, intervju je bio običan, ali bilo je neobično mjesto na kojemu je objavljen (zašto drugi i to puno bolji pisci, značajniji kritičari nisu dobili ovakvu priliku?).”
Ne postoji u Evropi narod osim hrvatskog, uvjeravao me pretprošlo ljeto u vječnom Dubrovniku redatelj, poliglot i veliki putnik Paolo Magelli, koji bi imao izreku “treba ga skratiti za glavu”. I to ne u smislu doslovnom, nego onako, ma za svakog čovjeka, da ne strši, da se ne izdvaja. U nas se uspjeh ne oprašta. Možda upravo zato što je svaki uspjeh ovdje upravo individualan, protiv struje i rekli bismo, besprizoran.
Tisuće knjiga u malom stanu
Igor Mandić oduvijek je izazivao ljubomoru, no malo tko će čak i danas - kad je većina njegovih polemika ishlapjela i kad je većina njegovih antagonista ili zaboravljena i mrtva ili su živi i smiješni, osim političara, koji nam se i dalje rugaju - pomisliti da iza toga pijedestala na koji se neoprezno popeo stoji mukotrpan rad. Kubici sitne prašine udahnute sa stranica tisuća prašnjavih knjiga što se kote u tijesnom socijalističkom stančiću, miris onih svježih, od kojih očekuješ najviše a razočaraju te najbrže. Disciplina tipkanja, višesatnog, svakodnevnog.
Nećemo Igora Mandića u ovome tekstu uspoređivati ni s jednim velikanom naše književne i novinarske struke, ali njegova je sudbina njima slična. Naši pisci i naša intelektualna baruština, u kojoj se i on kupa, i to kao dugogodišnji uvjereni nudist, a koja je u socijalizmu uključivala baš sve, od predsjednika kućnog savjeta do šefa Partije, a danas od blogera do premijera, nikad nije odmakla dalje od usmenog. Naime, u nas “se zna” da je Viktor Žmegač veliki germanist, kao što “se zna” da je Aleksandar Flaker veliki komparatist, ali u biti nitko od tih ljudi nije ništa čitao. Pogledajte, naša glavna pjesnička nagrada zove se “Tin Ujević”. A u stvarnosti, veliki Tin u Hrvatskoj nije mogao objaviti ni najobičniju zbirčicu pjesama sve do 1933., kad je već debelo zašao u pedesete godine života!
I što se danas “zna” o Ujeviću? Da je bio pijanac i boem. A uopće nije bio pijanac, i radio je 12 sati dnevno, napisao više od Miroslava Krleže, a još i danas stoje neobjavljene 42 knjige njegovih prijevoda. Tako se i o Igoru Mandiću “zna” da pije, štoviše da mu je birtija, kako bi on rekao, putovođa, da je prgav, da je bez dlake na jeziku, da se drži iznad svojih mogućnosti i da je uvijek po nekoj osnovi “sumnjiv”. Manje će se ljudi sjetiti da piše knjige. Štoviše, da je dosad napisao 28 knjiga. Pa i oni koji za te knjige znaju, odmahivali su mu, a i danas odmahuju: to je novinarstvo a ne književnost.
Igora Mandića danas nećete vidjeti na televiziji osim u iznimnim prigodama. Naime, on svoje nastupe naplaćuje. Zato i šuti i piše. Kaže da je njegov internet biblioteka. Uglavnom ima pravo, premda bi se lijepo zabavljao, u noćnim nesanicama, na kakvom intelektualnom blogu, kakav je u nas, primjerice vaseljena.blog.hr, gdje se i o njemu, i njegovim stilom počesto razglaba.
Oglas u novinama
Danas se također “zna” da se Igor Mandić u svašta pačao i da je pola toga što je napisao čisti diletantizam. To će vam reći svaki “bolji”, svaki upućeni zagrebački intelektualac. Ali nitko to neće izreći glasno ili, nedajbože, napismeno. “Znate, ono o Cageu kaj je pisal, to je skandalozno. Pa taj je samo malo krivo posisal Adorna.” Možda, ali zasad je trač. U dlaku isto od istih intelektualaca možete čuti o Krležinu očitom dilentatizmu. “I on je o muzici pisal gluposti, o filozofiji da ne govorim...”
Dakle, koliko god bio jezičav, televizičan, stasit, naprasit, verbalan i oralan, Igor Mandić nikad nije pripadao usmenoj kulturi našeg malog glavnog grada. I to je ono što njegove stanovnike pod intelektualnim cilindrima ponajvećma muči. Naime, što je mislio, to je i pisao. Nečuveno! I od toga je, neoprezno i bezobrazno, galantno krpao kraj s krajem, sve dok početkom devedesetih nije napokon dobio otkaz pa dao oglas u novine u kojem, među ostalim, stoji:
“Iz Malog oglasnika” (5. XII. 1992.)
