Ingmar Bergman - Odlazak filmske ikone 20. stoljeća

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 30.07.2007. u 20:04

Umjetnik kojem je strah od smrti bio trajna, a vjerojatno i glavna inspiracija, svoju je partiju šaha sa smrću okončao onako kako ćemo i svi mi ostali. Ingmar Bergman, dramatičar, scenarist, kazališni i filmski redatelj, jedan od najvećih umjetnika u povijesti filma, preminuo je danas u 89. godini života u svojoj kući na švedskom otoku Faro, gdje je boravio desetljećima.

Tako je s ovog svijeta otišao trostruki oskarovac, autor desetak antologijskih filmova, ali i stvaralac koji je filmu donio kulturalni dignitet kakav prije njega nije imao.

Premda je sam sebe držao ponajprije dramatičarom/scenaristom, premda je tvrdio da mu je kazalište "vjerna žena", a film povremena, skupa i zahtjevna ljubavnica, Ingmar Bergman ostat će u povijesti kulture upamćen ponajviše kao filmski redatelj, čovjek koji je u šest desetljeća redateljske karijere režirao više od 60 kino i TV filmova, snimio dobrih petnaestak svevremenih klasika i prošetao kroz četiri velike filmske epohe a da ga ni jedna od njih nije posebno dotakla.

  
"Ljeto s Monikom" najistaknutiji je među Bergmanovim ranim radovima i od svih najbliži nekoj vrsti socijalnog filma. Drama o fatalnoj ljubavi radnika i frivolne pustolovke bit će otkrivena tek nakon kasnijih Bergmanovih uspjeha.

Najpoznatija Bergmanova komedija, premda kod mrkog Skandinavca ovaj opis treba shvatiti uvjetno. Nagrađena sporednom nagradom u Cannesu, prvi put skreće internacionalnu pažnju na Šveđanina. 

Bergman je trebao snimiti čak 17 filmova da bi dočekao punu afirmaciju. A dočekao joj je "Sedmom pečatom", parabolom o smrti ambijentiranom u vrijeme križarskih ratova i kuge. Prizor smrti koja s Max Von Sydowom igra šah postala je dio opće kulture.
9 najvažnijih Brgmanovih filmova
 
LJ ETO S MONIKOM
O SMIJESI LJETNE NOĆI
SEDMI PEČAT

Serija Bergmanovih ambicioznih, filozofskih art-filmova koja počinje "Sedmim pečatom" 1957. i traje kroz čitave šezdesete u vrijeme nastanka smatrala se vrhuncem filmske umjetnosti uopće.

Danas se više ne drži da je tako, ali Bergmanu i danas svi priznaju da je u očima kulturne elite tom serijom filmova promijenio percepciju sedme umjetnosti. Čak i kasnih pedesetih, mnogi su intelektualci film držali vašarskom zabavom i neozbiljnim medijem za široki puk. Bergman je to mišljenje promijenio, i za to mu film treba biti zahvalan.

Rođen je 1918. u Uppsali, u obitelji oca luteranskog biskupa. Odgajan je strogo i represivno, a sjećanja na taj rigidni odgojni dril prosuta su kroz njegovu autobiografsku knjigu "Lanterna magica" i niz filmova, ponajviše "Fanny i Alexander". Oduševljenje za iluzionističku prirodu izvedbenih umjetnosti Bergman otkriva kao dijete kad njegov brat dobiva lanternu magicu, preteču današnjeg dijaprojektora.

Od opresivne obitelji bježi s devetnaest i počinje karijeru dramskog pisca pod utjecajem velikog zemljaka, još jednog umjetnika opsjednutog paklom u obitelji - Strindbergom. Već afirmiran dramatičar, Bergman počinje pisati za film, a već mu prvi skript realizira tada najglasovitiji švedski režiser Sjoeberg. Prvi film "Kriza" Bergman režira 1945., u idućih deset godina režira ih još petnaest, ali istodobno radi u kazalištu s više uspjeha.

U današnjem filmu bilo bi posve nezamislivo da jedan redatelj snimi čak sedamnaest filmova prije nego što se otkrije svijetu, ali u pedesetima se snimalo više, a informacije su sporije kolale, pa se Bergmanu događa baš to. Godine 1955. će "Osmijesima ljetne noći" skrenuti pažnju u Cannesu, a onda dolazi 1957. i "Sedmi pečat", i više ništa neće biti isto.

Premda se danas doima zastario i pomalo previše alegoričan, "Sedmi pečat" u svoje je vrijeme bio apsolutni šok, jer je u film vratio filozofske ambicije i velike teme kojima klasični narativni stil nije težio. A opet, "Sedmi pečat" nije bio literaran i papirnat, bio je to film koji je pripovijedao slikom, koristeći vizualni repertoar njemačkog ekspresionizma i sjevernjačke gotike.

Nakon "Sedmog pečata", dolazi Bergmanova ključna dekada kad niže sam klasik do klasika: "Divlje jagode", "Tišinu", "Lice", "Personu", u sedamdesetima "Krike i šaputanja" i "Jesenju sonatu". Bergman radi s više-manje stalno istom družinom zemljaka - snimateljem Svenom Nykvistom, glumicama Ingrid Tullin, Harriet i Bibi Anderson, Maxom Von Sydowom, kasnije sa (suprugom) Liv Ullmann i Erlandom Josephsonom.

