Predsjednik
Stjepan Mesić odlučio je svoja tumačenja hrvatske povijesti u razdoblju Drugog svjetskog rata i komunističkog režima podijeliti s čitateljima jednog našeg dnevnog lista ("I katolička crkva nasjela na propagandu protiv antifašizma", Novi list, 12. veljače). Sad imamo zaokružen iskaz - izraz kontradiktornog ideološkog stava, koji jasno i precizno predstavlja glavna intelektualna polazišta sadašnjeg hrvatskog državnog poglavara.
Predsjednik Mesić u uvodnom dijelu veli da je u svojim recentnim izjavama bio potaknut aktivnošću "ustašonostalgičara", koji sumnjiče sve pripadnike NOP-a kao potencijalne ratne zločince. Riječ je, zapravo, o istraživanju mogućih ratnih zločina što su počinile vrlo određene osobe, a ne "svi pripadnici NOP-a". Unatoč tomu, Mesić se po svemu sudeći načelno protivi takvim prikupljanjima dokaza, premda je svjestan da ima onih koji prigovoraju da se zločine "ne može mjeriti /.../ s dva aršina". Problem je u tomu što on misli kako je "nezakonito postupanje" protiv "pripadnika okupacijskih snaga, a osobito prema njihovim domaćim pomagačima" zapravo razumljivo, makar se tako što formalno priznalo zločinom ("ja sam osobno te zločine ne jednom osudio"), te stoga i ne zavređuje sankcije. Da bi u tomu uspio, on mora u svemu osuditi fašizam. U tomu će sigurno imati podršku svakog demokrata.
Nije, međutim, jasno zašto ujedno opravdava komunizam ("zločin pobjedničke strane nije bio izraz politike, bio je eksces - ma kako masovan mogao biti"), u čemu ne može očekivati potporu demokratske javnosti, te zašto misli da su protivnici komunizma u našim uvjetima nužno "spodobe", "neofašisti", "povijesni revizionisti", te u konačnici ustaše. Drugim riječima, zašto je njegova apologija komunističkog režima istovjetna onoj koju bi Jakov Blažević ili Žarko Vimpulšek s lakoćom supotpisali?
Oskudno je Mesićevo znanje i tendenciozno njegovo tumačenje pojave komunizma. To ga, nažalost, ne sprečava "o tome poučiti one koji ne znaju", dakle one koji znaju manje od njega, i to intelektualno neplodnim formulacijama poput: "komunizam kao ideja nema u sebi ama baš ništa zločinačkoga. Što je loše u ideji društva jednakih ljudi koji bi društvu pridonosili prema svojim mogućnostima, a od toga društva dobivali prema svojim potrebama? Je li to zločin? Nikako. To, međutim, jest utopija, to je neostvarivo". Zanimljivo. Projekt u koji su ugrađene kosti stotina milijuna ljudi bio je neostvariv, ali ne i zločinački!
Kad bi Stjepan Mesić poznavao najelementarniju literaturu o marksizmu, možda bi uzeo u obzir jasnu formulu
Leszeka Kolakowskog - koji sigurno nije ustaša! - kako "u stvarnom životu višak jednakosti podrazumijeva višak države, a apsolutna jednakost apsolutnu državu", ali i činjenicu da se Marxovo razumijevanje formule "svakomu po svojim potrebama" bitno razlikovalo od mnogo skromnijih onodobnih socijalističkih shvaćanja "pravih potreba" ljudskog društva. Naime, Marx i komunisti "potrebe" su tumačili maksimalistički, da bi u pomanjkanju realnih rezultata došli do izuzetno etatističkih rješenja. Kolakowski njihova nastojanja ironizira svetogrdnom mišlju kako bi logikom stvari univerzalni sustav točkica i bonova zacijelo predstavljao vrhunac povijesne emancipacije. Savršeni sustavi, naime, redovito vode u ropstvo i zločin. Staljinizam nije zastranjivanje nego upravo logična posljedica marksizma.
