Papa Frane je u četvrtak služio misu u spomen žrtvama terorističkog masakra u redakciji pariškoga satiričnog tjednika Charlie Hebdo dan ranije, moleći javno Boga ne samo da u svoje okrilje prihvati žrtve nego i da se smiluje okrutnim ubojicama, pomažući da se izmijeni njihovo okorjelo srce. Ne zaboravimo, taj se list okrutno znao narugati i njemu i njegovim prethodnicima, u njegovoj su redakciji bili uglavnom ateisti, ali je sadašnji poglavar Katoličke crkve za njih molio i misu služio kao za mučenike. Što i jesu.
Uzeo je u obzir prvenstveno njihovu nakanu, da smijehom, satirom, upozore na ono što su smatrali nepravilnostima ili manama i da tako poprave ljudsko društvo (na ovom ili na jedinom svijetu, ovisno o točki zrenja), prešavši kršćanski - ili naprosto humano - preko nazorskih, ili ideoloških razlika, kao drugobitnih ili - in ultima linea - nebitnih. “Jer meni je ravan piramida rt / sa rovinama što ih čini krt”, kako kaže Bog Mojsiju u pjesmi buntovnika i nesvršenog bogoslova Kranjčevića koji se do smrti lomio sa simbolima vjere, kao još neki ateisti koje donekle poznam.
U njegovu vjerskom obzoru - koji nije manje dogmatski ukoliko je human - papa Bergoglio smatra, baš kao i pariški muslimanski imam Hassen Chalghoumi, a zapravo i svatko tko je sine ira et studio pročitao bilo Novi Zavjet bilo Kur’an i hadise, da nijedna od tih dviju vjera niti zaziva nasilje i ubijanje, niti ga pravda, osim u samoobrani (i pojam džihad, kao napor u pripadanju Bogu, ne podrazumijeva iskorjenjivanje inovjerujućih, samo prikladnu obranu od njihova eventualnog pritiska, prethodeći distinkciji Marka Miljanova da je junaštvo svladati drugoga, a čovještvo svladati sama sebe).
Naravno, nije zanemarivo da se baš na ideju kršćanskog Boga - koji se radije dao razapeti nego munjom udariti i koji je učeniku kad ga je pošao sabljom braniti rekao da onaj koji se mača laća od njega i gine - pozvao zli Anders Behring Breivik, kada je 2011. u Oslu pobio 69 tinejdžera jer nisu bili spremni mrziti muslimane, jer su prihvaćali multikulturalnu Norvešku, i multikulturalnu Evropu.
Niti je zanemarivo da su upravo muslimanskim Bogom - vičući “Allah-u Ekber!”, tj. “Bog je velik!” - svoj pokolj u pariškoj redakciji objasnila braća Kouachi, tvrdeći da su upravo osvetila Poslanika, dakle Muhammeda.
Salman Rushdie - kašmirski musliman, pisac koji se već četvrt stoljeća mora skrivati da ga ne ubiju pošto ga je fetvom na smrt osudio ajatolahah Ruhollah Homeini (još jedan protivnik tiranstva koji je i sam postao tiraninom, nimalo rijedak svat) - rekao je u srijedu da je religija postala prijetnja slobodi mišljenja. On nije u pravu.
Religija - za razliku od puke vjere, osobnog uvjerenja, koje nikoga ne ugrožava po sebi - jest protivnica slobode u onoj mjeri u kojoj svoje vjersko uvjerenje ne samo proglašava Istinom, neporecivim iskazom Apsoluta (jer i to je mišljenje koje ima pravo na svoju slobodu), nego ga pritiskom ili, ne dao Bog, nasiljem nameće onima koji vjeruju u drukčiji Apsolut, ili uopće ne vjeruju da išta baš apsolutno jest.
