Tko će pobijediti na stranačkim izborima za predsjednika SDP-a? Teško je reći, ali zapravo nije ni važno. Milanović je do te mjere devastirao i stranku i državu da nema uvjerljivih argumenata za njegov reizbor. Mimičina ovjera u Jutarnjem (“Podržavam reizbor Milanovića jer ima energiju, politički instinkt i ugled u EU”, 24. veljače) više govori o Mimici i sadašnjem EU vodstvu nego o Milanovićevim prednostima. Milanović je naprosto narcisoidni disaster. No, ni stranački mu protivnici nisu nešto. Što misliti o njegovu izazivaču, Zlatku Komadini, koji veli da se “ne smijemo slijepo držati neoliberalnih pravila u trenutku kada imamo ovako veliki broj nezaposlenih. Uz sve to treba razmisliti o reformi monetarne i fiskalne politike” (Nacional, 29. ožujka)? Kakav bio da bio, Milanoviću nije palo na pamet, barem ne do kraja mandata, potkopavati “neoliberalni” monetarni i fiskalni sustav.
Što bi danas bila socijaldemokratska politika? To je u prvom redu uklanjanje oksidirane ljevičarske ideologije, koja redovito stoji na putu izbornom uspjehu. Umjesto stare klasne politike traži se otvaranje pitanjima zaštite okoliša, kulture i identiteta. Traži se naglasak na političkoj, ustavnoj i europskoj reformi te, dakako, na inovaciji, ekonomskom prosperitetu i nikad dovoljno naglašenoj socijalnoj pravdi. Nasuprot tomu, najnoviji val lijevog radikalizma, primjerice corbynizam u Britaniji, predstavlja politički odmak od liberalne misli, koja je itekako utjecala na socijaldemokraciju nakon Drugog svjetskog rata, a posebno za blairizma od 1990-ih naovamo. Još gore, taj novi lijevi radikalizam u nekim od svojih manifestacija (primjerice, kad je riječ o djelovanju agresivne frakcije Momentum) podsjeća na ponašanje kadrovskih stranaka. Ali da stvar bude zanimljivija, marginalizirani slojevi ili društvene potklase ne generiraju lijevi radikalizam. Na njemu rade twitterati iz redova školovane srednje klase, koji promiču protukapitalističku, protuameričku i protuintervencionističku politiku.
Ovaj je trend tek posredno vezan uz Milanovića, koji, dok je bio na vlasti, uglavnom nije pokazivao znakove corbynizma. Uostalom, SDP-ova izborna pobjeda 2011. godine ne bi bila moguća uz radikalni program ili nastup. Kolikogod lex Perković govori o nekim naslijeđenim obvezama, koje su se odrađivale uz rizik sukoba s EU, moglo bi se tvrditi da je HNS bio bliži protuzapadnim politikama, doduše više iz koristoljublja nego zbog ideoloških afiniteta. Nažalost, Milanovićeva prividno umjerena i reformna retorika nije pokrenula njegovu Vladu na stvarne reformne mjere, pa čak ni na definiranje nekog dugoročnog programa. Umjesto reformi, gradio je bazu među građanskim radikalima. Radio je to na dva kolosijeka: raspirivao je povijesne podjele u društvu i izdržavao profitersku mrežu nevladinih udruga, “neprofitnih” novinara i kulturnih “radnika”, često znatno ljevijih od uglavnom suzdržanog SDP-a. Ujedno je radikalizirao pojedina ministarstva (Jovanović, Zelenika) i javne ustanove. Njegovo posizanje za “nacionalno senzibiliranim pitanjima”, kako to s prirođenom otmjenošću zapaža genijalni Ivan Violić (Telegram, 12. ožujka), bio je tek odjek generacijskog tuđmanizma. Za naše četrdesetgodišnjake, a tu ni Milanović nije izuzetak, opstao je samo jedan politički i patriotski uzor.
Ovdje je i dubinska tajna Milanovićeve pojave. Premda dijete niže nomenklature, koji po potrebi može zazivati i pretke partizane što su “branili Srbe od ustaškog zuluma u Lici” (RTS, 25. rujna 2015.), Milanović nije prirodni SDP-ovac. Pravo mu je stanište Granićev MVP, gdje ga je primio Sanader. I da, bio je flip-flop. Kad se pokazalo da ga insajderi ne žele, jer nije znao prikriti svoj karijerizam, odmetnuo se i krenuo prema Račanu. Što je Račan u njemu prepoznao teško je znati, no Milanović je svakako bio zabavniji od uobičajenog SDP-ovskog dekora. Kad je Račan, koji je bio znatiželjan i prisan čovjek, na kraju, ipak naslutio patvorinu, bilo je kasno. Uostalom, nema dvojbe da je Milanović predstavljao nešto novo u usporedbi sa svojim protukandidatima 2007. i 2008. godine, ali to je ta prednost naspram mlakonjama i pudlicama.