To Mesić ne želi vidjeti. "Druga je stvar", veli on, "što se 'pod firmom' komunizma i borbe za tu utopiju formirao boljševički sustav koji je nakon Drugoga svjetskog rata nametnut dijelu Evrope, a koji je zapravo bio klasični autoritarni sustav, diktatura što se služila svim raspoloživim sredstvima, uključujući i zločine, da bi se održala". Pa, neće biti da se to slučajno dogodilo? Kako se taj sustav "formirao", odnosno tko ga je "formirao" i tko ga je "nametnuo" dijelu Europe? I po čemu bi taj sustav bio tek "autoritaran", recimo poput diktature nekog južnoameričkog caudilla, a ne do srži totalitaran, kakav je i bio?
Neobični izuzeci
Mesićev "boljševički sustav" zapravo je efemeran, doslovno privremen. U Jugoslaviji ga je netko nametnuo, premda nije jasno tko. Mesić, naime, tvrdi kako nije točno da "su komunizam i komunistička ideologija dominirali Narodnooslobodilačkim pokretom u bilo kojoj fazi rata", pa prema tomu ni u završnoj. Ipak, "taj je sustav u prve tri poslijeratne godine bio uzorom i sustavu što se gradio u Jugoslaviji", ali samo kratkoročno - tri godine: "Da je jugoslavenski sustav barem u prve tri godine svojega postojanja, tj. do sukoba Tito- Staljin, bio vrlo tvrd, ustrojen po uzoru na sovjetski sustav, da je u tome vremenu bilo također stvari koje se ne može okarakterizirati drugačije nego kao zločin, i to je istina, ni to nitko ne poriče". Dakle, za trajanja "boljševičkog" ili "jugoslavenskog" sustava, ali samo u "tome vremenu", bilo je nekih "stvari", koje se "ne može okarakterizirati drugačije" (kad bi se samo moglo!) nego kao zločin, ali ne kao sistemski zločin, jer, već smo vidjeli, to nije "izraz politike" nego "eksces - ma kako masovan mogao biti".
U Jugoslaviji ga je netko nametnuo, premda nije jasno tko, tvrdi Banac.
Nakon "sukoba Tito - Staljin", po svemu sudeći, tih "stvari" više nema, pa Goli otok moramo pripisati neautoritarnoj fazi "jugoslavenskog sustava". Ipak, ni za te tri godine nije svaki zločin bio zločin: "suđenja notornim ratnim zločincima ne mogu se proglašavati zločinima". Moglo bi se zaključiti da "Suđenje
Lisaku,
Stepincu,
Šaliću i družini, ustaško-križarskim zločincima i njihovim pomagačima" nije bio zločin ni u dijelu koji se odnosio na nadbiskupa Stepinca, premda je Hrvatski sabor, doduše pola godine prije predsjedavanja Stjepana Mesića, posebnom Deklaracijom od 14. veljače 1992. to suđenje proglasio nepravednim prema zagrebačkom nadbiskupu, pa time i ništavnim. Neobično zvuče i Mesićevi izuzeci "u prve tri godine", kad je riječ o komunističkoj političkoj policiji Ozni ili Titu. Mesić, naime, tvrdi "da su javni tužitelji (koji, kada?), pa čak i Ozna, sprječavali likvidacije (gdje, kada?), odnosno upozoravali na njihovu nedopustivost". Također veli kako Crkva "'zaboravlja' da se taj isti Tito upravo njezinim biskupima, u prvome susretu godine 1945., predstavio kao 'Hrvat i katolik'!" Skaske o dobrim oznašima dakako potvrđuju pravilo, a puna Titova rečenica iz razgovora s dijelom biskupa 2. lipnja 1945. glasi: "Moram vam kazati, da ja kao Hrvat i kao katolik nisam bio zadovoljan s držanjem katoličkog svećenstva, jednog dijela katoličkog svećenstva u ovim teškim historijskim momentima, koji su koštali velikih žrtava". Tomu je dodao i ovaj prijedlog: "Ja bih sa moje strane rekao, da naša Crkva treba da bude nacionalna, da se više prilagodi naciji". I na koncu: "Ja bih želio, da vidim, da katolička Crkva u Hrvatskoj sada, kad imamo sve uslove tu, ima više samostalnosti. To bih želio, to je osnovno pitanje, to je pitanje, koje bi mi željeli riješiti, a sva ostala pitanja, to su sekundarna pitanja, koja će se lako riješiti" (
Aleksa Benigar, Alojzije Stepinac, Rim 1974, str. 502-3). Posve je jasno zašto se u tom trenutku Tito predstavljao kao "Hrvat i katolik". Ne vjerujem da je to Crkva "zaboravila".