   
Film o ocu koji se sveti ubojicama svoje kćeri. Bergman opet koristi srednjovjekovni ambijent. Još jedna uloga koja će proslaviti Von Sydowa. Bergmanov prvi Oscar.

Jedna od najpoznatijih Bergmanovih komornih drama o međuodnosu ženskih likova (dvije sestre). Gotovo se čitav zbiva u hotelu u turističkoj zemlji čije se ime ne spominje, ali podsjeća na Jugoslaviju: likovi piju šljivovicu, a ulicama grada prolaze tenkovi.

Opet komorna drama o dvije žene: medicinskoj sestri i nijemoj glumici o kojoj se skrbi. Često se navodi da je riječ o "ključnom ostvarenju moderne kinematografije", a sam Bergman navodi taj film kao svoj vrhunac.
DJE VIČANSKI IZVOR
TI ŠINA
P ERSONA

Preblago je reći da Bergman ne bježi od teških tema. Njegov predmet interesa su smrt i ludilo, brak i roditeljstvo, ljubomore, osvete, opsjena i fantazija. Filmovi su mu katkad razbrbljani, dijalozi visokoparni, ali grijeh je tvrditi da Bergman nije znao pričati slikom kako se kasnije tvrdilo. Bio je režiser vrsne vizualne kulture fasciniran najfilmskijim pejzažem - onim krupnog ljudskog lica. 

Premda će u sedamdesetima snimiti još barem dva ili tri velevažna filma, to je već doba kad Bergman blijedi. Kako je već celebrity, javnost se naslađuje njegovim bračnim krizama, a početkom sedamdesetih Bergmana s probe u teatru privodi policija zbog porezne prevare za koju se kasnije ispostavilo da ju je skrivio njegov odvjetnik. Iz pržuna Bergman se seli u Njemačku, ali se vraća u Švedsku bez čijih pejzaža i melodioznog jezika nije mogao. Veći dio ostatka života provest će na otoku Faro.

Bergman je jedan od prvih velikana filma koji svesrdno prihvaća TV. Već 1974. snimit će prvu zapaženu TV seriju "Prizori iz bračnog života", a 1982. simultano proizvodi mini seriju i film "Fanny i Alexander" u kojoj kroz sudbinu brata i sestre rekapitulira svoje djetinjstvo. Već tada Bergman je najavio da mu je ovaj složeni pothvat zadnji film. Što se kina tiče, nije porekao. Ali, ni u iduća dva desetljeća nije mirovao.

 
Varijacija na Čehovljev motiv triju sestara, film ponovno sadrži česti Bergmanov motiv egoistične, samožive umjetnice. Bergman prvi put ozbiljno eksperimentira s bojom pridajući joj simboličku umjesto realističke funkcije (film je snimao njegov stalni snimatelj Sven Nykvist).

TV film nastao kao adaptacija vlastite kazališne postave Mozartove opere. Vedar, razigran i šarmantan, film optimizmom odudara od inače mračnog Bergmanova opusa i kultni je film svih ljubitelja opere. 

Bergmanov posljednji i najambiciozniji film, načinjen usporedo i kao četverosatna TV serija. Za ovaj film s jakom autobiografskom crtom Bergman dobiva trećeg i posljednjeg Oscara. Još tijekom rada najavio je da mu je to posljednji kino film i toga se držao.
   
KRICI I ŠAPUTANJA
ČAROBNA FRULA
F ANNY I ALEXANDER

Gotovo do kraja režira u kazalištu. Prema njegovu scenariju, Danac Bille August režirat će film "U najboljim namjerama" i 1992. dobiti cannesku Zlatnu palmu - nagradu koju, ironično, Bergman nikad nije dobio. Drugi Bergmanov scenarij "Nedjeljna djeca" režirat će njegov sin Daniel, a treći, "Nevjerna", njegova bivša supruga i glumica Liv Ullmann. Od 1982. do 2003. Bergman će režirati desetak TV drama, uglavnom razrađujući svoje stare likove.

Postmoderna nije bila nježna prema Bergmanu. U to vrijeme mlada ga kritika ismijava. Godine 2003. časopis Sight and Sound povodom "Sarabanda" pravi tematski blok s naslovnim pitanjem - zašto nam Bergman više ne znači kao nekad? Ipak, Woody Allen mu se divio, čak ga je imitirao u "Interijerima". I danas mislim da sve ekstravagancije Larsa Von Triera služe tome da utakne Bergmanovoj sjeni.

Zaljubljenici Bergmanovog djela čak su načinili mini festival na Farou gdje su se sastajali i gledali obnovljene kopije i manje poznata djela. Prošlog ljeta, glavni je suspens tog festivala bio hoće li oronuli klasik doći na vlastitu feštu. Došao je i ostao petnaest minuta. Ove godine neće. Umjetnik koji je najdublje skenirao ljudski strah od smrti, čovjek koji je oljuštio sve slojeve u odnosu čovjeka, transcedencija i ništavila, prešao je s onu stranu. Tko zna što bi nam o tom snimio, da može.


GLUMICE I ŽENE S Ingrid Bergman i Liv Ullmann, glumice i žene u njegovu životu

Jurica Pavičić

Izdvajamo