RIMOVANJE

INOSLAV BEŠKER Inkvizitor Roberto Bellarmino svetac, a Giordano Bruno pečen

SIPA

Da je Giordano Bruno spaljen živ na lomači u Rimu, na Cvjetnom trgu, 17. veljače svete 1600. godine uglavnom je poznat podatak. Uostalom na to su rado podsjećali s jedne i druge strane. Italija je, naime, osvojivši Rim, nasred Cvjetnog trga digla spomenik Giordanu Brunu (ili, možda, Bruni, kako danas pišu pobjednici iz krajeva gdje su se kleli “našem drugu Titi”). Svake godine na obljetnicu smrti gradske vlasti polažu vijenac na spomenik, a Vatikan je, podjednako uredno, svake godine prosvjedovao zbog te antivjerske porovokacije, dok se sv. Ivan Pavao II. potkraj pontifikata nije dosjetio da je to kontraproduktivno, jer ponovo podsjeća da je čovjek spaljen zbog svojih ideja.

Ali kojih? Nije baš da se o njima zna puno. Postoji neko mutno sjećanje da je taj, još prije Galilea Galileija, ali pola stoljeća poslije Mikołaja Kopernika, tvrdio da se ipak Zemlja vrti oko Sunca a ne obrnuto. Bilo je to doba protureformacije, kada je Sveta Rimska Crkva gušila istraživanja, pogotovu ako su dovodila u pitanje biblijske koncepte (naravno da je isusovac Bošković istraživao, ali bilo je to ipak stoljeće i pô kasnije).

Nedavno je, u Pisi, u tri sveska, na 2400 stranica, objavljeno Brunovo sabrano djelo, s opsežnim aparatom (i s prikladnomn cijenom od 180 eura, radi popularizacije mučenikova opusa).

Giordano Bruno je, spomenimo i to, bio dominikanac. Rođen je u obitelji skromnih mogućnosti. Da bi nadarena dječaka mogli školovati, dali su ga na školovanje u Crkvi. Bio je briljantan učenik: sa 16 godina primljen je na studij na Sveučilištu u Napulju. Zatim se zaredio, ne zato što je ćutio vokaciju, nego da bi se mogao posvetiti svojoj ljubljenoj filozofiji, kako je sâm napisao. Lutao je od grada do grada tražeći nove knjige i nova znanja. Na tom su itinereru ubilježeni, među inima, Rim, Savona, Torino, Venezia, Padova, Brescia, Bergamo, Chambéry, Genève (gdje je, da bi predavao teologiju, prešao privremeno na kalvinizam), Lyon, Toulouse, Pariz, Oxford, London, Mainz, Wiesbaden, Prag.

Bio je kolumnist ante litteram: pisao je o svemu i ostalome, o kazalištu, moralu, fizici, astronomiji. Shvatio je ili prihvatio da Zemlja nije centar Svemira nego zrnce u beskraju. Bez teleskopa, samim razmišljanjem, zaključio je da “postoje bezbrojna sunca i bezbrojni planeti oko njih”.

Tvrdio je: “Filozof mora biti slobodan od naredaba autoritetâ i od tradicije; njegov obzor je onaj koji mu snaga razbora dâ sagledati”, poučavao je da se smije družiti samo s “onima koji zapovijedaju da se oči ne zatvaraju, nego otvaraju. Ne volim skrivati istinu, niti se bojim otvoreno je propovijedati.”

Tolerirali su ga dok ga potkazivač nije prijavio Inkviziciji.

Nije nju mučio Svemir, nego tlo pod nogama.

S jedne strane, filozofirajući - dakle misleći i svijet i pojmove - Bruno je otvarao horizonte prema Svemiru kao prostoru, dovodeći u pitanje ne samo slovo Svetog pisma, nego i samu njegovu kosmogonijsku impostaciju.

Podjednako razmišljajući, pitao se o dosezima milosti Božje koja je po njemu, čim je Božja, naravno i bezgranična. Domišljao se da, među ostalima, i Sotona može biti spašen. Da, ta tvrdnja otvara tešku teološku dvojbu: je li Bog svemoguć naprosto i slobodan u svojoj akciji dovoljno da sâm dozira svoju pravdu i svoje milosrđe, ili se mora držati pravila Svete Stolice i tadašnjega Svetog Uficija? Ako je Bog vlastan oprostiti ne pitajući Kuriju, njoj je ispod nogu izvučen tepih o koji je oslonjen njezin autoritet: da jedina definitivno zna što Bog hoće, danas i u vijeke vjekova. Da bi očuvala svoj ovozemni autoritet, Kurija je i dragog Boga okovala u kavez svojih rasudbi i predrasuda, riskirajući - pod uvjetom da je vjerovala - i vlastiti život vječni radi svoga autoriteta vremenitoga. S druge strane se našao isusovac, kardinal Roberto Bellarmino, potpuno svjestan da je Crkvi mnogo korisnije ako se eventualni heretik sâm odrekne nego da ustraje do lomače i preko nje - ali i Bruno je toga bio svjestan: krepat ma ne molat, kažu odakle sam. Htjeli su mu odricanje izvući makar na mukama, ali je papa Klement VIII. barem spriječio da Bruno bude mučen prije nego je odobrio da bude spaljen.

Na kraju, čuvajući poredak - bolje da propadne selo nego običaj - Bellarmino nije vidio drugog izlaza nego zauzeti se za smrtnu presudu. Prisiljen kleknuti dok ju je slušao, Bruno je izrekao čuvenu rečenicu: “Možda s više straha vi izričete presudu protiv mene nego što ga ja ćutim dok je slušam”.

Osuđen jest, osuđen je i Sokrat, obojica su radije položili glavu nego princip. Bellarmino je kasnije proglašen svecem, crkvenim naučiteljem, ali je svjetionik slobode misli ostao Bruno, a ne svetac, makar iznimno pametan i načitan.

Tagovi

Izdvajamo