Današnji HDZ, slično onom 'tuđmanovskom' HDZ-u, pušta okrivljenike za ratne zločine na slobodu; današnji HDZ, baš kao ni onaj tuđmanovski HDZ, nije zabrinut oko toga što javnost misli o sposobnosti i o moralnim profilima pojedinih stranačkih i državnih dužnosnika; današnji HDZ katkad se ponaša jednako bahato kao i bivši HDZ, pa donedavni predsjednik Sabora ne vidi ništa loše u tome što je policija blokirala jedan zagrebački shopping centar zbog njegova posjeta i tako iziritirala brojne građane. Ovaj je zadnji primjer, naravno, politički posve nevažan, ali je simptomatičan za mentalitet vladajuće stranke, koji se, nažalost, vraća unatrag
Današnja se HDZ-ova vlada suočava s velikom grupom realnih političko-gospodarskih problema, koje, očigledno, nije anticipirala u izbornoj kampanji, pa zato ni nema spremne odgovore. Najveći od tih problema jest prijetnja blokadom pristupnih pregovora s Europskom Unijom. No, podjednako su važne i najava ekonomske krize, nakon nekoliko prosperitetnih godina, s time povezana najava socijalnih nemira, kao i već dugogodišnja nemogućnost rješavanja bilo čega sa susjednom Slovenijom, zašto su, naravno, barem podjednako krivi i Slovenci.
MUP na strani Glavaša
Ipak, svi su ovi problemi manje su važni od zadnjih, definitivnih, svjetonazorskih pitanja, na koje sadašnja vlast mora što prije jasno odgovoriti. Problemi koje smo nabrojali, i kojih je hrvatska javnost itekako svjesna, zapravo su odraz ovih suštinskih pitanja, za koje smo, pomalo naivno, prije nekoliko godina mislili da su apsolvirana. Prvo i osnovno jest pitanje demokracije. Žele li, dakle, Ivo Sanader i HDZ uspostavu pune, formalne, liberalne demokracije i pravne države u Hrvatskoj? Prije četiri godine čak su i najžešći Sanaderovi protivnici na to pitanje morali odgovoriti barem donekle pozitivno. Sada više nismo sigurni. Ne samo zbog bujanja paralelnih, izvaninstitucionalnih mreža utjecaja na gospodarstvo, lokalnu vlast i društvo, kojima središnja vlast želi kontrolirati cijelu zemlju (takvim je mrežama podjednako bio sklon i SDP; riječ je o prirodnoj naklonosti zloporabi vlasti), nego i zbog pojedinih postupaka dužnosnika aktualne vlade, koji se izravno suprotstavljaju osnovim načelima pravne države.
Primjerice, ako ministar policije stane na stranu Branimira Glavaša, inače svog političkog mentora, koji je okrivljen za niz ubojstava, a napadne Vladimira Fabera, policajca koji je riješio ta ubojstva (kao što je to Berislav Rončević nedavno) moramo, nažalost, konstatirati da se Ministarstvo unutarnjih poslova postavilo protiv pravne države. Ako, pak, ne smijemo vjerovati policiji kao instituciji (što se da zaključiti na temelju ponašanja ministra unutarnjih poslova), kako da vjerujemo bilo kakvim antikorupcijskim planovima, ili, što je još gore, kako da znamo da policija ponovno neće biti zlorabljena u političke svrhe, kao što se to redovito i masovno radilo devedesetih godina? Umjesto da ohrabri jačanje liberalne demokracije i pravne države, sadašnja vlast o tome ne šalje nikakve jasne poruke, a pojedini njezini dužnosnici, poput ministra Rončevića, vraćaju nas deset godina unatrag.
