HRVATSKA I SVIJET

IVO BANAC 5. kolovoza je naša ključna obljetnica

    AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 07.08.2015. u 08:42

Nikša Stipaničev/CROPIX

Srbija sve donedavno nije baš inzistirala na krminalizaciji Oluje, a Dobrica Ćosić je 1995. optuživao Miloševića da je ‘Tuđmanu predao Krajinu’

Da nema obljetnica i onih koji i o njima vode računa, mnogo toga bismo zaboravili. Znate li da je ovo sto dvadeseta obljetnica rođenja Jakova Gotovca? Priznajte da ne znate! Ovo je ujedno osamdeseta obljetnica Gotovčeve najpoznatije opere - “Ero s onoga svijeta”. I kad ih nisu pamtili, obljetnice su za čovjeka oduvijek bile referentne. Drevni Hebreji svakih pedeset godina slavili su jubilej - svetu i oprosnu godinu, kad se svatko vraćao na svoju očevinu. Rimljani su se vodili vrlo preciznim sustavom obljetnica, koji je uključivao važne datume iz života pojedinaca i ustanova. Ipak, obljetnice su postale presudni orijentir tek u modernosti, a nosile su i stanovite rizike. Primjerice, u Kini se još sjećaju kako su predavanja poznatog povjesničara Zhang Zhiliana uz dvjestotu obljetnicu Francuske revolucije (1989.) pridonijela demokratskim studentskim prosvjedima, koji su, za razliku od uspjeha francuskog pokreta, naposljetku ugušeni u krvi.

Neovisna Hrvatska pokazala je priličnu ravnodušnost prema svojim obljetničkim praznicima. Dan neovisnosti slavimo nešto više od tri mjeseca nakon što smo proglasili neovisnost, a lipanjski dan kad smo postali neovisni nazivamo Danom državnosti, premda je hrvatska državnost bila neupitna više od milenija prije lipnja 1991. No, zato je obljetnica Oluje u njezinim raznim podnaslovima kristalno jasna, bez obzira je li to Dan domovinske zahvalnosti, Dan pobjede ili Dan hrvatskih branitelja. Peti kolovoza ne zahtijeva nikakvo dodatno tumačenje.

On živi u svijesti naroda kao obljetnica okončanja najopasnije prijetnje hrvatskom teritorijalnom integritetu nakon skoro osam desetljeća jugoslavenskih presizanja, a ujedno obilježava krah jednog nasilnog i vazalnog režima koji je Srbija uspostavila 1991. kao dio projekta “okupljanja srpskih zemalja” unutar starog nacionalističkog projekta - velike Srbije. Zato je za Hrvate i sve one koji su dio hrvatske političke nacije Oluja neupitno postignuće; bez obzira hoće li slavlje Oluje uprskati megalomanija pojedinih hrvatskih lidera ili stranaka, kao što se dogodilo upravo ove godine. (U paničnom strahu od zvižduka branitelja i opozicije u Kninu, Milanović je ove godine potrošio 15 milijuna kuna na vojnoj paradi u Zagrebu te prije nastupa nekoliko dana dao maltretirati postrojbe HV-a pretjeranim pripremama, a druge sudionike ne baš pretjerano suvislim umjetničkim programom. No, kao duh koji želi činiti zlo, a ipak stvara dobro, on je zagrebački mimohod svojom nespretnošću samo uspio predati neospornoj kraljici parade - predsjednici Grabar-Kitarović, kojoj je glavna uloga u Kninu već ionako zakaparena.)

Brzopletost Milanovićeve vlade, posebno u inzistiranju na posudbi savezničkih NATO postrojbi za potrebe mimohoda, ove je godine pomogla nastojanja Nikolića i Vučića u njihovoj novoj politici diskreditiranja Hrvatske. Upravo zato što je i sama bila umiješana u likvidaciju Martić-Babićeve satrapije, Miloševićeva Srbija nije pretjerano inzistirala na učincima Oluje. Dio povučenih 125.000 hrvatskih Srba (upola manje od 250.000, broja kojim se danas barata) naseljen je u Srbiji i na Kosovu, gdje se kod Dečana gradio cijeli jedan “settlement”. Unatoč tome, Srbija do nedavno nije ustrajala na kriminalizaciji Oluje. Dobrica Ćosić je 1995. optuživao Miloševića da je “Tuđmanu predao Krajinu”, da je kukavica, da “nema hrabrosti ni ustaše da osudi”: “Srpska televizija... manje vremena posvećuje srpskom egzodusu od Si-En-Ena i Bi-Bi-Sija. Srbija nije ni majka, nije ni maćeha Srbima preko Drine; ona im je ravnodušna tuđinka. Očajanje i sram, to je Srbija danas” (Piščevi zapisi (1993.-1999.), Beograd 2008, str. 96-98). Ništa se po ovom pitanju nije mijenjalo ni nakon Miloševićeva pada, osim donekle u Tadićevo vrijeme (2008.), kad je Vuk Jeremić optuživao Hrvatsku za genocid. Velike promjene dolaze tek s Nikolićem i Vučićem, i to upravo ove godine, kad je Srbija, u procesu eurointegracija, do kraja zaoštrila odnose s Hrvatskom. Odluka o proglašenju dana žalosti, koja je donesena u koordinaciji s Dodikovim RS-om (preživjelom velikosrpskom “krajinom”, kojoj je Holbrooke, ali ne samo on, za razliku od Martićeva RSK, dosudio život), samo je vrhunac trenda zaoštravanja. To priznaje i Savo Štrbac, razdragan činjenicom “da su Srbi protjerani iz Hrvatske... konačno, posle 20 godina, dobili reči dobrodošlice posle kojih će se osećati kao ravnopravni građani Srbije”. Ne samo da je dobrodošlica bila potrebna Srbima iz Hrvatske, nego je to “možda i najznačajnija poruka kad su odnosi Srbije i Srba preko Drine u pitanju” (Politika, 6. kolovoza).

