Prije sto godina, 24. travnja 1916., na Uskrsni ponedjeljak, četiri stotine irskih dragovoljaca, pripadnika nacionalističkih i sindikalnih paravojnih formacija, zauzeli su Glavnu poštu u Dublinu, a manje skupine njihovih drugova nekoliko drugih zgrada i javnih prostora u neposrednoj blizini. U pozadini akcije stajalo je Irsko republikansko bratstvo (IRB), tajna revolucionarna organizacija, koja je od sredine devetnaestog stoljeća zagovarala neovisnu irsku republiku. Ustanici su svoju akciju željeli pokrenuti prije ulaska SAD-a u rat na strani Britanije. Računali su na slab odaziv britanskih snaga zbog ratnih okolnosti, ali i na pomoć Njemačke. Irski predstavnici Joseph Plunkett i Sir Roger Casement već su 1915. bili u Berlinu kako bi nagovorili Nijemce ne samo na pomoć ustanicima nego i na invaziju na Irsku.
Nakon zauzimanja Glavne pošte, Patrick Pearse, pjesnik, pravnik, nastavnik i središnja ličnost ustanka, pročitao je Proglas u kojemu se objavljuje pravo irskog naroda na “vlasništvo nad Irskom i nesapetim nadzorom nad irskim sudbinama”, ali i jamstvo novonastale republike da će “cijela nacija i svi njeni dijelovi” uživati “vjerske i građanske slobode, jednaka prava i jednake mogućnosti” te da će republika bdjeti nad svom svojom djecom, “zanemarujući sve razlike što je jedna strana vlast tako pomno poticala kako bi u prošlosti dijelila većinu od manjine”. Na taj su način odbacili teoriju o dvije nacije - manjinsko protestantske na sjeveru i većinsko katoličke na cijelom otoku, na čijim je sukobima i podjelama rasla engleska prevlast. I doista, među nacionalističkim vođama bilo je mnoštvo protestanata. Bulmer Hobson, koji je Pearsa primio u IRB, Constance Markievicz, Plunkett i Casement bili su protestanti, kao i vodeći ljudi irskog književnog preporoda s početka stoljeća, u prvom redu William Butler Yeats.
Proglas je zazivao božju zaštitu nad ustaničkim oružjem i tražio da ga nitko ne osramoti kukavičlukom, nečovještvom ili grabežom. No, gotovo spontana narav priprema za ustanak i loša koordinacija između IRB-a i dragovoljačkih zapovjednika stvorile su kaotičnu situaciju koja je kasnije poslužila za razne optužbe, čak i sumnje da su potpisnici proglasa računali na krvoproliće kako bi opravdali ustanak. Sa svoje strane, iznenađene britanske vlasti brzo su se sabrale, prikupile nove snage i do kraja tjedna potpuno porazile pobunjenike. Nakon žestokog bombardiranja Glavne pošte pobunjenici su se predali. Poginulo je 485 ljudi, od tog broja 260 civila, 143 pripadnika vojnih i policijskih snaga i 82 ustanika. Najgore je nastupilo nakon predaje. Početkom svibnja strijeljano je petnaest lidera ustanka. James Connolly, socijalistički prvak, bio je tako teško ranjen da je na stratište prenesen na nosilima, zavezan za stolicu i strijeljan. Premda su osuđeni na smrt, Éamon de Valera i Constance Markievicz nisu pogubljeni, on kao američki državljanin, ona kao žena. Sir Roger Casement, kojega su britanske vlasti uhitile nakon što ga je njemačka podmornica ostavila na irskoj obali nekoliko dana prije početka ustanka, obješen je u Engleskoj početkom kolovoza. Oduzeta mu je i plemićka titula, koju je primio 1911. zbog zauzimanja za zaštitu ljudskih prava progonjenih peruanskih Indijanaca. Njegovo mrtvo tijelo bačeno je u živo vapno.
Yeats, koji je i sam pripadao IRB-u, nije bio oduševljen ustankom. Njegovo pitanje: “Bješe li to ipak nepotrebna smrt?” iz naknadno objavljene pjesme “Uskrs 1916.” bilo je uzaludno, kao što je to i sam pjesnik nerado prihvatio, jer su ustanici unatoč svemu što su dotad predstavljali ušli u besmrtno općinstvo irskih mučenika: “MacDonagh i MacBride/I Connolly i Pearse/Sad i u budućim vremenima/Gdjegod se nosi [irsko] zeleno/Su promijenjeni, posve promijenjeni:/Užasna ljepota je rođena.” Kao veliki pjesnik “nesalomljivog irstva” (indomitable Irishry) znao je da je irski nacionalni osjećaj sakramentalan, upravo onako kako ga je doživio jedan od dragovoljaca na misi za blagdana sv. Patrika 17. ožujka 1916., samo mjesec dana prije početka ustanka: “ Patrick Pearse, The O’Rahilly, Seán MacDermott i vodstvo bili su uz sam oltar, pa su, svi u odorama, davali dojam da primaju poseban božji blagoslov. Odjednom je glas bogatog baritona najavio himnu našeg Zaštitnika - Zdravo sv. Patrick - što su svi prihvatili takvom vatrenom silinom da mi je knedla rasla u grlu. Želio sam zaplakati ili nekako pokazati da sam vrijedan takve družine.”