Ocjena Tita
Što se Titove uloge tiče, Mesić priznaje da je Tito "najvjerojatnije znao za likvidiranja na kraju rata". No, i oni što su i najmanje upućeni u strukturu komunističkog pokreta u razdoblju staljinizma znat će da u ovom sustavu nema (ne)djela, posebno kad su "masovna", bez odgovarajuće direktive. O tomu briljantno govori nagrađeni znanstveni rad Dominika Vuletića "Kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina" u najnovijem broju časopisa Pravnik (br. 2, 2007), glasilu studenata Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Autor jasno veli: "Jugoslavenske snage koje su sudjelovale u bleiburškim događajima postupale su po Titovim naređenjima i bile su pod njegovom kontrolom. One su bile dio ukupne jugoslavenske sile koja je sudjelovala u završnim ratnim operacijama, vojnoj akciji kojom je rukovodio Josip Broz. O postojanju te kontrole svjedoči i stalna komunikacija između Josipa Broza i zapovjednika III. jugoslavenske armije Koste Nađa. Inače, 51. divizija-postrojba koja se našla na Bleiburgu dio je III. armije. Tito poručuje Nađu da mu je lično odgovoran te naređuje energičnije djelovanje". Unatoč takvim zaključcima, koji su po svemu sudeći iznenađenje za Mesića, predsjednik Republike veli: "U globalu gledano, Titova je bilanca, i kao vođe antifašističkog pokreta u ratu, i kao državnika u poslijeratnim desetljećima - pozitivna." Ne samo to, u Titovo vrijeme, "dolazilo je protekom vremena do sve veće liberalizacije, zemlja je napredovala, živjelo se materijalno sve bolje, granice su se otvarale, a bivša je federacija na čelu s Josipom Brozom Titom uživala sve veći ugled širom svijeta". Jedino nije jasno kako se i zašto tako idealna zemlja uopće raspala i to u krvavom ratu.
Mesić donosi i svoje tumačenje "kampanje protiv maršala Tita". Za njega je to "tek dio razrađenoga scenarija u kojemu zdušno surađuju - da li iz neznanja, ili svjesno i s namjerom, to neću ocjenjivati - i neki mediji, odnosno ljudi koji rade u medijima. Svrha je tog scenarija srušiti antifašističke temelje današnje Hrvatske i pripremiti scenu za napredovanje u prošlost, za odmak od ujedinjene Evrope", te još mnogo goreg i huđeg (korupcija, izolacija). Međutim, nije jasno zašto je inzistiranje "na kažnjavanju i nedavno počinjenih zločina (svih, pa i onih koje su počinili Hrvati!)" poželjno, a onih počinjenih 1945., makar od hrvatskih oznaša, nepoželjno i - odmak od "ujedinjene Evrope"? Još nije primijećeno da je "ujedinjena Evropa" ikoga osudila zbog inzistiranja na procesima za ratne zločine, ali jest primijećeno da je prije točno godinu dana Stjepan Mesić dobio ukor glasnogovornice Europske komisije zbog pretjerivanja u svojim iskazima oko partizanskih fojbi kao "odmazde" za zločine fašističkih snaga u Istri i Slovenskom primorju. Mesić i danas opravdava "odmazdu", ovaj put prema "domaćim pomagačima".
Daleko bi nas odvelo kad bismo ulazili u sve Mesićeve živopisne i krajnje originalne argumente u njegovu povijesnom iskazu. Važno je, ipak, zaključiti s nekoliko jasnih teza:
Antifašizam, upravo zato što je pokret "protiv", nije samostojeća ideja. Podržavali su je liberali i konzervativci, socijalisti i komunisti, anarhisti i katolici. Ona je izvorno proizvod liberalno demokratskog svjetonazora i u svojim počecima povezana s otporom liberalnih intelektualaca poput Croceai Amendoleprotiv Mussolinijevarežima.
