Nema kraja ratu protiv fašizma. To treba razumjeti. To je naš jedini rat - kom krivo kom pravo, boljeg od njega nemamo i od njega moramo živjeti. To je naša jugoslavenska povijest. Ili tako nekako. No pasarán! Uz isprike jedinstvenom Zokiju, jedinom europskom državniku koji govori iz glave - i to kakve, parafraziranje njegove najnovije verbalne akrobacije doista može poslužiti da bi se bolje razumjelo zašto je “pobjeda nad fašizmom” postala jedino pozitivno nasljeđe Titove ere. To je istinski razlog zašto su toliki pohitali - stari i kompromitirani, subnorovci i furiozni pismoznanci, kojima se ovdje nećemo baviti, ali i mladi i zaneseni, koji ne znaju što rade - da nas još jednom osvijeste kako su naše elite, uključujući i esdepeovske, zapravo nacionalističke, tolerantne prema ustašiji, kojoj se ide na blajburške derneke, kako je fašizam za uglom, kako je opozicija u rukama neofašista, kako historiografijom dominiraju revizionisti, kako se Hrvatska može sramiti što je propustila trenutak koji dolazi samo jednom - da se obilježi sedamdeseta obljetnica Dana pobjede, i to upravo u Moskvi, kako Hrvatska doista ima razloga crvenjeti se od srama, kako, kako, kako, kakoda...
Nakon 1990. i šoka gubitka vlasti, stare su se elite dijelom uklopile u novonastalo stanje, premda nikad nisu propustile priliku minirati demokratske procese i diskreditirati tržišno gospodarstvo tamo gdje su mogle, a dijelom su se prikrile i čekale povoljan trenutak. Nakon pada Sanadera, koji je postao savršeni žrtveni jarac za sve demokratske nedostatke, krenula je nova politika pamćenja - veličanje pohrvaćenog Tita i pohrvaćene partizanije. Rezultat je trenutno ukidanje hrvatske dekolonizacije. Hrvati ne postoje, ali su svi nacionalisti. Ne postoji ni njihov jezik, ali se svima nameće. Ipak, takve teze previše su negativne. U Hrvata se revizija postjugoslavenskog poretka može postići samo borbom protiv “fašizma”. A “fašizam” je zapravo sve što je vezano uz kapitalizam i Zapad - sve što nas dijeli od Jugoslavije. Jednako kao što je Putin, novi okupljač ruskih zemalja, u Majdanskoj revoluciji prepoznao “fašistički puč” i tako opravdao svoje “antifašističko” osvajanje Krima i rat protiv “fašističke hunte” u Kijevu, naši su “antifašisti” u svom brkanju prošlosti i sadašnjosti pronašli prostor ne samo za svoje trenutne političke operacije (zastrašivanje Karamarkom i prevencija potpunog kraha komunističkog nasljeđa) nego i mjesto proboja prema restauraciji “slavne prošlosti” - partizanske borbe, za koju neponovljivi Saša Zelenika kaže da su je “na prostorima Hrvatske ali i cijele Jugoslavije iznijeli upravo Hrvati” (Novi list, 10. svibnja). Ta “cijela Jugoslavija”, za razliku od današnje parcijalne, nije više samo nostalgična i bezazlena riblja juha od koje ne možete napraviti akvarij, kako tvrdi slovenski veleposlanik u odlasku Vojko Volk (Večernji list, 3. svibnja), nego upravo referentna restauracijska točka kojoj se vraćamo preko “antifašizma”. Zato se procesu potkopavanja države možemo suprotstaviti samo ako dovršimo demokratsku revoluciju.