Drugo ključno pitanje sadašnje hrvatske administracije jest stvarni odnos prema Europskoj Uniji. Ulazak u Europsku Uniju podrazumijeva niz dubinskih promjena u strukturi vlasti i u strukturi upravljanja društvom. Ulazak u Europsku Uniju podrazumijeva da će se manje odluka donositi izvan sustava, arbitrarno i pristrano, a da će se što više odluka donositi po jasnim pravilima, bilo da je riječ o odlukama u privatizaciji ili o funkcioniranju pravosuđa. Ulazak u Europsku Uniju podrazumijeva barem djelomični prestanak kaosa i uvođenje kakve-takve procedure. Ulazak u Europsku Uniju podrazumijeva, među ostalim, da se Hrvatska čvrsto drži zakona, pravila i procedura, na što je Hrvatska deklarativno i pristala. Takva, unutarnja promjena hrvatskog političkog, pravosudnog i ekonomskog sustava znači stanovito ukidanje nekontrolirane vlasti pojedinih političko-interesnih grupa, koje se tome očigledno opiru.
Pitanje je, dakle, je li se Hrvatska spremna suočiti s tako dubokom promjenom sustava vladanja u zemlji? Jer ovdje je riječ baš o tome: kriteriji za članstvo u Europskoj Uniji (osim ako ne želimo biti Rumunjska i Bugarska, kojima se stalno prijeti sankcijama), podrazumijevaju barem minimalnu transparentnost procesa vladanja. Hrvatska to, zasad, nema. Modelski govoreći, Hrvatskom se i danas vlada slično kao u tuđmanovskom razdoblju, što je, ujedno, i najteža kritika koja se može uputiti Ivi Sanaderu.
Treći težak problem sadašnje vlasti jest dubinska struktura HDZ-a. Sanaderov je glavni stranački uspjeh što je čvrsto zavladao HDZ-om, ignorirajući vrijednosni sustav dobrog dijela glasača HDZ-a koji je skloniji HSP-u, nego onome što Sanader govori kada nije u izbornoj kampanji. Međutim, iz vrijednosnog sustava core birača HDZ-a, koji je i dalje u značajnom segmentu radikalno nacionalistički, proizlazi i kadrovska politika Hrvatske demokratske zajednice.
Centar korupcije
I tako smo u novoj postavi hrvatske državne uprave i Hrvatskog sabora, umjesto mladih, modernih političara o kojima je Sanader bio govorio prije manje od godinu dana, dobili ili one koji su bezuvjetno lojalni premijeru, ili one koji zadovoljavaju vrijednosne stavove velikog broja HDZ-ovih birača. Sanader i HDZ moraju, naravno, poštovati volju birača. No, njihov je stvarni problem što se nisu uspjeli proširiti prema političkom centru, kao što je Sanader bio planirao prije četiri godine, nego su ostali ograničeni na birače koji, naprosto, ne mogu ni zamisliti SDP na vlasti, pa stoga glasuju za HDZ.
Četvrti strateški problem sadašnje vlasti jest korupcija kao stanje svijesti u Hrvatskoj. Baš sva istraživanja javnog mišljenja pokazuju da hrvatski građani smatraju da je ova zemlja duboko korumpirana te da centar korupcije leži u političkoj eliti. Sve dosadašnje akcije protiv korupcije pokazale su se nevjerodostojnima jer nisu ni dotakle sadašnju političku elitu. Ako se, pak, korupcijski procesi događaju izvan političkih struktura, što onda političke strukture uopće rade da zaustave te procese? Tko, u tom slučaju, upravlja društvom? Neidentificirane korupcijske grupe ili država?
Sasvim je jasno da Sanaderu i HDZ-u baš nitko neće vjerovati da se bore protiv korupcije dok antikorupcijska PR kampanja ne zahvati u samo tkivo vlasti i dok se ne riješe stvarne afere, poput Brodosplita. Tek kada se nova Sanaderova vlada nedvosmisleno izjasni za formalnu, liberalnu demokraciju, za pravila upravljanja državom i društvom koja nameće EU, za centrističku reformu vladajuće stranke i za bezuvjetnu borbu protiv korupcije na najvišim razinama, moći ćemo govoriti o modernoj i proeuropskoj orijentaciji ove vlade.