Ideologije
Za Lenjinovaživota, pa i do sredine 1930-ih godina, komunisti su fašiste doživljavali kao navjestitelje revolucije. Po njima, kapitalizam se više nije mogao braniti "parlamentarnim kretenizmom", pa je prešao na terorističke metode vlasti - što je fašizam. Tek nakon Hitlerova dolaska na vlast, linija Komiterne okreće se prema narodnoj fronti svih snaga (ne samo lijevih!) što se mogu pridobiti za ujedinjenu frontu protiv fašizma. U takvim uvjetima, posebno za vlasti pučke fronte u Francuskoj i za Španjolskog građanskog rata (1935.-1939.), ali i nakon njemačkog napada na SSSR, antifašizam postaje taktički instrument komunističkog pokreta. Za vrijeme Staljinova savezništva s Hitlerom (1939.-1941.) komunistički pokret je napustio parole antifašizma i ratne sukobe tumačio na liniji Lenjinovog "defetizma" iz razdoblja Prvog svjetskog rata - zaraćene strane jednako su neprijateljske radničkom pokretu; riječ je o "Drugom imperijalističkom ratu".
Antifašizam u liberalnom smislu jest temelj poslijeratnog europskog poretka, ali, upravo zato što nije samostojeća ideja - i George VI.i Staljin i Čang Kai-šekbili su antifašisti - prava i nosiva ideja europskog poretka jest liberalna demokracija. Ona je u suprotnosti s komunističkom manipulacijom "antifašističkim frontama".
Komunistički partija Jugoslavije (KPJ) ne samo da je predvodila nego je u svakom detalju i u svakom trenutku dominirala tzv. NOP-om, koji je sama i stvorila. Po Staljinovom strateškom planu za vrijeme Drugog svjetskog rata taj pokret je bio pretjerano komunistički. Moskva je Titu predbacivala uporabu komunističkih simbola (crvene zvijezde petokrake, srpa i čekića, proleterske nomenklature u nazivlju postrojbi, itd.), a očekivala je i veću kooperativnost s četnicima, gerilskom vojskom pod komandom savezničke jugoslavenske vlade u egzilu.
Unatoč Titovom protivljenju ili izigravanju niza Staljinovih direktiva, KP Jugoslavije je do 1948. operativno bila pod kontrolom Moskve. To znači da nijedna važna odluka, uključujući kadrovska, nije mogla biti donesena bez znanja Moskve. Službena jugoslavenska historiografija iskrivljivala je ovu činjenicu gradeći mit o neovisnoj liniji KPJ još od 1939. godine.
Premda je fašistička ideologija po svojoj suštini zločinačka, ne bih se na mjestu ljevičarskih lidera tješio dvojbenom tezom da komunistička ideologija to ipak nije. U Hrvatskoj, kao i u svim tranzicijskim zemljama, jedino ljevica može izbrisati ljagu komunističkih zločina. Ponašati se apologetski u ovom slučaju, kao što radi Mesić, u konačnici je djelatnost suprotna perspektivi demokratske ljevice. Umjesto da ispisuje dvojbene "povijesne" članke, Mesić bi bolje učinio da je položio vijenac u Bleiburgu.
U demokratskom ozračju nakon uvođenja pluralizma u čitavoj Istočnoj Europi nakon 1989. godine ne može se naći nikakvo uporište za kontinuitet politike iz komunističkog razdoblja. Inzistiranje na dvojbenim rezultatima socijalnih i drugih programa iz vremena komunizma u biti sprečava jasno određivanje prema suštini tih režima, koji su bili totalitarni u izvornom smislu - nisu dijelili vlast niti dopuštali alternativne svjetonazore u društvenoj zajednici.
Povijesna pitanja
Demokratska Hrvatska stoji ili pada na sadašnjim nastojanjima našeg društva, a ne na "avnojevskim granicama", ZAVNOH-u i Titu. Legitimitet koji se crpi iz potonjih odrednica može zaštititi pojedine biografije, ali ne i demokratski poredak i perspektivu naše europske budućnosti.
Suprotno tvrdnjama niza populističkih demagoga raspre o povijesnim pitanjima nisu suvišne. Dok hrvatski građani ne budu imali jasnu sliku o svojoj povijesti i njenom značenju, neće biti u prilici izgraditi bolju i stabilniju budućnost. Da je sustav ne samo iz 1945. nego i iz 1988. to uopće mogao dopustiti, realne raspre o ratnim zločinima za Drugog svjetskog rata mogle su spriječiti ratne zločine iz razdoblja 1991.-1995.
