Najveći uspjeh Vlade Zorana Milanovića objavljen je prije nekoliko dana. Objavio ga je Općinski sud u Sesvetama kada je životnoj partnerici biološke majke dodijelio skrb nad djetetom. U Hrvatskoj se prvi put dogodilo da je istospolni partner biološkog roditelja dobio skrbništvo. Zakon o životnom partnerstvu osoba istoga spola na snazi je nešto više od godinu dana, ali se tek nakon ove sudske odluke može reći da je potpuno zaživio.
Milanovićeva Vlada je ovim propisom od Hrvatske stvorila državu koja napokon uvažava činjenicu da među nama žive ljudi drukčije seksualne orijentacije i da oni svoj život provode u zajednici s osobom istoga spola. Dobili su normalan zakonski okvir u kojemu, jednako kao i bračni partneri različitog spola, mogu urediti međusobne odnose. Govorimo o različitim pravima, od onoga na nasljeđivanje, uzdržavanje, te o socijalnima, do toga da ako jedan od njih ima biološko dijete koje živi s njima, drugi mu može postati skrbnik - što znači normalno živjeti i funkcionirati.
Spomenuti Zakon i sudska odluka koja se na njemu temelji konkretno znače da partner biološkog roditelja djeteta sada može otići u vrtić po dijete koje s njim živi pod istim krovom, može ga odvesti kod liječnika, otići na roditeljski sastanak... Uostalom, osoba koja je uz biološkog roditelja najbliža djetetu, koja ga svaku večer stavlja u krevet, sprema mu doručak, brine se o njemu kada se razboli, neće biti u strahu od socijalne službe koja će se pojaviti na vratima i odvesti dijete ako se biološkom roditelju dogodi kakva nesreća.
A to je velika stvar. Najveća koju je ova Vlada napravila u svojem mandatu. Jednoj kategoriji ljudi dala je pravo na dostojanstven život. Ali jedino to SDP u, istina još neformalnoj, ali vrlo intenzivnoj i dinamičnoj predizbornoj kampanji, niti ne spominje. Naprosto ignoriraju ključnu (ako ne i jedinu pravu) razliku između njihove i politike koju predstavlja HDZ i njegova koalicija.
Bilo bi logično da naglašavaju iskorak u promociji ljudskih prava, osobito manjinskih, no to ne čine nego koketiraju s ukusom konzervativnih birača, dodvoravaju im se preko hvalospjeva Franji Tuđmanu, a predsjednik SDP-a Zoran Milanović vrlo se rado pokazuje u javnosti s Antom Gotovinom, dojučerašnjom ikonom tvrde desnice. Iako je jasno da je riječ o kampanji, ipak se postavlja pitanje je li Zakon o životnom partnerstvu osoba istoga spola eksces, usputni akt utemeljen na entuzijazmu jednog ili dvoje ministara, ili je proizvod politike lijeve vlade koja ima sluha za manjinska prava.
Činjenica je da je hrvatsko društvo takvo da jedino lijeva politička opcija može napraviti ovakve iskorake. Tomislav Karamarko, sve kad bi osobno i najviše htio, ne bi mogao homoseksualcima dati pravo da posvoje dijete svoga partnera. Ako već ne zbog političkog profila HDZ-a, onda zbog Domoljubne koalicije koju, uz ostale, čini i Hrast. Stoga, ako HDZ pobijedi na izborima, realno je očekivati uvođenje vjeronauka kao obaveznog predmeta u škole, i da ćemo moliti Boga da se ne zabrani pobačaj i sredstva za kontracepciju.
Donekle kao Milanović sada, Ivo Josipović se ponašao u kampanji za predsjedničke izbore. Ušao je u kampanju bez ideološkog predznaka, sa silnom željom da se svidi svima. Nastupio je kao da brani rejting od 70 posto što ga je uživao dok je bio šef države pa je istodobno pokušavao biti i lijevi i desni, i liberalan i konzervativan, i pomirljiv i agresivan. Pokazalo se, međutim, da birači žele nešto drugo - jasan stav i opredjeljenje.
Milanović nema iluziju da bi se mogao svima svidjeti, ali ni ne drži puno do ideoloških okvira. Angažiranje Antuna Vujića da napiše predizborni program koalicije kroz koji bi se, kako je najavljeno, u uvodnom dijelu dala i definicija socijaldemokracije u današnjem svijetu, on smatra formalnošću koju treba zadovoljiti. Možda je to pragmatičan stav, no ideološki predznak u hrvatskom društvu je i dalje jako važan. Još nismo država u kojoj su ljudska i manjinska prava neupitna. Svjedoci smo da se u Vukovaru nisu mogle postaviti dvojezične ploče, a da je već spomen ćirilice velikom dijelu građana isto što i udarac šakom u glavu.
Društvo smo u kojemu, što pokazuje istraživanje Instituta "Ivo Pilar", građani za sebe tvrde kako spadaju u politički centar, ali najviše vjeruju vojsci, zatim Crkvi, pa predsjednici države i onda policiji. Vjeruju institicijama koje odlikuje čvrsta organizacija, stroga hijerarhija i uniformiranost. To govori da nam nedostaje samopouzdanja i da smo društvo koje je daleko od toga da bi cijenilo i promicalo individualnost, te odgajalo svoje građane kao pojedince koji razmišljaju vlastitom glavom i uvažavaju druge i drukčije od sebe. Milanovićeva Vlada baš na tome polju je načinila veliki iskorak, ali se ponaša kao da od njega bježi. Zašto?