Kao što je Slavko Goldstein ispravno napisao u zadnjem broju Globusa, Ivu Sanadera pamtit ćemo kao uspješnog državnika uspije li Hrvatsku u idućih nekoliko godina uvesti u Europsku Uniju, ili neuspješnog, ako Hrvatska u najkraćem mogućem roku ne uđe u Europsku Uniju. Sanaderov uspjeh ili neuspjeh ovisi o odgovorima na zadnja, ključna, najvažnija pitanja o upravljanju Hrvatskom.
Davor Butković
Današnja se HDZ-ova vlada suočava s velikom grupom realnih političko-gospodarskih problema, koje, očigledno, nije anticipirala u izbornoj kampanji, pa zato ni nema spremne odgovore. Najveći od tih problema jest prijetnja blokadom pristupnih pregovora s Europskom Unijom. No, podjednako su važne i najava ekonomske krize, nakon nekoliko prosperitetnih godina, s time povezana najava socijalnih nemira, kao i već dugogodišnja nemogućnost rješavanja bilo čega sa susjednom Slovenijom, zašto su, naravno, barem podjednako krivi i Slovenci.
MUP na strani Glavaša
Ipak, svi su ovi problemi manje su važni od zadnjih, definitivnih, svjetonazorskih pitanja, na koje sadašnja vlast mora što prije jasno odgovoriti. Problemi koje smo nabrojali, i kojih je hrvatska javnost itekako svjesna, zapravo su odraz ovih suštinskih pitanja, za koje smo, pomalo naivno, prije nekoliko godina mislili da su apsolvirana. Prvo i osnovno jest pitanje demokracije. Žele li, dakle, Ivo Sanader i HDZ uspostavu pune, formalne, liberalne demokracije i pravne države u Hrvatskoj? Prije četiri godine čak su i najžešći Sanaderovi protivnici na to pitanje morali odgovoriti barem donekle pozitivno. Sada više nismo sigurni. Ne samo zbog bujanja paralelnih, izvaninstitucionalnih mreža utjecaja na gospodarstvo, lokalnu vlast i društvo, kojima središnja vlast želi kontrolirati cijelu zemlju (takvim je mrežama podjednako bio sklon i SDP; riječ je o prirodnoj naklonosti zloporabi vlasti), nego i zbog pojedinih postupaka dužnosnika aktualne vlade, koji se izravno suprotstavljaju osnovim načelima pravne države.
Primjerice, ako ministar policije stane na stranu Branimira Glavaša, inače svog političkog mentora, koji je okrivljen za niz ubojstava, a napadne Vladimira Fabera, policajca koji je riješio ta ubojstva (kao što je to Berislav Rončević nedavno) moramo, nažalost, konstatirati da se Ministarstvo unutarnjih poslova postavilo protiv pravne države. Ako, pak, ne smijemo vjerovati policiji kao instituciji (što se da zaključiti na temelju ponašanja ministra unutarnjih poslova), kako da vjerujemo bilo kakvim antikorupcijskim planovima, ili, što je još gore, kako da znamo da policija ponovno neće biti zlorabljena u političke svrhe, kao što se to redovito i masovno radilo devedesetih godina? Umjesto da ohrabri jačanje liberalne demokracije i pravne države, sadašnja vlast o tome ne šalje nikakve jasne poruke, a pojedini njezini dužnosnici, poput ministra Rončevića, vraćaju nas deset godina unatrag.
Drugo ključno pitanje sadašnje hrvatske administracije jest stvarni odnos prema Europskoj Uniji. Ulazak u Europsku Uniju podrazumijeva niz dubinskih promjena u strukturi vlasti i u strukturi upravljanja društvom. Ulazak u Europsku Uniju podrazumijeva da će se manje odluka donositi izvan sustava, arbitrarno i pristrano, a da će se što više odluka donositi po jasnim pravilima, bilo da je riječ o odlukama u privatizaciji ili o funkcioniranju pravosuđa. Ulazak u Europsku Uniju podrazumijeva barem djelomični prestanak kaosa i uvođenje kakve-takve procedure. Ulazak u Europsku Uniju podrazumijeva, među ostalim, da se Hrvatska čvrsto drži zakona, pravila i procedura, na što je Hrvatska deklarativno i pristala. Takva, unutarnja promjena hrvatskog političkog, pravosudnog i ekonomskog sustava znači stanovito ukidanje nekontrolirane vlasti pojedinih političko-interesnih grupa, koje se tome očigledno opiru.