Najgore što predsjednik Mesić može učiniti nije zastupanje posve neodrživih povijesnih teza nego zaustavljanje djelovanja pravne države - tužiteljstva, sudstva i organa gonjenja - kad je riječ o svim zločinima, bez obzira zvali se počinitelji Dinko Šakić, Mirko Noracili netko još nepoznat iz redova štićenika "antifašističkih boraca".
prof. dr. Ivo Banac
Predsjednik Mesić u uvodnom dijelu veli da je u svojim recentnim izjavama bio potaknut aktivnošću "ustašonostalgičara", koji sumnjiče sve pripadnike NOP-a kao potencijalne ratne zločince. Riječ je, zapravo, o istraživanju mogućih ratnih zločina što su počinile vrlo određene osobe, a ne "svi pripadnici NOP-a". Unatoč tomu, Mesić se po svemu sudeći načelno protivi takvim prikupljanjima dokaza, premda je svjestan da ima onih koji prigovoraju da se zločine "ne može mjeriti /.../ s dva aršina". Problem je u tomu što on misli kako je "nezakonito postupanje" protiv "pripadnika okupacijskih snaga, a osobito prema njihovim domaćim pomagačima" zapravo razumljivo, makar se tako što formalno priznalo zločinom ("ja sam osobno te zločine ne jednom osudio"), te stoga i ne zavređuje sankcije. Da bi u tomu uspio, on mora u svemu osuditi fašizam. U tomu će sigurno imati podršku svakog demokrata.
Nije, međutim, jasno zašto ujedno opravdava komunizam ("zločin pobjedničke strane nije bio izraz politike, bio je eksces - ma kako masovan mogao biti"), u čemu ne može očekivati potporu demokratske javnosti, te zašto misli da su protivnici komunizma u našim uvjetima nužno "spodobe", "neofašisti", "povijesni revizionisti", te u konačnici ustaše. Drugim riječima, zašto je njegova apologija komunističkog režima istovjetna onoj koju bi Jakov Blažević ili Žarko Vimpulšek s lakoćom supotpisali?
Oskudno je Mesićevo znanje i tendenciozno njegovo tumačenje pojave komunizma. To ga, nažalost, ne sprečava "o tome poučiti one koji ne znaju", dakle one koji znaju manje od njega, i to intelektualno neplodnim formulacijama poput: "komunizam kao ideja nema u sebi ama baš ništa zločinačkoga. Što je loše u ideji društva jednakih ljudi koji bi društvu pridonosili prema svojim mogućnostima, a od toga društva dobivali prema svojim potrebama? Je li to zločin? Nikako. To, međutim, jest utopija, to je neostvarivo". Zanimljivo. Projekt u koji su ugrađene kosti stotina milijuna ljudi bio je neostvariv, ali ne i zločinački!
| U osudi fašizma (predsjednik Mesić) zasigurno će imati podršku svakog demokrata. Nije, međutim, jasno zašto ujedno opravdava komunizam te zašto misli da su protivnici komunizma u našim uvjetima nužno 'spodobe', 'neofašisti' te u konačnici ustaše. |
To Mesić ne želi vidjeti. "Druga je stvar", veli on, "što se 'pod firmom' komunizma i borbe za tu utopiju formirao boljševički sustav koji je nakon Drugoga svjetskog rata nametnut dijelu Evrope, a koji je zapravo bio klasični autoritarni sustav, diktatura što se služila svim raspoloživim sredstvima, uključujući i zločine, da bi se održala". Pa, neće biti da se to slučajno dogodilo? Kako se taj sustav "formirao", odnosno tko ga je "formirao" i tko ga je "nametnuo" dijelu Europe? I po čemu bi taj sustav bio tek "autoritaran", recimo poput diktature nekog južnoameričkog caudilla, a ne do srži totalitaran, kakav je i bio?
