KOMENTAR

JELENA LOVRIĆ Kako je Milanović postao najveće razočaranje

Goran Mehkek/CROPIX

Sjajna rečenica ‘Ne smijemo iznevjeriti!’, koju je izgovorio prije tri godine, sad mu se vraća kao prokletstvo. Na početku mandata govorio je o vjeri koju su mu građani poklonili. Danas se na vlasti održava samo silom parlamentarne većine. Ali, najgore je od svega što Hrvatska ima Vladu koja demonstrira da joj nije stalo. Da je baš boli briga

Zoran Milanović postao je najveće razočaranje Hrvatske upravo zato jer je na početku puta, prije tri godine kad je dobio izbornu pobjedu, bio sposoban izgovoriti onu sjajnu rečenicu: “Ne smijemo iznevjeriti!”, koja mu se, reemitirana ovih dana bezbroj puta, vraća kao prokletstvo. Upravo to se dogodilo. Njegova je Vlada iznevjerila ne samo svoje birače. Iznevjerila je sve koji su uz nju vezali bilo kakvu nadu. Možda nije namjerno prevarila, ali javnost je danas uglavnom doživljava kao dilera velikih opsjena. Kao prodavača magle i obmana. Njena je vjerodostojnost nikakva.

Pritom, nije riječ samo o ekonomskim pokazateljima. Nije riječ samo o tome da je Kukuriku ekipa obećavala gospodarski rast, a zemlju ni nakon tri godine ne uspijeva potegnuti iz recesije. Privlačenje investicija ostalo je nerealizirano, otvaranje radnih mjesta također. Milanovićeva je Vlada iznevjerila prije svega očekivanja da će biti vlast drugačija od prethodne. Da će biti poštena i da će dati sve od sebe. S podrškom kakvu su na početku mandata uživali brda su se mogla pomicati. Novi je premijer znao reći da se prepao veličine potpore koju je neposredno nakon ustoličenja uživao. U njegov su tim u to vrijeme vjerovali i oni koji mu na izborima nisu dali glas. Javnost je na početku imala mnogo razumijevanja. Znalo se da su naslijedili HDZ-ovim kriminalom sprženu zemlju. Hrvatska je bila spremna na odricanja. Svjesna da brzog oporavka nema, da je nova vlast stisnuta mnogim ograničenjima.

Ali, ono što se Milanovićevoj ekipi nikako ne može oprostiti i na čemu je takoreći cijelu zemlju okrenula protiv sebe, nevjerojatna je količina ignorancije. Njihovo se vladanje državom pretvorilo u konstantnu paradu ne samo nesnalaženja i nekompetentnosti, nego potpune nezainteresiranosti. Hrvatska ima Vladu koja svakoga dana demonstrira da joj nije stalo. Da je baš boli briga. Na početku mandata premijer je govorio o vjeri koju su mu građani poklonili. Danas se na vlasti održava samo silom parlamentarne većine. U ono vrijeme svoju je poziciju gradio na povjerenju javnosti. Danas svoj odnos s javnošću svodi isključivo na pitanje rejtinga. Po prvim se izjavama činilo da je Hrvatska napokon dobila premijera koji će se prema njoj odnositi s poštovanjem. Upravo suprotno, dobila je beskrajni lanac podcjenjivanja. Umjesto respektiranja javnosti, Vlada pokazuje uvredljivu količinu indiferentnosti, sve do skandaloznih manifestacija prezira. Javno se gnuša populizma, a zapravo prakticira potpunu odvojenost od građana. Prema kojima se, očito, ni na koji način ne osjeća obaveznom.

Svoj ignorantski karakter Milanovićeva je Vlada pokazala, prvo, svojom potpunom nespremnošću za vođenje države. Na vlast je došla nepripremljena, premda je barem dvije godine znala da će joj žezlo pasti u krilo. Brusila je koaliciju umjesto da brusi programe. Sva se njena akcijska sposobnost fokusirala na osvajanje Banskih dvora. Što potom - tim se pitanjem, danas je to posve jasno, uopće nisu zamarali. Smatrali su da je vladanje državom lagan posao? Ili su sami sebe precjenjivali? Sastavom svog kabineta Zoran Milanović pokazao je podcjenjivanje problema i podcjenjivanje hrvatske javnosti. Njegove kadrovske akvizicije uvreda su za Hrvatsku. Javnost mu vraća, nazivajući njegovu vlast družbom uhljeba. Dok ih mase šibaju nezadovoljstvom, ministri ovih dana tvrde da su radili najbolje što su mogli. Upravo je u tome problem. Da oni jednostavno nisu mogli bolje. Ministar Maras, autor te izjave, teško da bi mogao biti u bilo kakvom ozbiljnijem kabinetu.