Da ne bi ispalo kako se bavim preživljenim temama, evo izvješća s jednog okruglog stola o kojemu nije bilo traga u hrvatskom tisku. Prije tjedan dana u beogradskom Press centru održana je tribina “70. godina od kraja Drugog svetskog rata”. Na njoj je Dragoljub Mićunović, filozof, poslanik i bivši predsjednik donedavno vladajuće Demokratske stranke, tvrdio kako je na Ilidži “posle početka rata u Hrvatskoj” (?) održao sastanak sa šefovima svih parlamentarnih grupa u Jugoslaviji (?): “Svi smo bili jednoglasni da Jugoslavija treba da opstane. Dakle za njeno razilaženje bili su oni koji su postali lideri u republikama i njihova je odgovornost najveća“ (Politika, 9. svibnja). Jedan od tih lidera, Stjepan Mesić, također je bio na tribini. On je rekao kako je danas uvjeren “da bi bilo dobro da države koje su činile tu zemlju organizuju zajedničku proslavu Dana pobede”. Dodao je da bi, da je sada šef države, otišao u Moskvu na rusku proslavu. Upitan zašto nije učinio više za očuvanje antifašističke tradicije za svoja dva predsjednička mandata, Mesić je odgovorio “da na toj funkciji nije imao dovoljno ovlašćenja za tako nešto”. Sreća što nije. Jedan Politikin čitatelj, naime, primijetio je da “Mesić sada izdaje i one za koje je izdao” Jugoslaviju.
U nas postoji rašireno uvjerenje da je jugoslavenstvo jedan i fiksni koncept ili ideologem. To nije bio slučaj ni u XIX. stoljeću, kad je jugoslavenska ideja bila na usponu. Ima raznih jugoslavenstava - kulturnih i političkih. Političke varijante jugoslavenstva nikad nisu postojale ili mogu postojati izvan svijeta nacionalizma. Političko jugoslavenstvo, naime, jest nacionalizam, jest varijanta nacionalne ideologije, pa zato nije jasno zašto ga se tako često predstavlja jednim oblikom internacionalizma. Štoviše, po Gelnerovu pravilu, po kojemu je objekt nacionalizma nacionalna država, političko jugoslavenstvo ne može postojati bez Jugoslavije kao cilja. Zahvaljujući činjenici da su se desne varijante političkog jugoslavenstva uglavnom potrošile, na pijaci političkog jugoslavenstva ostao je samo titoizam, zakrabuljen kao “antifašizam”. Zato ga je važno razgoliti od naknadno nakićenih i prekićenih hrvatskih draperija.
Kakva je prava narav današnjeg “antifašizma” najbolje se vidi tamo gdje je postao nova imperijalna ideologija. Na konferenciji za tisak, koju su Vladimir Putin i Angela Merkel održali u Kremlju 10. svibnja, jedan je novinar podsjetio Putina kako je u studenomu 2014. branio Pakt Ribbentrop-Molotov iz 1939., te da je nedavno ministar kulture Vladimir Medinski taj isti pakt nazvao trijumfom Staljinove diplomacije. Budući da takvi stavovi izazivaju strahove u Poljskoj i baltičkim državama, Putin je zamoljen da objasni kako bi se onda mogao izgraditi sigurnosni sustav, koji on zagovara, a koji bi ujedno uzeo u obzir interese ovih zemalja, ali i Moldavije, Gruzije i Ukrajine.
Putin je odgovorio da je pakt štitio sigurnost SSSR-a, a potom, u drskom zaobilaženju vrlo neugodne činjenice tajnog aneksa, po kojemu je Hitler podijelio Poljsku sa Staljinom, podsjetio da je i Poljska nakon minhenske podjele Čehoslovačke uzela svoj komadić - češki Tešin: “Poslije potpisivanja Minhenskog sporazuma, sama je Poljska pokrenula aneksiju dijela češkog teritorija. Na kraju, poslije Pakta Ribbentrop-Molotov i podjele Poljske, pali su žrtvom iste politike koju su razvijali u Europi” (www.en.kremlin.ru, 10. svibnja). Iste politike koju razvija “antifašist” Putin.
Mihail Šiškin, najzapaženiji ruski književnik srednje generacije, koji živi u Švicarskoj, u svom eseju “Kako su Rusi izgubili rat” (New York Times, 8. svibnja) dao je najbolji odgovor velikoj laži suvremenog “antifašizma”. Bilo bi dobro prevesti cijeli tekst. U međuvremenu, dovoljno je i ovo: “Moj otac se borio protiv zla fašizma, ali ga je iskoristilo jedno drugo zlo. On i milijuni sovjetskih vojnika, mornara i zrakoplovaca, istinskih robova, donijeli su svijetu drugo ropstvo, a ne oslobođenje. Narod je sve žrtvovao za pobjedu, ali su plodovi ove pobjede bili manje slobode i više siromaštva.”