Nakon više od pola stoljeća sve samo ne suptilnih javnih istupa James Watson - otkrivač strukture DNK, nobelovac i jedan od najslavnijih živućih znanstvenika - pronašao je temu o kojoj čak ni on ne smije govoriti javno. Reakcije njegovih kolega su šarolike: od šoka, preko hinjenog šoka do stava ako je Watson u krivu, u krivu je znanstveno, a ne etički. Pitanje razlike u kvocijentu inteligencije (IQ) među etničkim skupinama u načelu jest znanstveno pitanje. U stvarnosti, drušvena je predrasuda da u "objektivnom" istraživanju sve "rase" moraju ispasti jednako inteligentne jer je bilo koji drugi rezultat civilizacijski i etički neprihvatljiv.
Na žalost, znanost tako ne funkcionira. Biološki, nema nikakvog razloga da prosječni IQ različitih etničkih skupina bude jednak, kao ni osjećaj za ritam ili talent za profesionalnu košarku. Različite ljudske populacije desecima su tisuća godina odvojeno preživljavale u bitno različitim uvjetima. Preživljavanje u savani s antilopama i velikim zvijerima te preživljavanje u dijelovima svijeta s oštrim zimama postavljaju različite izazove kako pred fizičke, tako i pred kognitivne sposobnosti.
Kvocijent inteligencije (IQ) je mjera podskupa kognitivnih sposobnosti. Visok IQ sam po sebi ne jamči da je određena osoba sposobna za neku konkretnu zadaću u stvarnom svijetu. Međutim, na velikim statističkim uzorcima IQ se vrlo dobro podudara s uspjehom u obrazovanju i poslu, kao i s osobnim primanjima. Razlike u IQ etničkih skupina prvi je metodološki rigorozno istraživao znameniti Arthur Jensen sa sveučilišta u Berkeleyju, jedan od vodećih stručnjaka psihologije obrazovanja. Njegov rezultat iz 1969. godine - da afroamerička ("crna") djeca imaju prosječan IQ 85, za jednu standardnu devijaciju niži od bijele djece (IQ 100) te da je to svojstvo dobrim dijelom nasljedno - izazvao je skandal i ogorčene prosvjede. Prvi prigovor bio je da IQ najvećim dijelom ovisi o različitim uvjetima odrastanja. I sam Jensen pokušao je izolirati utjecaj okoline na IQ, provodeći studije na blizancima odvojenima po rođenju te djeci posvojenoj od skrbnika druge etničke skupine, no nasljedna komponenta i dalje je tvrdoglavo bila prisutna.
Nitko ne voli čuti da je njegova etnička skupina "manje inteligentna" od neke druge. I opet, biološki je ta ljutnja jednako opravdana kao eventualna ljutnja Zagoraca što su Dalmatinci u prosjeku viši od njih. Čini se, doduše, kako svi bez problema prihvaćaju da su Židovi-Aškenazi najinteligentnija etnička skupina (prosječni IQ 115) te da su Japanci i Kinezi u prosjeku inteligentniji od Europljana i bijelih Amerikanaca. Politički problem nastaje kada se javno uspoređuje IQ skupina između kojih postoji povijesni antagonizam. No, postoje mišljenja da su posljedice razlika mnogo dalekosežnije.
U kontroverznoj knjizi "IQ i bogatstvo nacija" britanski psiholog Richard Lynn i finski politolog Tatu Vanhanen (otac trenutačnog finskog premijera) na temelju podataka iz 81 zemlje pokazuju visoku korelaciju između prosječnog IQ-a stanovništva i bruto-nacionalnog dohotka zemlje. Njihovi rezultati ne laskaju nama Hrvatima ni našem tradicionalno visokom mišljenju o sebi: s prosječnim IQ-om 90 Hrvatska stoji lošije od svih zemalja Europske Unije, uključujući susjednu Sloveniju (IQ 95) i ostale tranzicijske zemlje. Možemo se samo nadati da je razlika u sklopu statističke pogreške ili barem rezultat nepovoljnog okoliša.
Sljedeća popularna protuteza Jensenovim zaključcima bila je da je IQ neprikladna mjera za ukupne sposobnosti i talente pojedinca. Mnogi su stoga spremno prigrlili teoriju harvardskog psihologa Howarda Gardnera o postojanju višestrukih tipova inteligencije, među kojima su, na primjer, talent za glazbu i osjećaj ravnoteže. Prema Gardnerovu mišljenju, etničke skupine, doduše, imaju različito razvijene pojedinačne tipove inteligencije ali kad se "sve zbroji" (što god to značilo), ukupnih razlika nema.