Ne zaboravimo da upravo Kur’an izdvaja inovjerce u istoga Abrahamova/ Ibrahimova Boga (El tj. Elohim i Allah istoga su semitskoga jezičnog korijena) kao “ljudstva Knjige” (tj. Biblije), “Ahl al-Kitâb”, šireći obuhvat istoznačnoga židovskog pojma “Am ha-Sefer”, kasnije i na Hinduse - pa ni to nije spriječilo sukobe koje zovemo vjerskima, ali koji vazda imaju i neki ekonomski odnosno politički korijen (ni lav ne napada, osim kad je gladan ili se ćuti ugroženim, a barem njemu ne možemo predbaciti vjersku mržnju).
U tome sklopu ni najnoviji val terorizma nije džihad protiv kršćanstva. Ne samo zato što su žrtve u redakciji satiričkog tjednika Charlie Hebdo u srijedu bili listom ateisti.
Uostalom, taj list se morao odreći dotadašnjeg naziva Hara-Kiri Hebdo 1970., pošto se opako narugao smrti generala De Gaullea, pa je zabranjen. Ionako je sam sebe autosatirički definirao kao “journal bęte et méchant” (glupe i zlonamjerne novine).
Rugao se papama, karikirao je simbole svete kršćanima, poput Djevice Marije, rugao se i protestantima, i židovima, i ateistima, i desničarima - u svome je satiričkom erosu ganjao slobodu tiska do njezinih krajnjih granica, možda katkad i preko njih.
Ne zaboravimo, utjecao je i na underground novinstvo u Hrvatskoj, a i na Zagrebačku školu crtanog filma, osobito u početku sedamdesetih, kada je Wolinski (ubijen u ovome masakru) bio kultni autor u listovima mladih, sklonih subverziji (u granicama “represivne tolerancije”, koju je Marcuse razglasio, uzevši je od valjanog Adorna).
Mogli su biti viđeni kao simbol Zapada, za neke: zapadnjačke slobode (proizašle, kako je naglašavao sv. Ivan Pavao II., iz kršćanskog koncepta slobode savjesti, ali ne bih pritom zanemario ni ipak ranijeg Sokrata) - a za neke, zaklete neprijatelje slobode, simbol zapadnjačke dekadencije.
Ipak, čak i statistički, daleko najveći broj žrtava ovog vala terorističkih atentata su muslimani. Dovoljno je zbrojiti njihove žrtve samo u nekoliko posljednjih mjeseci u Pakistanu, Turskoj, Maliju i Sjevernoj Nigeriji.
Dodamo li Kurde i šijite u Iraku i Siriji, gdje hara takozvana Islamska Država, vidjet ćemo da ni pribrajanje tamošnjih nesretnih jazidskih žrtava ne bi bilo matematički dovoljno da se sav taj teror protumači kao usmjeren protiv nemuslimana. Dapače. I opet su glavne žrtve “heretici”, trn u oku svakoj diktaturi svijesti.
Dakle, kao što smo već drugdje rekli, religija je u svemu tome samo fasada, krinka, ona tu služi kao vrsta zastave koju je lako ponijeti, na koju se lako pozivati, ali ona nije razlog. Posrijedi je ideologija zločina koja - kao i demon “boggart” u sagi o Harryju Potteru - poprima formu našega unutrašnjeg straha, ali se raspada kad je učinimo smiješnom (genijalna intuicija J. K. Rowling).
Eto zašto je napuhanima smetao Kerempuh, a nelogičnima Paradoks, zašto su lupeži ceptili kad je njihove mračne staze i bogaze osvjetljavao Feral Tribune, zašto je i u Francuskoj, “revolucionarnom duhu” u brk, klan Le Canard enchaîné (Okovani patak) a zaklan Hara-Kiri, zašto je sada (kao da su slušali Višinskoga, nekadašnjeg menjševika koji se od straha obratio na rigidni boljševizam, kada bi, završavajući kao Stalinov tužilac filipike protiv “heretika” u Politbirou, urlao kao mahnit: “rasstreljat’ sobaku”: strijeljati psa) - strijeljan, bez suda, i Charlie Hebdo. Kao pas.