KOMENTAR

IVANKA TOMA Haaški sud nije ispunio niti jedan od ciljeva

CROPIX

Sramotna presuda ideologu i provoditelju zločina nad nesrbima Vojislavu Šešelju bitan je razlog u nizu postojećih zbog kojega hrvatske vlasti moraju pronaći način da se na dnevni red Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda stavi rasprava o Haaškom sudu. Treba preispitati je li Sud ispunio ciljeve zadane u Rezoluciji 827 kojom je osnovan, i o tome usvojiti zaključak. Može li se ta tema otvoriti kroz redovne izvještaje koje Haaški sud šalje Vijeću sigurnosti, lobiranjem među članicama Vijeća sigurnosti ili preko Opće skupštine UN-a, pitanje je za diplomaciju. Poanta je da su hrvatske vlasti zbog žrtava rata, a onda i svih građana koji su živjeli pod teretom pritisaka i politike Haaškog suda, dužne izlobirati usvajanje dokumenta koji će konstatirati da taj Sud nije ispunio niti jedan od tri cilja radi kojih postoji.

Sud je osnovan 25. svibnja 1993. godine, a u preambuli Rezolucije bili su navedeni ciljevi radi kojih je formiran. To je sprečavanje zločina, učinkovito dovođenje pravdi odgovornih osoba te doprinos uspostavi i održavanju mira na pogođenim područjima. Činjenica da je od kraja svibnja 1993. do kolovoza 1995. godine počinjen niz zločina, pa i najteži od svih, genocid u Srebrenici kad je u lipnju 1995. godine pobijeno 8000 muslimana, sve govori. Formiranje Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju nije, dakle, spriječilo zločin, nego su najteži tek uslijedili. Prvi je cilj u startu pao u vodu.

Drugi cilj, učinkovito dovođenje pravdi odgovornih osoba, također je propao još devedesetih. Koliko je trebalo da se pred Haaškim sudom pojavio Slobodan Milošević, koliko je dugo bježao i “javno se skrivao” Radovan Karadžić, nije li Ratko Mladić imao utočište u vojnim objektima po Srbiji sve dok nije ostario i ishlapio? Na koncu, nije li i Ante Gotovina četiri godine bio u bijegu? A na koje se tek sve načine Sudu izrugivao Vojislav Šešelj? Od privođenja je ispalo malo, a od pravde ništa. Glavnog inicijatora svih ratnih sukoba, Slobodana Miloševića, Haaški sud nije osudio samo zbog svoje aljkavosti i nesposobnosti. To što su dopustili da se proces toliko otegne da im Milošević umre u pritvoru je kao da su saveznici 1945. godine nakon ulaska u Berlin našli Hitlera živog, odveli ga na suđenje u Nürnberg i onda dopustili da tamo izvrši suicid.

O trećem cilju - uspostavi i održavanju mira na pogođenim područjima - nema se puno toga reći. Svatko zainteresiran može danas otići u Vukovar i bit će mu sve jasno.

Kao prvi sud ovoga tipa osnovan nakon Drugoga svjetskog rata, i to sud s ograničenim trajanjem koji je trebao biti stepenica za formiranje Stalnog međunarodnog kaznenog suda, Haaški sud je imao priliku dati veliki doprinos razvoju međunarodnoga kaznenog prava. No, je li iskoristio tu šansu? Najvažnije što su pokušavali ostaviti iza sebe bilo je razvijanje novih standarda zapovjedne odgovornosti, ali bi se teško reklo što se od toga dobilo. Rezime njihova 22-godišnjeg rada je optuživanje 161 osobe, od kojih su osudili njih 80. No, među osuđenima nema glavnih ideologa rata i nalogodavaca zločina, kriteriji u osuđujućim presudama nisu ujednačeni, a i tamo gdje bi se i moglo reći da je kazna koliko-toliko pravedna kao kod Karadžića, ona je stigla prekasno da bi je žrtve doživjele kao pravdu, a istomišljenici kao opomenu.

Budući da je Haaški sud bio jedan od temelja za formiranje Stalnog međunarodnog kaznenog suda, nije ni čudo što je Stalni sud ispao još lošiji. Postoji od 2002. godine, a formiran je donošenjem Rimskog statuta koji su tada ratificirale 123 zemlje. Kasnije su ga ratificirale još 34, ali ne i SAD. Tijekom pregovora o formiranju tog suda SAD je tražio izuzeće od nadležnosti Stalnog kaznenog suda s tvrdnjama da bi njihovi vojnici mogli biti predmetom politički motiviranih procesa. Danas se pred tim sudom vode 23 postupka, a svi su vezani uz zločine počinjene u afričkim zemljama. Koliki je stvarni doseg Međunarodnog kaznenog suda i koliko može biti odgovor na aktualna zbivanja u svijetu, osim stava SAD-a, ponešto govori i podatak da je Rimski statut ratificirala samo jedna arapska zemlja - Jordan. A sud je nadležan za područja zemalja koje su ratificirale Rimski statut i za njihove državljane.

Pokazalo se da je međunarodna pravda vrlo rastezljiv pojam, da je i dalje pišu pobjednici ili onaj tko je jači. U našem slučaju “jači” su je dali u ruke lošim pravnicima i činovnicima koji slabo vladaju materijom za koju su iznimno dobro plaćeni, a za rezultate nikome ne polažu račun. Ako se pred hrvatskim sudovima na presudu čeka 20 godina, to za državu znači da će stranci plaćati odštetu. Haaški sud, međutim, nikome ne odgovara. U njegovu izdašnom proračunu nema ni dolara predviđenog za odštetu ljudima koji su proveli godine u pritvoru da bi kasnije bili oslobođeni optužbe, nema odštete za one koji su nezakonito uhićeni ili one koji su u pritvoru proveli više vremena od kazne koja im je izrečena.

Sada, kada Haaški sud donosi zadnje odluke, moramo priznati da smo griješili svi mi koji smo ga zagovarali i vjerovali da je, unatoč manjkavostima, korak prema pravednijem i odgovornijem svijetu. Haag je dao za pravo onima koji su ga u startu prezirali i smatrali političkim sudom koji optužuje i proganja samo “naše”.

Brammertz: Možda će biti žalbe

Tužiteljstvo Haaškog suda istaknulo je da će nakon analize presude za nekoliko dana odlučiti hoće li se žaliti na oslobađajuću presudu Vojislavu Šešelju.

- Primio sam presudu na znanje. Trebat će nam vremena da proučimo argumentaciju, a bilo je izdvojenih mišljenja. Apsolutno sam uvjeren da zajednica žrtava i puno ljudi neće biti zadovoljni ovim ishodom. Mi u velikoj mjeri dijelimo njihovu frustraciju. Mi ćemo proučiti argumente i onda odlučiti hoćemo li se žaliti - rekao je glavni tužitelj Serge Brammertz. ( Ž.T.)

Izdvajamo