Milanovićevi trenutni protivnici, rečene vjeverice, bez obzira na svoju lijevu retoriku znaju da su tamo gdje jesu zahvaljujući Milanovićevoj strategiji dizanja tenzija i raspodjele kikirikija i kokica. Komadina posve lucidno zaključuje kako socijaldemokratske stranke u većini istočnoeuropskih tranzicijskih zemalja (BiH, Slovenija, Srbija, Bugarska, Rumunjska, Mađarska, Poljska) „ne prelaze deset posto. U Hrvatskoj zahvaljujući, ili možda nažalost, zbog politike podjela nismo toliko pali, ali se količina podrške stanjila” (Nacional, 29. ožujka). Ili, u drugoj varijanti: “Znamo da je socijaldemokracija generalno u krizi. Kod nas još najmanje zbog zaoštrenih ideoloških podjela koje guraju građane prema političkim polovima” (Jutarnji list, 30. siječnja). Njemu je također jasno da SDP nema odgovora na pad svog rejtina “i zbog toga što ne možemo odgovoriti tom neoliberalnom kapitalizmu i ne možemo stvoriti uvjete za stvaranje prave socijalne države” (Nacional, 29. ožujka). On je protiv Milanovićeve prijetnje izazivanja nereda. On bi profinjeno: “Naši ljudi ne izlaze na prosvjede. Oni su kulturni i fini. Ljevica ne ruši na ulici. To radi desnica” (Slobodna Dalmacija, 28. siječnja).
U datim okolnostima može se i razumjeti zašto osvetnici titoizma, desperadosi vlasti i ovisnici o državnoj sisi žele Milanovića. Možda je on prvoborac NOB-a za šminkere (“[ Josip] Milat mi je rekao... da nisam dovoljno antifašist. Vjerojatno je mislio da sam trebao otići u partizane”, Slobodna Dalmacija, 14. veljače). Možda nema nikakve veze s bazom, pa ni socijalizmom, možda nije čovjek i drug, ali on neće fino. On je kandidat grube i cinične politike. Kulturnjaci 2016. polomiše se dokazujući kako smo već u fašizmu, a Milanović mrtav-hladan dokazuje suprotno: njegovi izborni rezultati govore kako “Hrvatska, zapravo, nije skrenula prema radikalnoj desnici”, niti se “pokušaj rehabilitacije NDH... može pretvoriti u većinsko političko mišljenje u našoj zemlji”. Štoviše, Milanovićevo novootkriveno “slobodarstvo”, koje je zapravo strano ovom uvjerenom etatisti, služi kao lukavstvo prema Zapadu “kojemu moramo težiti i kojemu Hrvatska pripada” (Telegram, 19. ožujka). Ne smeta to genijalnom Violiću (sic!), pa ni Marinku Čuliću. Glavno je da Milanović neće fino: “Činjenica jest da je njegova pozicija prema HDZ-u - agresivna konfrontacija - u ovom trenu najbolja opcija za ljevicu” (Ivan Violić u Telegramu, 30. siječnja). Što gore, to bolje.
P.S.: “Nova hrvatska škola ozbiljno je genijalna”, “Genijalni hrvatski znanstvenik o kojem priča cijela zemlja za Telegram o obitelji i karijeri”, “Most je potpuno genijalan”, “Genijalna nova mjera”, “Divna divlja šparoga: Dva genijalna recepta” samo su neki od genijalnih naslova u genijalnom tjedniku Telegram, koji vrvi povjesničarima i povijesnim genijalnostima. Tako u najnovijem broju otkrivamo da je “car Franjo Josip još potkraj 18. stoljeća, odnosno 1791. godine dodijelio plemićku povelju”.
Upravo kad ste pomislili da je carevo ime po inerciji malo prošireno, kao i godina dodjeljivanja, jer mrtvi carevi jedva što dodjeljuju, evo novog podatka, da je, sasvim sigurno, “car Franjo Josip II. potkraj 18. stoljeća dodijelio plemićku titulu”. Dobro, skoro ste me uvjerili, ali ipak ne mogu povjerovati da je “ Josip Jelačić ukinuo plemstvo” (Telegram, 26.-27. ožujka). I genijalnost ima granica.