Pisac, više desetljeća usavršavan u mnogim spisateljskim vještinama - kako u teoriji (profesor književnosti), tako i u praksi (27 godina staža u masovnim medijima) - ovim putem želi upoznati odgovarajuću redakciju, instituciju, predstavništvo, gazdinstvo ili obrtničku udrugu, radi obavljanja zajedničkih poslova. Avanturisti i ponude iz sućuti, isključeni. Moguć odnos na duži rok... Pisac se nudi za obavljanje intelektualnih usluga po nahođenju, ovisno o profilu poslodavca, a prihvaća sve, pa i teže poslove (recenziranje knjiga, televizijsku kritiku, polemike iz sociologije glazbenoga života, sociopsihološku feljtonistiku, mitologiju svakidašnjega života, gastronomiju i enologiju, “žensko pismo”, “golo pismo”). Za privatne naručitelje voljan je, kao “crnac”, pripremati ili u cijelosti pisati doktorske, seminarske i diplomske radnje, iz područja suvremene hrvatske i komparativne književnosti (kao i onih već nabrojenih). Odgovarajuće prosječne vanjštine (186 cm, 90 kg), premda “finfciger”, ali sviknut govorenju i nastupima pred mikrofonima i TV-kamerama, pogodan je za upotrebu kao govornik, kao mešetar-ceremonija i/ili voditelj na raznim skupovima, kao što su promocije knjiga, revije ženskog (donjeg) rublja, izložbe, aukcije, vjenčanja i sprovodi, “okrugli stolovi”. Kako pisac čita, piše i govori na tri svjetska živa jezika (a služi se, za stručne svrhe, i s dva pokojna), svaku od ovih točaka voljan je izvoditi ex abrupto, u bilo kojoj danoj prilici.
Mandićeva prčevitost
Budući da je stanovitim “programom” utvrđeno “da je radi tehnoloških, organizacijskih i ekonomskih razloga prestala potreba za radom” dotičnoga pisca, te kako je on upućen na Zavod za zapošljavanje, u nemogućnosti da se drukčije obavijesti (slabo izlazi; nedovoljno se kreće po krugovima; nevoljko antišambrira i ne bi htio uznemiravati znance i kolege na visokim položajima), ovim putem podastire zainteresiranima lepezu svojih skromnih mogućnosti...
Po u nas nedovoljno glasovitim Lasićevim krongramima naše književne/društvene scene, Igor Mandić javlja se u razdoblju između 1964. i 1971., kad je model autonomije književnosti već zauzeo gotovo polovicu prostora i kad Krležin “sintetski” model postaje sve usamljeniji, no još zamjetan, i nije u Mandićevu nastupu avangardna toliko literana gesta, niti otklon od ne znam kakve linije, koliko su nove teme koje zahvaća i uvjerljivost kojom to čini. Naime, Mandićeva prčevitost stara je hrvatska disciplina, pa je čak i njegovo odricanje od Krleže tek samo “normala”, u skladu s Lasićevim skalama. Nije, naime, bio jedini, a kamoli prvi. No, i kod tog je bio jasan i bio konkretan. Mandić je, dakako, govorio uvijek kad su drugi šutjeli. Građanin, vječno u manjini. To je u njega novo-staro, ali je bitnije što se usudio pohrvati s vremenom koje tek dolazi ili je, gle čuda, upravo stiglo, posve direktno. Igor Mandić prvi je u nas elaborirao konkretne dokaze za teorijske pomisli Herberta Marshalla McLuhana i što znači da je medij poruka. I kamo to vodi. Uzeo je sebe u eksperiment. I sam se pretvorio u medij. Medij koji iritira one koji medijima i ne mogu postati osim na kojekakvim ideološkim seansama.
U takvom se, dakle, položaju, na cesti, našao početkom devedesetih najpošteniji naš kritičar u masovnim medijima. Nije to, doduše, ni približna sudbina Matoševoj koji, kao četrdesetogodišnjak, moli majku u pisamcetu da mu pošalje koju krunu.
