Nijedan argument protiv prijevremenih izbora koji je egzistirao do prije dva mjeseca više ne postoji. Posebno ne onaj glavni da bismo i nakon izbora dobili isti, ili vrlo sličan rezultat, a time i identične probleme u formiranju vlasti. Sada su stvari bitno jasnije. Građani imaju dobar uvid u ostavštinu vlade Zorana Milanovića. Na djelu se vidi što znače reforme koje je obećavao Most, kao i njihova politika “ni s lijevima, ni s desnima”. Birači sada imaju jasnu sliku i o tome kakvu politiku vodi HDZ, što nam nude u gospodarstvu, što na polju socijalnih prava i kakva je svjetonazorska orijentacija stranke koja se naziva demokršćanskom. Vidi se i što smo dobili s Domoljubnom koalicijom u cjelini te kakvu sliku i društvenu klimu proizvode njezini istaknuti članovi. Naposljetku, i eksperiment s nestranačkim premijerom Tihomirom Oreškovićem dao je rezultat.
A pokazuje da Vlada ne funkcionira. Krenimo od vrha. Premijer Tihomir Orešković ne egzistira kao prvi čovjek izvršne vlasti. Parlamentarna demokracija u Hrvatskoj postavljena je tako da bi premijer morao biti najodgovornija osoba u državi. On mora davati smjer operativnom provođenju Vladine politike i donositi ključne odluke. Orešković, međutim, tu funkciju ne obavlja, a prvom potpredsjedniku Vlade i predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku je ne prepušta. Poziciju premijera Orešković je sveo na protokolarnu, a sam si je postavio okvire uže od onih što ih je Ustav namijenio predsjednici države Kolindi Grabar Kitarović.
Uzmimo samo dva primjera koji ilustriraju kako je Orešković predsjednik Vlade samo na papiru. Prvi (po stažu) je slučaj ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA). Napunila su se tri mjeseca da je aktualni ravnatelj SOA-e Dragan Lozančić pod smjenom. U međuvremenu su se zbog šefa SOA-e svi u vlasti posvađali sa svima. Najprije zato što se Lozančića miče, a onda zato što ga treba naslijediti Danijel Markić. Bura se stišala, ali se ništa nije riješilo. Niti je Lozančić smijenjen niti Markić imenovan.
Premijer dopušta da tajna služba mjesecima funkcionira sa šefom na odlasku, dakle s čovjekom limitiranog autoriteta. Prošli tjedan u iznenadni dvodnevni posjet Sarajevu došao je šef CIA-e John Brennan. Znamo da je povod bila ilegalna trgovina oružjem i opasnost od terorizma. Ali na to se nitko u Hrvatskoj nije ni osvrnuo. Jedini se oglasio predsjednik SDP-a Zoran Milanović koji smatra da bi pod hitno, po posebnim protokolima, BiH trebalo primiti u članstvo EU. A kakva je politika aktualne vlade prema BiH? Pitanje je ima li je uopće.
Drugi primjer iz kojega se vidi kako je pokus s nestranačkim premijerom dao negativan rezultat je sukob između Karamarka i čelnika Mosta Bože Petrova oko Ine. Dva potpredsjednika Vlade javno su se zakrvila oko naftne kompanije od nacionalnog interesa. Pale su teške optužbe, a pristup Ini potpuno im je različit. Umjesto da to presiječe i riješi, Orešković nemoćno promatra sa strane i sliježe ramenima.
Druga razina na kojoj sve više dolazi do izražaja nefunkcionalnost Vlade je odnos između koalicijskih partnera - Domoljubne koalicije i Mosta. On je neproduktivan, a i nadalje će ostati jalov jer ne počiva na zdravim premisama. Most se od početka ponaša kao korektiv HDZ-a, a to nije smisao koalicijskog partnera. Birači se nisu opredijelili za Most zato što su od njega očekivali da HDZ učini boljom ili drugačijom strankom. O tome kakav će biti HDZ odlučuju isključivo HDZ-ovci i njihovi birači. Uloga koalicijskog partnera je da u program Vlade unese svoje politike i dogovorno ih provodi. A Most to ne čini. Kako to izgleda zorno pokazuje slučaj reorganizacije policije koju priprema ministar Vlaho Orepić. Ide u reforme, a prethodno uopće o tome nije razgovarao s HDZ-om, niti to namjerava.
Ne treba sumnjati u to da Most ima najbolje namjere, ali ih nisu u stanju provesti. I njihov pokus daje negativne rezultate. Ne može se odgovorno participirati u vlasti a da ona ne počiva na uređenoj i programski definiranoj organizaciji - političkoj stranci. Formula saveza politički neovisnih pojedinaca pokazala se dobitnom na izborima, ali ne i dalje. Petrov je srljao u Vladu iako nije imao kadar koji bi imao minimum političkog znanja i iskustva, a u Saboru se oslanja na ekipu koju veže jedino naziv Kluba zastupnika Mosta. Zato se i dogodilo da im je šef KIuba Ivan Kovačić dao ostavku.
Nije član stranke i komotno je osobne političke ciljeve koji su lokalno orijentirani podredio politici i ciljevima Mosta.