Dok klasični IQ vrlo dobro korelira s uspješnošću karijera npr. znanstvenika, liječnika, inženjera i ekonomista, druge Gardnerove kategorije bolje predviđaju druge tipove talenata. No, podsjećam, Watsonov sporni komentar izrečen je u kontekstu perspektive za izlazak subsaharske Afrike iz gotovo beznadnog siromaštva. Što Africi treba za to? Pregršt olimpijskih medalja u atletici? Dueti lokalnih etnoglazbenika s Peterom Gabrielom? Ili ipak kapacitet za obrazovanje dovoljnog broja liječnika, inženjera i ekonomista?
Odgovor na to pitanje trebao bi biti jasan svakome. Za zapadni standard potrebno je gospodarstvo zapadne razine produktivnosti - za koje su, pak, potrebni stručnjaci zapadnog tipa i razine obrazovanja. O pitanju je li IQ različitih etničkih skupina različit ili nije ovisi ishod obrazovanja cijelih nacija. Smije li si itko dopustiti da to ignorira ili dogmatizira?
Evo jedne male, pojednostavljene računice. Većina najuspješnijih inženjera u Europi ima IQ veći od 115. U zapadnoeuropskoj populaciji (prosječni IQ 100, standardno odstupanje ±15) IQ veći od 115 ima svaki sedmi stanovnik. U subsaharskoj Africi, gdje je izmjereni prosječni IQ 70±15, IQ veći od 115 imat će samo jedan od 750 ljudi! U tom slučaju, najgore što se može učiniti za Afrikance jest poći od pretpostavke da razlike nema. Takva razlika zahtijeva posve nov pristup ljudskim resursima gdje potragu za talentom treba shvatiti jednako ozbiljno kao tibetansku potragu za novim Dalaj-lamom.
Nikakvo ulaganje Zapada u obrazovanje i laptope od 100 dolara nema šanse za uspjeh ako je pristup na samom startu neprilagođen stvarnim ljudima. Uz aktivnu borbu protiv korumpiranih afričkih režima, razvijeni svijet treba pomoći prije svega svojim intelektualnim potencijalom i pronalaženjem lokalnoga. Pitajmo same Afrikance je li im važniji izlazak iz siromaštva ili stav svijeta da im je IQ jednak kao svima ostalima? Drugo izravno radi protiv prvoga. Na kraju dolazimo do univerzalnog zaključka da ljudsku raznolikost treba poštovati i objektivno joj pristupiti kako bi svijet svima bio bolje mjesto za život.
Piše dr. Boris Lenhard, Sveučilište u Bergenu
Boris Lenhard
Na žalost, znanost tako ne funkcionira. Biološki, nema nikakvog razloga da prosječni IQ različitih etničkih skupina bude jednak, kao ni osjećaj za ritam ili talent za profesionalnu košarku. Različite ljudske populacije desecima su tisuća godina odvojeno preživljavale u bitno različitim uvjetima. Preživljavanje u savani s antilopama i velikim zvijerima te preživljavanje u dijelovima svijeta s oštrim zimama postavljaju različite izazove kako pred fizičke, tako i pred kognitivne sposobnosti.
Kvocijent inteligencije (IQ) je mjera podskupa kognitivnih sposobnosti. Visok IQ sam po sebi ne jamči da je određena osoba sposobna za neku konkretnu zadaću u stvarnom svijetu. Međutim, na velikim statističkim uzorcima IQ se vrlo dobro podudara s uspjehom u obrazovanju i poslu, kao i s osobnim primanjima. Razlike u IQ etničkih skupina prvi je metodološki rigorozno istraživao znameniti Arthur Jensen sa sveučilišta u Berkeleyju, jedan od vodećih stručnjaka psihologije obrazovanja. Njegov rezultat iz 1969. godine - da afroamerička ("crna") djeca imaju prosječan IQ 85, za jednu standardnu devijaciju niži od bijele djece (IQ 100) te da je to svojstvo dobrim dijelom nasljedno - izazvao je skandal i ogorčene prosvjede. Prvi prigovor bio je da IQ najvećim dijelom ovisi o različitim uvjetima odrastanja. I sam Jensen pokušao je izolirati utjecaj okoline na IQ, provodeći studije na blizancima odvojenima po rođenju te djeci posvojenoj od skrbnika druge etničke skupine, no nasljedna komponenta i dalje je tvrdoglavo bila prisutna.