Neuspješnost Vlade rezultat je premijerove posve promašene kadrovske politike. Instalirao je ekipu potpuno nesposobnu za upravljanje državom. Na ministarskim su se položajima učili poslu. Eksperimentirali s Hrvatskom. Glavinjali od nemila do nedraga. Mijenjali strategije i politike. Sami sebe saplitali. Ignorantski se odnosili prema stvarnosti i životu nacije. Više su ih okupirale vlastite sitne računice - čija je cijena često bila vrtoglavo visoka - nego činjenica da država ne prestaje propadati, da krizu nisu uspjeli zauzdati. Rijetki dobri potezi izgubili su se u moru promašaja. Javnost ih danas s debelim razlogom smatra najlošijom hrvatskom Vladom.

Drugo, Milanovićeva je Vlada pokazala nevjerojatan nehaj i nebrigu prema javnosti. Na početku mandata Milanović je tvrdio da je neće iznevjeriti. Ali joj je brzo okrenuo leđa i zatvorio se u svoju kulu bjelokosnu. Ovdje nije riječ tek o lošoj komunikacijskoj strategiji ni vještinama, kako se najčešće zna konstatirati. Riječ je o tome da premijer uopće ne smatra potrebnim komunicirati s javnošću. Sam je sebi potpuno dovoljan. Otkako se uselio u Banske dvore nije širio krug sugovornika i saveznika, nego ga je neprestance sužavao i sakatio. Izolirao se u uskom krugu prijatelja. Umjesto svakoj vlasti korisnog i nužnog traženja partnera - bez čega ni jedna politika ne može biti uspješna, pogotovo u teškim, izvanrednim okolnostima, kakve već neko vrijeme vladaju Hrvatskom - Vlada je rušila mostove. Udaljavala se od onih s kojima je morala razgovarati. Odgurivala je čak i one koji su joj bili skloni. Na premijerova vrata uzalud su kucali seljaci, sisački naftaši, nezadovoljni branitelji… Nije ih primao. Sve to bilo je izvan njegova kruga interesa, ispod njegove razine.

S premijerskih elitističkih visina, kao da je uhvatio Boga za bradu, sprdao se sa Špičkovinom i hrvatskom provincijom. Tek odnedavno - otkako je doveo skupe američke PR stručnjake - zna priznati da smo, kako je rekao, svi došli iz opanaka. Milanović je valjda prvi hrvatski premijer koji u cijelom svom mandatu ni jednom neće razgovarati s vođom opozicije. Tomislav Karamarko možda zaista nije atraktivan sugovornik, ali je kao šef HDZ-a jednostavno nezaobilazan. Uostalom, nisu premijeru baš posve strane neprincipijelne koalicije. Ako mu je za glasanja o proračunu i Željko Kerum postao poželjan partner, zašto bi predsjednik najjače oporbene stranke bio posve neprihvatljiv?

Možda zato jer na konfrontaciji SDP - HDZ, lijevo - desno, crveni - crni, Zoran Milanović profitira baš kao i ljuti mu oponent Karamarko. Jedan i drugi ciljano rade na otvaranju ideoloških frontova. Svaki put kad šef HDZ-a krene s radikalizacijom, Kevinom jamom, Jugoslavenima i sličnim konfabulacijama, razbijeno se jato ljevice mobilizira, pokrenuto mišlju da Milanović nije najgore što se državi može dogoditi. Hrvatska je danas jako podijeljena zemlja, najviše zato jer obje velike stranke, i HDZ i SDP, raspirivanje povijesnih i svjetonazorskih antagonizama vide kao sredstvo svoje borbe za vlast. Karamarku ta vrsta konfrontacija i svađanja naroda služi za osvajanje vlasti. Milanoviću kako bi se, svemu usprkos, na njoj održao.

Treće, Milanović jako podcjenjuje hrvatsku javnost kad smatra da bez rezultata može ostati u sedlu. Nije pokrenuo reforme, jer je to velika tlaka. Neće dirati u teritorijalni ustroj države, neće reformirati javnu upravu, ni ozbiljno zaorati u mirovinski ili zdravstveni sustav, jer je to težak i rudarski posao, od jutra do sutra. A on nipošto ne kani biti Alija Sirotanović. Više voli distribuirati zadatke, pa na ručak, pa s knjigicom u hladovinu. S takvim manirima može biti premijer, koliko dobar - drugo je pitanje, ali nikada neće postati državnik. A naciji su u turobnim i izazovima prepunim vremenima potrebni čelnici liderskih kapaciteta.

Nažalost, Hrvatska je danas zemlja bez političkog liderstva. Predsjednik Vlade misli da mu je za opstanak dovoljno biti makar i za dlaku bolji od HDZ-a. Biti bolji od HDZ-a, to još ne znači biti dobar. To znači poput Tomislava Karamarka postati najmanje cijenjen političar u Hrvatskoj. Tu se, na začelju, premijer danas nagurava sa šefom HDZ-a. Prihvatiti takvu perspektivu izraz je ledenog prezira prema vlastitim biračima i cijeloj naciji. Zoran Milanović u tri je godine izvrgnuo ruglu svoju inauguracijsku zakletvu da nema prevare i nema izdaje. Stratešku deklaraciju pretvorio je u praznu deklamaciju i tako je sam sebe učinio nevažnim. Vlastitom se voljom stilizirao u premijera irelevantnosti.

Izdvajamo