Pitanje je, dakle, je li se Hrvatska spremna suočiti s tako dubokom promjenom sustava vladanja u zemlji? Jer ovdje je riječ baš o tome: kriteriji za članstvo u Europskoj Uniji (osim ako ne želimo biti Rumunjska i Bugarska, kojima se stalno prijeti sankcijama), podrazumijevaju barem minimalnu transparentnost procesa vladanja. Hrvatska to, zasad, nema. Modelski govoreći, Hrvatskom se i danas vlada slično kao u tuđmanovskom razdoblju, što je, ujedno, i najteža kritika koja se može uputiti Ivi Sanaderu.
Treći težak problem sadašnje vlasti jest dubinska struktura HDZ-a. Sanaderov je glavni stranački uspjeh što je čvrsto zavladao HDZ-om, ignorirajući vrijednosni sustav dobrog dijela glasača HDZ-a koji je skloniji HSP-u, nego onome što Sanader govori kada nije u izbornoj kampanji. Međutim, iz vrijednosnog sustava core birača HDZ-a, koji je i dalje u značajnom segmentu radikalno nacionalistički, proizlazi i kadrovska politika Hrvatske demokratske zajednice.
Centar korupcije
I tako smo u novoj postavi hrvatske državne uprave i Hrvatskog sabora, umjesto mladih, modernih političara o kojima je Sanader bio govorio prije manje od godinu dana, dobili ili one koji su bezuvjetno lojalni premijeru, ili one koji zadovoljavaju vrijednosne stavove velikog broja HDZ-ovih birača. Sanader i HDZ moraju, naravno, poštovati volju birača. No, njihov je stvarni problem što se nisu uspjeli proširiti prema političkom centru, kao što je Sanader bio planirao prije četiri godine, nego su ostali ograničeni na birače koji, naprosto, ne mogu ni zamisliti SDP na vlasti, pa stoga glasuju za HDZ.
Četvrti strateški problem sadašnje vlasti jest korupcija kao stanje svijesti u Hrvatskoj. Baš sva istraživanja javnog mišljenja pokazuju da hrvatski građani smatraju da je ova zemlja duboko korumpirana te da centar korupcije leži u političkoj eliti. Sve dosadašnje akcije protiv korupcije pokazale su se nevjerodostojnima jer nisu ni dotakle sadašnju političku elitu. Ako se, pak, korupcijski procesi događaju izvan političkih struktura, što onda političke strukture uopće rade da zaustave te procese? Tko, u tom slučaju, upravlja društvom? Neidentificirane korupcijske grupe ili država?
Sasvim je jasno da Sanaderu i HDZ-u baš nitko neće vjerovati da se bore protiv korupcije dok antikorupcijska PR kampanja ne zahvati u samo tkivo vlasti i dok se ne riješe stvarne afere, poput Brodosplita. Tek kada se nova Sanaderova vlada nedvosmisleno izjasni za formalnu, liberalnu demokraciju, za pravila upravljanja državom i društvom koja nameće EU, za centrističku reformu vladajuće stranke i za bezuvjetnu borbu protiv korupcije na najvišim razinama, moći ćemo govoriti o modernoj i proeuropskoj orijentaciji ove vlade.
Kao što je Slavko Goldstein ispravno napisao u zadnjem broju Globusa, Ivu Sanadera pamtit ćemo kao uspješnog državnika uspije li Hrvatsku u idućih nekoliko godina uvesti u Europsku Uniju, ili neuspješnog, ako Hrvatska u najkraćem mogućem roku ne uđe u Europsku Uniju. Sanaderov uspjeh ili neuspjeh ovisi o odgovorima na zadnja, ključna, najvažnija pitanja o upravljanju Hrvatskom.
Davor Butković