Neobični izuzeci
Mesićev "boljševički sustav" zapravo je efemeran, doslovno privremen. U Jugoslaviji ga je netko nametnuo, premda nije jasno tko. Mesić, naime, tvrdi kako nije točno da "su komunizam i komunistička ideologija dominirali Narodnooslobodilačkim pokretom u bilo kojoj fazi rata", pa prema tomu ni u završnoj. Ipak, "taj je sustav u prve tri poslijeratne godine bio uzorom i sustavu što se gradio u Jugoslaviji", ali samo kratkoročno - tri godine: "Da je jugoslavenski sustav barem u prve tri godine svojega postojanja, tj. do sukoba Tito- Staljin, bio vrlo tvrd, ustrojen po uzoru na sovjetski sustav, da je u tome vremenu bilo također stvari koje se ne može okarakterizirati drugačije nego kao zločin, i to je istina, ni to nitko ne poriče". Dakle, za trajanja "boljševičkog" ili "jugoslavenskog" sustava, ali samo u "tome vremenu", bilo je nekih "stvari", koje se "ne može okarakterizirati drugačije" (kad bi se samo moglo!) nego kao zločin, ali ne kao sistemski zločin, jer, već smo vidjeli, to nije "izraz politike" nego "eksces - ma kako masovan mogao biti".
U Jugoslaviji ga je netko nametnuo, premda nije jasno tko, tvrdi Banac.
|
Mesićev 'boljševički sustav' zapravo je efemeran, doslovno privremen.
|
Ocjena Tita
Što se Titove uloge tiče, Mesić priznaje da je Tito "najvjerojatnije znao za likvidiranja na kraju rata". No, i oni što su i najmanje upućeni u strukturu komunističkog pokreta u razdoblju staljinizma znat će da u ovom sustavu nema (ne)djela, posebno kad su "masovna", bez odgovarajuće direktive. O tomu briljantno govori nagrađeni znanstveni rad Dominika Vuletića "Kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina" u najnovijem broju časopisa Pravnik (br. 2, 2007), glasilu studenata Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
| U Hrvatskoj, kao i u svim tranzicijskim zemljama, jedino ljevica može izbrisati ljagu komunističkih zločina. |
Mesić donosi i svoje tumačenje "kampanje protiv maršala Tita". Za njega je to "tek dio razrađenoga scenarija u kojemu zdušno surađuju - da li iz neznanja, ili svjesno i s namjerom, to neću ocjenjivati - i neki mediji, odnosno ljudi koji rade u medijima. Svrha je tog scenarija srušiti antifašističke temelje današnje Hrvatske i pripremiti scenu za napredovanje u prošlost, za odmak od ujedinjene Evrope", te još mnogo goreg i huđeg (korupcija, izolacija). Međutim, nije jasno zašto je inzistiranje "na kažnjavanju i nedavno počinjenih zločina (svih, pa i onih koje su počinili Hrvati!)" poželjno, a onih počinjenih 1945., makar od hrvatskih oznaša, nepoželjno i - odmak od "ujedinjene Evrope"? Još nije primijećeno da je "ujedinjena Evropa" ikoga osudila zbog inzistiranja na procesima za ratne zločine, ali jest primijećeno da je prije točno godinu dana Stjepan Mesić dobio ukor glasnogovornice Europske komisije zbog pretjerivanja u svojim iskazima oko partizanskih fojbi kao "odmazde" za zločine fašističkih snaga u Istri i Slovenskom primorju. Mesić i danas opravdava "odmazdu", ovaj put prema "domaćim pomagačima".
Daleko bi nas odvelo kad bismo ulazili u sve Mesićeve živopisne i krajnje originalne argumente u njegovu povijesnom iskazu. Važno je, ipak, zaključiti s nekoliko jasnih teza:
Antifašizam, upravo zato što je pokret "protiv", nije samostojeća ideja. Podržavali su je liberali i konzervativci, socijalisti i komunisti, anarhisti i katolici. Ona je izvorno proizvod liberalno demokratskog svjetonazora i u svojim počecima povezana s otporom liberalnih intelektualaca poput Croceai Amendoleprotiv Mussolinijevarežima.
Ideologije
Za Lenjinovaživota, pa i do sredine 1930-ih godina, komunisti su fašiste doživljavali kao navjestitelje revolucije. Po njima, kapitalizam se više nije mogao braniti "parlamentarnim kretenizmom", pa je prešao na terorističke metode vlasti - što je fašizam. Tek nakon Hitlerova dolaska na vlast, linija Komiterne okreće se prema narodnoj fronti svih snaga (ne samo lijevih!) što se mogu pridobiti za ujedinjenu frontu protiv fašizma. U takvim uvjetima, posebno za vlasti pučke fronte u Francuskoj i za Španjolskog građanskog rata (1935.-1939.), ali i nakon njemačkog napada na SSSR, antifašizam postaje taktički instrument komunističkog pokreta. Za vrijeme Staljinova savezništva s Hitlerom (1939.-1941.) komunistički pokret je napustio parole antifašizma i ratne sukobe tumačio na liniji Lenjinovog "defetizma" iz razdoblja Prvog svjetskog rata - zaraćene strane jednako su neprijateljske radničkom pokretu; riječ je o "Drugom imperijalističkom ratu".