Eskalirala je i retorika. U utorak je Nikolić na Banstolu u Srijemu, gdje se podiže crkvica Blage Marije “u spomen svih onih koji su mučeni, ubijani i stradali na putu istine i svoje slobode bežeći od neprijatelja”, Hrvatsku napao kao zemlju u kojoj je velika, neoprostiva i jedina krivnja biti pravoslavni Srbin. Oluju je nazvao “dan kada su obnovili državu koja im je ostala od Pavelića, a bila priznata jedino od Hitlera” (Stranice predsednika RS, 4. kolovoza), a prekjučer je na memorijalnoj akademiji u Sava centru u Beogradu ocijenio kako je Olujom “dovršen istorijski zadatak Nezavisne Države Hrvatske... zverskom akcijom s elementima genocida” (Politika, 5. kolovoza). Što je smisao ovakve retorike? Patrijarh Irinej je na istom skupu rekao da je Srbija prvi put poslije 20 godina u mogućnosti “da otkrije svoj bol i pokaže rane”, a da takvo što dosad nije bilo moguće jer smo godinama “prikrivali istinu u ime lažnog bratstva i jedinstva, štiteći one koje je trebalo da izvedemo pred sud”. Nije jasno misli li ovaj crkveni velikodostojnik da sve prije Nikolića i Vučića pripada nekakvom jugoslavenskom vremenu, kad su “ustaše” tetošene? U utorak je Vučić, u govoru na mostu kod Sremske Rače, kojim su srpske izbjeglice iz Hrvatske prelazili u Srbiju, također naglasio “da će Srbija moći od sada slobodno da kaže da je to bio zločin” te da su za Oluju odgovorni i oni u Srbiji, “koji su se, godinama, ponašali kao da to nikakve veze sa državom Srbijom nema” (Politika, 5. kolovoza). Dakle, događa se nešto novo. Po svemu sudeći, riječ je o potrebi Srbije da nađe odgovor za Srebrenicu. To je Dodik i priznao kod Sremske Rače: “Tog dana napadnuta je zaštićena zona i izvršeno je etničko čišćenje” (Tanjug, 4. kolovoza). Zato je vrlo važno da su Majke Srebrenice prekjučer tako lijepo dočekane u Kninu (T portal, 5. kolovoza). Koje su posljedice nove srbijanske politike po odnose između Srbije i Hrvatske? Bez obzira na Vučićeve nelogične izjave o spremnosti na oprost (zašto bi se opraštalo genocidnim ustašama?) i dugoročnom miru i prijateljstvu s Hrvatskom (“Sa Hrvatskom imamo mir, čuvaćemo ga i želeti najbolje odnose u budućnosti. Bićemo, nadam se, ubrzo i dobri prijatelji u zajedničkoj kući - Evropskoj uniji”), Vučićevo i Nikolićevo čitanje Oluje pretpostavlja njegovo prihvaćanje u Hrvatskoj. To ipak nije realno. Sama činjenica da oni koji nude nešto umiveniju verziju Vučić-Nikolićeve ponude prvi put doživljavaju osude u mainstream medijima ( Pupovac “postaje trbuhozborac neočetničke Srbije, a Srbima u Hrvatskoj čini neizrecivu štetu”; Slobodna Dalmacija, 5. kolovoza) nešto govori sama po sebi. To je još jedan razlog zašto se Hrvatska mora čuvati od svakog traga ustašluka. Tanjug je jučerašnje izvješće iz Knina zadovoljno naslovio “U Kninu ustaško orgijanje, Milanović pobegao”.

Izdvajamo