Hoće li katolici presuditi na izborima za predsjednika Sjedinjenih Država Amerike? Razglaba se o tome istodobno i po Washingtonu i po Vatikanu, ne baš jednodušno. Općenito bi se moglo reći da su katolici u Sjedinjenim Državama - četvrtina ukupnog stanovništva - usporedivi sa sviscem koji ne odlučuje o meteorološkim prilikama, ali se po njegovu ponašanju može pretpostaviti kakvo vrijeme slijedi: od 1972 nadalje u Bijelu kuću je ušao upravo onaj za koga su većinom glasali katolici, od Nixona do Obame. Zašto? Obično se smatra da je razlog u tome što su katolici demografski odraz cjeline američkog stanovništva, barem statistički: preklani je njih 41 posto pripadalo Hispanoamerikancima (kojih je već 38 posto u stanovništvu), 26 posto ih je imalo prvostupničku ili višu diplomu (27 posto ukupno), a lahgano su imućniji: 47 posto katolika je u obiteljima koje zarađuju manje od 50.000 dolara godišnje, dok je u tome donjem razredu 55 posto ukupnog stanovništva.
U Sjedinjenim Državama dosad su samo jednog katolika izabrali za predsjednika, pa su i njega ubili, a ubili su mu i brata dok je još bio samo pretendent. Treba li se čuditi što su od trojice republikanskih pretendenata katoličkog porijekla dvojica krenuli vjerom: Ted Cruz u baptiste, John Kasich u anglikance, te je samo Marco Rubio ostao katolikom kao i otac mu? Pa čak ni Rubio ne dobiva više glasova među katolicima nego među inima - ali je npr. u Michiganu Donald Trump, nakon verbalnog napada na papu Franu, dobio među republikancima katolicima 52 posto glasova, dok je u ukupnoj republikanskoj populaciji uspio osvojiti 42 posto.
Kao što se sjećamo, polemika između Donalda Trumpa i pape Bergoglia odnosila se na imigrante, protiv kojih su listom i pretežno katolička Madžarska, a i katolička Slovačka odnosno katolička Poljska. U Sjedinjenim Državama situacija je pomalo shizofrena u tom pogledu: s jedne strane su katolici irskog porijekla, s njima i dio onih talijanskoga i poljskoga, užasno protiv useljenika s juga, iz Meksika, iz Srednje i Južne Amerike.
S druge strane, u katoličkoj populaciji Sjedinjenih Država sve je veći udio tih pridošlih s Juga, koje drugi ne baš dobrohotno zovu: “Latinos”, a u policijskoj klasifikaciji nisu baš ubrojeni među “kavkaske” bijelce.
Na socijalnome “hranidbenom lancu” ta je grupacija smještena niže od Afroamerikanaca (“crnaca”), od kojih je jedan u Bijelu kuću i ušao - prije nego Latino, pa i prije nego neka žena.
U tom sklopu taj dio navodno “obojene“ katoličke populacije radije glasa - ako uopće ima pravo glasa - za barem kakvu-takvu emancipaciju, a to znači za demokrate, osobito otkako je Lyndon B. Johnson uspio progurati zakone protiv rasne segregacije i diskriminacije (sjećam se kako sam se tada s prezirom čudio što je Amerikancima trebalo toliko za nešto sasvim normalno ljudsko - a sada vidim da je Evropljanima lako bilo zgražati se nad tuđim rasizmom, a svoj ne vidimo, nego su nam izbjeglice, eto, zdravstveni ili redarstveni problem, daleko im lijepa kuća).Vatikan ne može ne voditi računa o svojoj populaciji i njezinim interesima, utoliko prije što je pedofilska pošast poharala redove katolika irskoga, poljskoga, talijanskoga ili njemačkog porijekla, a obnovu pastve i ekonomski oporavak odštetama teško oštećene Katoličke crkve u Sjedinjenim Državama jamče baš “Latinos”. Osim toga, u Vatikanu je papa iz Latinske Amerike, doduše iz “rasno” homogene Argentine, ali osobno empatičan, promotor milosrđa.
S druge strane Vatikan ne može ne voditi računa o svojim stavovima o zaštiti života od začeća do prirodne smrti, a s te strane su lokalnim kardinalima demokrati pravi liberalni bauk, bez obzira na to tko bio njihov kandidat. Njima je i Kasich previše labav.
Stoga, dakle, u Vatikanu ne gledaju tko bi im bio dobar, nego tko im je manje zlo. Corriere della sera tvrdi da je po tom kriteriju Papa skloniji Hillary Clinton.
Napominje se da je Papa dvaput odbio primiti Billa Clintona u privatnu audijenciju. Protokolarno je naglašeno da ne prima bivše šefove država, osim u sklopu Opće audijencije, kada mogu dobiti svojih pet minuta na tzv. rukoljubu. Uostalom, Clinton je i na sprovodu sv. Ivana Pavla II ocijenio da je baština tog pape “mješovita”, dakle ne sva pozitivna. Sama Hillary Clinton za nedavnoga Franina posjeta Sjedinjenim Državama nije ni pokušala doći do poglavara Katoličke crkve.
Prema tome, papa Bergoglio nipošto nije fan moguće predsjednice, ali ni ljudski ni vjerski ne može biti fan arogantnog tajkuna koji bi dizao zidove protiv imigranata. Takav nije kršćanin, odrezao je Papa, koji sigurno ni abortus ne smatra kršćanskim. Ipak, teže mu je progutati odbacivanje potlačenih i prezrenih nego nerođenih, iako i jedno i drugo osuđuje kao “kulturu odbacivanja”.