Antifašizam u liberalnom smislu jest temelj poslijeratnog europskog poretka, ali, upravo zato što nije samostojeća ideja - i George VI.i Staljin i Čang Kai-šekbili su antifašisti - prava i nosiva ideja europskog poretka jest liberalna demokracija. Ona je u suprotnosti s komunističkom manipulacijom "antifašističkim frontama".
Komunistički partija Jugoslavije (KPJ) ne samo da je predvodila nego je u svakom detalju i u svakom trenutku dominirala tzv. NOP-om, koji je sama i stvorila. Po Staljinovom strateškom planu za vrijeme Drugog svjetskog rata taj pokret je bio pretjerano komunistički. Moskva je Titu predbacivala uporabu komunističkih simbola (crvene zvijezde petokrake, srpa i čekića, proleterske nomenklature u nazivlju postrojbi, itd.), a očekivala je i veću kooperativnost s četnicima, gerilskom vojskom pod komandom savezničke jugoslavenske vlade u egzilu.
Unatoč Titovom protivljenju ili izigravanju niza Staljinovih direktiva, KP Jugoslavije je do 1948. operativno bila pod kontrolom Moskve. To znači da nijedna važna odluka, uključujući kadrovska, nije mogla biti donesena bez znanja Moskve. Službena jugoslavenska historiografija iskrivljivala je ovu činjenicu gradeći mit o neovisnoj liniji KPJ još od 1939. godine.
Premda je fašistička ideologija po svojoj suštini zločinačka, ne bih se na mjestu ljevičarskih lidera tješio dvojbenom tezom da komunistička ideologija to ipak nije. U Hrvatskoj, kao i u svim tranzicijskim zemljama, jedino ljevica može izbrisati ljagu komunističkih zločina. Ponašati se apologetski u ovom slučaju, kao što radi Mesić, u konačnici je djelatnost suprotna perspektivi demokratske ljevice. Umjesto da ispisuje dvojbene "povijesne" članke, Mesić bi bolje učinio da je položio vijenac u Bleiburgu.
U demokratskom ozračju nakon uvođenja pluralizma u čitavoj Istočnoj Europi nakon 1989. godine ne može se naći nikakvo uporište za kontinuitet politike iz komunističkog razdoblja. Inzistiranje na dvojbenim rezultatima socijalnih i drugih programa iz vremena komunizma u biti sprečava jasno određivanje prema suštini tih režima, koji su bili totalitarni u izvornom smislu - nisu dijelili vlast niti dopuštali alternativne svjetonazore u društvenoj zajednici.
Povijesna pitanja
Demokratska Hrvatska stoji ili pada na sadašnjim nastojanjima našeg društva, a ne na "avnojevskim granicama", ZAVNOH-u i Titu. Legitimitet koji se crpi iz potonjih odrednica može zaštititi pojedine biografije, ali ne i demokratski poredak i perspektivu naše europske budućnosti.
Suprotno tvrdnjama niza populističkih demagoga raspre o povijesnim pitanjima nisu suvišne. Dok hrvatski građani ne budu imali jasnu sliku o svojoj povijesti i njenom značenju, neće biti u prilici izgraditi bolju i stabilniju budućnost. Da je sustav ne samo iz 1945. nego i iz 1988. to uopće mogao dopustiti, realne raspre o ratnim zločinima za Drugog svjetskog rata mogle su spriječiti ratne zločine iz razdoblja 1991.-1995.
Najgore što predsjednik Mesić može učiniti nije zastupanje posve neodrživih povijesnih teza nego zaustavljanje djelovanja pravne države - tužiteljstva, sudstva i organa gonjenja - kad je riječ o svim zločinima, bez obzira zvali se počinitelji Dinko Šakić, Mirko Noracili netko još nepoznat iz redova štićenika "antifašističkih boraca".
prof. dr. Ivo Banac