Novinstvo među inim mora - kako mu je naložilo i Vijeće Evrope u zaključcima Četvrte ministarske konferencije o politici sredstava masovnog komuniciranja - podvrgavati stalnome kritičkom preispitivanju djelovanje različitih tipova vlasti.
Za razliku od sudbene vlasti, koja sudi i kažnjava, novinstvo nije nikakva vlast, nikakva sila. Ono ne kažnjava, ali ima i pravo i dužnost otvarati pitanja. Za razliku od suda koji sankcionira samo kršenje zakona, novinstvo može otvoriti pitanje je li sramno i ono što je možda zakonito. Hugh de Burgh precizira da mora identificirati sramnu ili čak ilegalnu praksu kao moralno nesnosnu, otkrivati zloporabu vlasti odnosno moći itd.
Iako poštuje presumpciju nevinosti, novinstvo - kao institucija javnog mnijenja - nije obavezano čekati pravomoćnost presude da bi javilo o zlodjelu jer ono ne osuđuje krivca, ali mora upozoriti na krivnju.
Da bi se razlikovale od starina, novine - ako žele biti vjerne slovu i duhu toga svog naziva - moraju reagirati hitro i objaviti sve što smatraju da je dovoljno relevantno i dovoljno zanimljivo njihovoj publici. Ne smiju razmišljati kome to može koristiti, kome škoditi, osim najširoj javnosti, radi koje postoje.
Dobro je imati na umu te postavke, ovaj put odabrane iz mnogo šire lepeze zanatskih i etičkih regula, kada se suočimo sa sumnjom da je neki analitičar, novinar, bio pod paskom tajnih službi zato što je razgovarao s predstavnicima nevladinih stranaka odnosno stranih država. Dakle da je radio svoj posao: pribavljao informacije da bi ih mogao komparirati i analizirati. Štoviše, iz izvora koji su po definiciji institucionalni.
Novine, dakako, moraju podatke provjeriti - ali eto “kvake 22”: ni služba koja je eventualno provodila nadzor, a ni sud koji je taj nadzor eventualno odobrio, ne smiju se javno očitovati.
Tkogod ne dâ podatke od javnog interesa, implicitno pristaje i na glasine. To je stara maksima. Tajnovitost je sumnjiva sama po sebi: što je pošteno i pravedno, nema potrebe biti skrivano. Postoje istražne tajne, ali zato postoje i rokovi istrage.
Novine ne smiju baratati samo sumnjom, kamoli samo glasinama. Moraju imati i izvore u koje se pouzdaju, makar ih ne smjeli otkriti - i naša profesija ima “ispovjedne tajne”, ne samo odvjetnička, liječnička, svećenička itd. Kada baratamo podacima od općeg interesa za koje imamo barem dva izvora, i kada imamo osnove povjerovati u njihovu pouzdanost, naša je dužnost iznijeti ih kao sumnju, jer bismo inače izdali svoje društveno poslanje.
Sumnja da tajne službe uhode analitičara ili novinara, osobito onoga koji ide uz dlaku vlasti, u Hrvatskoj je od nesumnjiva javnog interesa. Kog su zmije klale…