KOMENTAR

INOSLAV BEŠKER Bosni i Hercegovini treba novi Berlinski kongres

Paun Paunović/CROPIX

Govoriti o pravima naroda ili teritorija na samoopredjeljenje u BiH naprosto je bezobrazno, jer bi značilo potvrditi rezultate etničkog ‘čišćenja’

Plan nacionalističkog vodstva bosanskih Srba da si referendumom izbori samostalnu državu, tobože na tragu Škotske i eventualno Katalonije, opaka je i pogana ujdurma, apsolutno nedopustiva. Ne samo zato što je posrijedi tvorba koja je bila ratna saveznica “Republike Srpske Krajine” (njezin zločinački karakter nije poništen hrvatskim zločinima poslije Oluje), nego i zato što bi to značilo definitivno ozakonjenje etničkog “čišćenja”, pa i genocida, te njihovih rezultata, ionako već nagrađenih Daytonskim sporazumom. No, taj sporazum je bio potreban, kao privremena mjera, da se prekine krvav i neravnopravan rat protiv nezaštićenih civila, a sada takve nužde nema - ali bi je moglo biti, ostvare li se banjolučki opasni planovi.

Ne treba biti hrvatski nacionalist, nije nužno biti ni Hrvat, dovoljno je posjedovati bazno poznavanje statistike pa lako uvidjeti kakva bi svinjarija bilo osamostaljenje Republike Srpske, priznavanje njezina unutrašnjega i vanjskog suvereniteta, bez obzira na to udružila se ona zatim s Republikom Srbijom ili ne.

Prema popisu stanovnika 1991., kako je jučer navedeno u Jutarnjem listu, na teritoriju priznatome Republici Srpskoj živjelo je oko 220.000 Hrvata, a sada ih ima između 11.000 i 12.000. U Banjoj Luci od oko 250.000 stanovnika još je samo 1000-1400 Hrvata, mahom starija, umirovljenička populacija, a od radno sposobnih Hrvata u tom gradu više od 50 posto je nezaposlenih. U cjelokupnu banjolučku oblast vratilo se jedva tri posto od ukupnog broja protjeranih, između 2000 i 2400 od ukupno oko 70.000 protjeranih Hrvata, “manje nego Srba u sam Drvar”, citirao je jučer naš list tamošnjeg monsignora Aničića.

U takvim uvjetima govoriti o pravima naroda ili teritorija na samoopredjeljenje naprosto je bezobrazno, jer bi značilo potvrditi i nagraditi rezultate etničkog “čišćenja”, operacije koja je provedena i okamenjena na svemu ozemlju Republike Srpske, te koja je u Srebrenici prerasla u sušti genocid, kako je presudio i sud u Haaškom sudištu.

Blagosloviti rezultate genocida značilo bi podržati jedan od najodurnijih zločina protiv čovječnosti. Već i zato Dodikov plan nije dopustiv, a sam Dodik se pokazuje zrelim za smjenjivanje sudskim putem. Što se, naravno, čini podjednako tako vjerojatnim, kao i, na priliku, izručenje sudanskog diktatora u Haag, ili čak puko dizanje optužnice protiv provoditelja etničkog “čišćenja” u Palestini.

A to je, dakle, pravni i moralni poraz “međunarodne zajednice”, ne samo tvorbe kojoj je dopušten pseudodržavni naziv Republike (Srpske), što je bio jedan, nipošto jedini, protupravni plod kompromisa u Daytonu. I jasan pokazatelj dvostrukih mjerila: što je Washingtonskim sporazumom nametnuto Bošnjacima i Hrvatima, nije ni zahtijevano, barem ne efikasno, od bosanskih Srba, od države Karadžića i Mladića.

Tu je ključna razlika između eventualnog referenduma u Republici Srpskoj te referenduma održanoga u Škotskoj odnosno planiranoga u Kataloniji. Katalonski Generalitat nije nikoga protjerao iz Katalonije, ne diskriminira potomke ostalih nacija sada postojećih u Španjolskoj, a u dobroj mjeri ni strance kojima Katalonija nije otadžbina, ali su je odabrali za domovinu. Katalonske vlasti priznaju pravo glasa na referendumu i onima koji su se relativno nedavno doselili: građanima Evropske unije koji su u njoj nastanjeni najmanje godinu dana (!), a građanima ostalih zemalja koji ondje prebivaju najmanje tri godine. Dodik, očito, nije Katalonac.

Što se onda, pobogu, može učiniti u Bosni i Hercegovini, za Bosnu i Hercegovinu odnosno, barem, o Bosni i Hercegovini?

Najlogičniji, najzdraviji put bio bi, naravno, njezin unutrašnji dogovor, sankcioniran možda baš referendumom, ali provedenim i kroz svaki od triju navodno konstitutivnih naroda u njoj, a i kroz ostale koji su iz toga zbira izostavljeni i čak onemogućeni u ravnopravnoj izbornoj borbi te tako otvoreno diskriminirani (kako je pravomoćno dokazano presudom Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu po tužbi Derve Sejdića i Jakoba Fincija).

Da su tri spomenute nacije u Bosni i Hercegovini konstitutivne, one bi se u proteklih dvadesetak godina od završetka ratnih operacija nekako bile i konstituirale u kako-tako efikasnu državu (doduše, i o efikasnosti država dviju matičnih nacija tih bh-konstitutivaca bi se dalo divaniti, ali nije ovo sećija za to). Nema tu od konstitutivnosti, zapravo, ni “k”. Manje-više to, nego nema nikakva dogovora, niti šanse za dogovor.

Tim više što status quo ide na ruku lopovima i korupcionašima, lovcima u mutežu i kojekakvim barabama, koje su uzele svaki svoj narod za taoca.

Kada su se Slovenija i Hrvatska kao dva ovna na brvnu ukopistile oko pomorske granice, prije dvadesetak godina sam obrazlagao da je arbitraža najbezbolnije rješenje, jer tako i jedna i druga vrhuška mogu politički optužiti nekoga trećega za svoje laži i promašaje. Pa su to, na kraju, shvatili i na dvjema obalama Sutle (ne što sam im ja rekao, nego što im je rekla Njemačka).

Za situacije poput bosanskohercegovačke (ili palestinske, ili kurdske…) postoje dva načina rješavanja. Jedan bi omogućili Ujedinjeni narodi, da nisu blokirani konfliktima između stalnih članica Sigurnosnog vijeća. Drugi je sazivanje međunarodne mirovne konferencije, sa zainteresiranima i garantima. Berlinska konferencija 1878 nije bila najpravednija na svijetu, ali je prilično dugoročno riješila pitanje Crne Gore, a relativno solidno i pitanje same Bosne i Hercegovine (uza svu nepravednost ispuštanja Novopazarskog sandžaka), koje ni atentat na Franza Ferdinanda ne bi ponovo otvorio da nije bilo bečke ludosti i berlinske pohlepe.

Čak je manje bitno što bi nova konferencija odlučila - bitnije je da bi vještičji lonac bio zadugo demontiran, ovako ili onako. Po mogućnosti prije nego nam bane “kalif” el-Baghdadi.

Izdvajamo