Michael O’Rahilly, koji je sam sebi, po uzoru na “poglavice imena”, priznate poglavare keltskih plemena, priskrbio određeni član “the” pred prezimenom, na što nije imao pravo, bio je Yeatsov favorit među ustanicima. Jedini koji je među vođama ustanka pao prije predaje Glavne pošte, u izravnoj borbi s Englezima, pogođen mecima iz strojnice, umirao je čak devetnaest sati u uličici koja danas nosi njegovo ime. Ležeći na pločniku, napisao je na komadiću papira kratku poruku “predragoj Nancy”, svojoj ženi. Kratko je objasnio kako je pogođen s više metaka. Od obitelji se oprostio napomenuvši da je “unatoč svemu, to bila dobra borba”. “Pjevajte o The O’Rahillyju”, naredio je Yeats svojim čitateljima, “I ne niječite mu pravo;/Pjevajte ‘The’ pred njegovim prezimenom/Dopustite da se on, unatoč/Svim učenim povjesničarima, /... Krstio krvlju.” I doista, premda je bio jedan od zapovjednika irskih dragovoljaca, The O’Rahilly nije bio član IRB-a, te nije bio upućen u raspored zavjere. Štoviše, kad je na Veliki petak otkrio da je jedan od zapovjednika dragovoljaca kidnapiran kako se ne bi opirao odluci za pokretanje ustanka, zaprijetio je Pearsu da će se boriti oružjem ako vođe IRB-a s njim pokušaju nešto slično. Vratio se u županiju Kerry na jugozapadu Irske. Kad je na Uskrs ipak otkrio da ustanak počinje idućeg dana, putovao je cijelu noć da stigne do Dublina. Yeatesovim riječima: “Rekao je Pearseu i Connollyju/Da je mnogo uložio/Kako bi ljude iz Kerryja/Držao podalje od lude borbe;/No da bi sâm sudjelovao/Putovao je pola noći.” Navio sam ovaj sat, rekao je. Sad moram čuti otkucaj.
U našim raspravama, u Irskoj kao i u Hrvatskoj, pojam “nacionalist” poprimio je s vremenom sve neodređenije, ali uglavnom negativno značenje. U tom ga smislu rado koriste dobri ljudi za stanja u koja se često ne mogu uživjeti, ali i razne nakaze i kukavice za sebi nedostižna raspoloženja i odricanja. Kult mučenika se ne uklapa u twitterokraciju. Još 1950-ih pjesnik Dominic Behan osuđivao je Éamona de Valeru, preživjelog ustanika koji je postao “povijesnim” irskim predsjednikom, za izbjegavanje “domoljubne igre”. S posve suprotnih stajališta, irski isusovac Séamus Murphy prije nekoliko je mjeseci optužio irsku vladu da najavljenim komemoracijama ustanka zapravo podriva demokraciju: “Često se koristi izgovor kako ‘Ustanak moramo preuzeti od zagovaratelja nasilja’. Ali vođe Ustanka su bili ljudi nasilja. Sauronov prsten ne može se koristiti protiv njegova gospodara. Slaviti ustanak znači slaviti protudemokratski elitizam i krvožednost” (The Irish Times, 12. siječnja). A možda i nije vrijeme za nostalgiju. Tamo gdje je The O’Rahilly iskrvario danas stoji hotel i shopping centar. U podrumu je restoran His Food Muhadžić. Recenzije preporučuju autentičnu bosansku hranu.
P.S.: Još malo nostalgije. U dubokoj starosti u Manhattanu umrla je 12. travnja Ann Jackson, slavna američka glumica, udovica još slavnijeg Elija Wallacha. Rođena je 3. rujna 1925., u predgrađu Millvale u državi Pennsylvaniji, preko rijeke Allegheny od središta Pittsburgha, onog Millvalea u kojemu je crkva Sv. Nikole s proslavljenim freskama Maksa Vanke, među kojima je i “Hrvatska smrt u Pennsylvaniji”, trajan topos hrvatske radničke i iseljeničke sudbine. Rođena je u kući Johna Jacksona, hrvatskog brijača i komunističkog agitatora. Pravo mu je ime bilo Ivan Iveković. Američka partija je, naime, mijenjala komplicirana doseljenička imena, koja nisu bila ugodna anglosaksonskom uhu. Agitatori nisu smjeli biti stranci. Mogli su biti brijači.