Mandić se, dakle, namjerno eksponirao, on je od mediokritetstva i laži malene kulture, još obesnažene diktaturom proleterijata, pobjegao ravno pod svjetla pozornice. On je namjerno zauzeo pozu intelektualnog pelivana. Znajući da je njemu naglasak na intelektualnom, a oponentima na pelivanskom. A Mandić je osvanuo iritantan zato što je bio upućen, što se koristio klasičnom retorikom i modernom analizom jednako pedantno, zato što je prvi u nas shvatio funkciju masovnih medija kao instrumenata moći, koji je radije čitao Belostenca nego aktualnu domaću makulaturu, kojeg su komunisti optužili da je nacionalist, nacionalisti da je komunist, a jedni i drugi da je srbofil. A piscima se zamjerio jer nije poštovao njihovu želju da u diskreciji pišu burne besmislice.
Bedastoće i krive dijagnoze
U svojoj novoj knjizi otkriva u čemu je i njegova beogradska tajna:
“Kako mi je već odavno pun kurac stupidnih opanjkavanja, kako sam se (bio) ‘prodao Beogradu’ i to najprije tako što sam ‘za masne pare’ tamo ocrnjivao Krležu (objavljujući proskribirane polemičke feljtone u ‘Dugi’, dok u Hrvatskoj, bivajući na ‘crnoj listi’ nisam imao pristupa javnosti, a osim svega, honorari su u republikama ex-soc.-Yu, uvijek bili izjednačeni i nikako se nije moglo zaraditi nešto preko reda ili više!), a potom tako što sam demonstrativno bio prešao granicu 1996. g., kako bih tamo bio ugošćen i čašćavan klekovačom i škembićima, a sve zbog moje navodne “jugonostalgije”…, dakle kako mi je tih bedastoća i pogrešnih dijagnoza već pun arhivski kufer, odlučio sam, n a p o k o n, u ovoj AKTUFIKCIJI, ‘priznati’ što me je tolike godine istinski privlačilo Srbiji, tj. Beogradu, koji sam najčešće posjećivao. Bile su to SRPKINJE, od kojih su me mnoge rado viđale u svojem društvu, i ovo ću ‘otkriti’, najviše stoga da ogadim one politikantske uvrede kojih mi je čitava kibla bila sručena na glavu. Moram obznaniti mojim ustašoidnim potvoriteljima da nijedan od njih nikada nije prozreo moje prave motive, a kako bi i bio mogao kad su svi oni zaparloženi u svojem stupidnom šovinizmu. Kako bi neki takav mogao ‘prokužiti’ bilo čije biofilne pobude, ono ‘nešto ljudsko’ što nas pokreće, a što stoji s onu stranu svijeta ideja, politikantskih kalkulacija i ‘patridiotskih’ lamentacija!? Svakako, ništa se od tih mojih pobuda ionako nije moglo uočiti, jer nikada nisam bio upao ni u kakav skandal iliti aferu: diskretan 100 posto, kakav sam bio, sada moram biti indiskretan, da se narugam barem konstrukciji, po kojoj bih ja bio… HRVATSKI HANDKE!
Uzlet u Beogradu
Igor Mandić je, dakle, na početku devedesetih krenuo s burze, a potom u Beogradu doživio ironičan uzlet. U Beogradu je započeo i njegov satiričan antiklimaks, u zadnjoj godini dvadesetog stoljeća. Ondje ga je, naime, zatekla ponuda da preuzme glavno uredničko mjesto u Vjesniku, gdje je i proveo većinu radnog vijeka. U svojoj novoj knjizi potanko iznosi kako ga je ondje namjestio njegov prethodnik Nenad Ivanković, vječiti konvertit, vječito na funkcijama, odnosno HDZ, i to uglavnom zato jer je nesposoban, i što će valjda te, 2000., preko njega moći otpustiti dosta ljudi. Nenad Ivanković čak se Mandiću ruga u svojoj fikcijskoj prozi “Sova”, koju je objavio 2004., na kojih stotinjak stranica. Sova je, ukratko, Ivankovićeva Ambra. Evo čega u njoj ima, a što Mandić/Medić radosno prenosi i za šire čitateljstvo:
“Medić je imenovan glavnim urednikom i to je bila mala senzacija. Mnogi su se našli u čudu, a to se donekle odražavalo i na njemu samom. Bio je prilično nesiguran, a možda i zaplašen. Ali nije dugo potrajalo. Već nakon mjesec dana ponašao se kao da je oduvijek šefovao. U svom je uredu pušio iste cigare kao svojedobno Pancho Villa, pijuckao neka nerazgovjetna pića i pisao komentare o vremenu u kojem se napokon slobodno diše. Meni se nikad nije sviđao, ali je istina da se nikome nije osvećivao. Tu i tamo bi spomenuo glavnog, čiju će ostavštinu, razumije se, dekontaminirati, ali dalje od toga nije išao. Možda i zato što ga je sve više zaokupljala njegova nova uloga. Čak dotle da je gotovo svaki dan objavljivao po neku svoju fotografiju. Jedanput s veleposlanikom Pakistana, drugi put s puta u Koprivnicu, treći put s neke promocije. Uskoro je dobio nadimak ‘Lakše se diše’, a njegovo vrijeme - ‘bronhijalno doba’.”