Nitko ne voli čuti da je njegova etnička skupina "manje inteligentna" od neke druge. I opet, biološki je ta ljutnja jednako opravdana kao eventualna ljutnja Zagoraca što su Dalmatinci u prosjeku viši od njih. Čini se, doduše, kako svi bez problema prihvaćaju da su Židovi-Aškenazi najinteligentnija etnička skupina (prosječni IQ 115) te da su Japanci i Kinezi u prosjeku inteligentniji od Europljana i bijelih Amerikanaca. Politički problem nastaje kada se javno uspoređuje IQ skupina između kojih postoji povijesni antagonizam. No, postoje mišljenja da su posljedice razlika mnogo dalekosežnije.
U kontroverznoj knjizi "IQ i bogatstvo nacija" britanski psiholog Richard Lynn i finski politolog Tatu Vanhanen (otac trenutačnog finskog premijera) na temelju podataka iz 81 zemlje pokazuju visoku korelaciju između prosječnog IQ-a stanovništva i bruto-nacionalnog dohotka zemlje. Njihovi rezultati ne laskaju nama Hrvatima ni našem tradicionalno visokom mišljenju o sebi: s prosječnim IQ-om 90 Hrvatska stoji lošije od svih zemalja Europske Unije, uključujući susjednu Sloveniju (IQ 95) i ostale tranzicijske zemlje. Možemo se samo nadati da je razlika u sklopu statističke pogreške ili barem rezultat nepovoljnog okoliša.
Sljedeća popularna protuteza Jensenovim zaključcima bila je da je IQ neprikladna mjera za ukupne sposobnosti i talente pojedinca. Mnogi su stoga spremno prigrlili teoriju harvardskog psihologa Howarda Gardnera o postojanju višestrukih tipova inteligencije, među kojima su, na primjer, talent za glazbu i osjećaj ravnoteže. Prema Gardnerovu mišljenju, etničke skupine, doduše, imaju različito razvijene pojedinačne tipove inteligencije ali kad se "sve zbroji" (što god to značilo), ukupnih razlika nema.
Dok klasični IQ vrlo dobro korelira s uspješnošću karijera npr. znanstvenika, liječnika, inženjera i ekonomista, druge Gardnerove kategorije bolje predviđaju druge tipove talenata. No, podsjećam, Watsonov sporni komentar izrečen je u kontekstu perspektive za izlazak subsaharske Afrike iz gotovo beznadnog siromaštva. Što Africi treba za to? Pregršt olimpijskih medalja u atletici? Dueti lokalnih etnoglazbenika s Peterom Gabrielom? Ili ipak kapacitet za obrazovanje dovoljnog broja liječnika, inženjera i ekonomista?
Odgovor na to pitanje trebao bi biti jasan svakome. Za zapadni standard potrebno je gospodarstvo zapadne razine produktivnosti - za koje su, pak, potrebni stručnjaci zapadnog tipa i razine obrazovanja. O pitanju je li IQ različitih etničkih skupina različit ili nije ovisi ishod obrazovanja cijelih nacija. Smije li si itko dopustiti da to ignorira ili dogmatizira?
Evo jedne male, pojednostavljene računice. Većina najuspješnijih inženjera u Europi ima IQ veći od 115. U zapadnoeuropskoj populaciji (prosječni IQ 100, standardno odstupanje ±15) IQ veći od 115 ima svaki sedmi stanovnik. U subsaharskoj Africi, gdje je izmjereni prosječni IQ 70±15, IQ veći od 115 imat će samo jedan od 750 ljudi! U tom slučaju, najgore što se može učiniti za Afrikance jest poći od pretpostavke da razlike nema. Takva razlika zahtijeva posve nov pristup ljudskim resursima gdje potragu za talentom treba shvatiti jednako ozbiljno kao tibetansku potragu za novim Dalaj-lamom.
Nikakvo ulaganje Zapada u obrazovanje i laptope od 100 dolara nema šanse za uspjeh ako je pristup na samom startu neprilagođen stvarnim ljudima. Uz aktivnu borbu protiv korumpiranih afričkih režima, razvijeni svijet treba pomoći prije svega svojim intelektualnim potencijalom i pronalaženjem lokalnoga. Pitajmo same Afrikance je li im važniji izlazak iz siromaštva ili stav svijeta da im je IQ jednak kao svima ostalima? Drugo izravno radi protiv prvoga. Na kraju dolazimo do univerzalnog zaključka da ljudsku raznolikost treba poštovati i objektivno joj pristupiti kako bi svijet svima bio bolje mjesto za život.
Piše dr. Boris Lenhard, Sveučilište u Bergenu
Boris Lenhard