Ista stvar, uvijek. Onaj šal s početka priče, one cigare, one i sad iritiraju. A to što je subjekt ostario, što nema nego tu plaću, što je bronhijalan, što nikog neće otpustiti, što se neće osvećivati, to je zato što se voli slikati. I eto.
Mandić, sa svoje strane, pošteno iznosi pak ovo:
“Toga petka, dakle, oko podne, 4. veljače 2000. g. telefonski me obavještava Slavica da se hitno javim Ivankoviću, a u glasu moje šefice unutrašnjih i vanjskih poslova naslućujem kao da ona pogađa o čemu je riječ. Požurio sam u svoju sobicu na katu, da bih s rasklimana telefona (još jedna od groznih mana “Moskve”!), nekako uspio dobiti Hrvatsku, Zagreb, “Vjesnik” i N. Ivankovića na telefon. Bez ikakva okolišanja, on me odmah pita - želim li biti GLODUR “Vjesnika”? Nisam to očekivao, jer sva pusta desetljeća provedena u masovnim medijima nikada nisam imao nikakve uredničke ambicije (uvijek sam htio biti - SAMO PISAC!), pa u prvi mah ne znam što bih mu odgovorio, osim što sam se malo našalio na račun ironične koincidencije: “A znaš li ti otkuda se javljam? Ja sam trenutno u Beogradu.” No, to Ivankoviću ne smeta i on nastavlja: “Kako znaš, meni ionako ističe mandat, a i nastupile su neke promjene… Jedna grupa ljudi, tj. Nadzorni odbor i ja sam, držimo da bi ti u ovome času bio najbolje rješenje… Razmisli, pa mi javi… za nekoliko dana bit će o tome odlučivano na Nadzornom odboru.”
Nezavisni intelektualac
I onda me Nenad lukavo navlači na tanak led, stavljajući mi u izgled visinu uredničke plaće (dva puta i još nešto više od onoga što sada zarađujem kao honorarni kolumnist “Vjesnika”). S obećanjem da ću mu javiti svoju odluku čim se vratim doma, odmah nazivam Slavicu, zadovoljnu što je pogodila o čemu je riječ, ali tražim da se telefonski odmah konzultira s našim ditetom u Baselu (mišljenje naše mudrice Ade meni je prevažno i ako se ona bude i malo dvojila…). Za desetak minuta, povratnom vezom, doznajem da se moj ženski klan odlučio u prilog prihvaćanja prijedloga. Vrativši se u kafić na međukatu, konzultiram Čolovića, a on me zdušno - odgovara: “Kako ćeš i dalje biti nezavisni intelektualac ako ćeš se vezati uz - državne novine?” Mandić mu je odgovorio da kani biti nezavisan, pa je u skladu s tim mandat i vrlo brzo okončao. I sad, nakon satiričnog antiklimaksa, Mandića stiže tragičan završetak. Najgore je što se čovjeku može dogoditi u životu jest da izgubi dijete. Slavica i Igor Mandić pokopali su jedinicu Adu 2004.
Preživio je, ostao živ
Izgubivši dijete, Mandić je svoju egzistenciju, ostajući dosljedan sebi, odlučio izraziti tako da napiše dvije autobiografske knjige. O prvoj smo, “Sebi pod kožu”, pisali prije dvije godine, a o ovoj pišemo sad. Mandić je, naime, ostao živ i izazvao je cijeli intelektualni Zagreb na nov dvoboj. On nikad nije skrivao karte, a sad ima prostora da piše uširoko, više ga ne guše termini i ograničen novinski prostor. Čitateljski interes koji budi svakako je dijelom izazvan morbidnim voajerizmom. Je li prolupao? Što još ima reći? A Mandić se naširoko šali sa svoja tri oca kojih se morao riješiti, biološkog, intelektualnog, Krleže i vrhovnog, Tita, i pritom varira tezu Slavoja Žižeka, pa se vidi da je i dan-danas, na pragu sedamdesete, intelektualno živ, duhovit, uvjerljiv, u tijeku i na čuki s koje promatra. Prije nego što napokon utone u usmenost naše kulture.
Tomislav Čadež