LINIJA ŽIVOTA

JELENA LOVRIĆ Skandalozna izjava Milijana Brkića i skandalozna šutnja: Brkić zna da ni Rakić ni Pupovac nemaju rezervni zavičaj

Bruno Konjević/EPH

Neka ide tamo gdje neće biti ugrožen - na tu skandaloznu poruku glavnog HDZ-ova operativca i kandidata za ministra branitelja Milijana Brkića, upućenu Miloradu Pupovcu, sveučilišnom profesoru i saborskom zastupniku, koji je upozorio na porast govora mržnje, nitko iz vladajuće stranke ni državnog vrha nije osudio Brkićev istup. Premijer Tihomir Orešković, koji se u međuvremenu sastao s Brkićem kao s potencijalnim članom svoje Vlade, nije komentirao njegov istup. Ni predsjednica države nije se udostojala obratiti pažnju. Ta im poruka, izgleda, nije zasmetala. Još manje da bi se smatrali pozvanim javno je osuditi. Brkić nije eliminiran iz utrke za mjesto ministra. Pozicija u stranci također mu neće trpjeti.

Pupovac van! neodoljivo podsjeća na dobro poznatu nacističku parolu Juden raus! HDZ-ov Brkić to možda ne zna, ali te mračne poruke izlaze iz sličnog mentalnog sklopa. Njegova šup karta za istaknutog pripadnika jedne nacionalne manjine nije usamljen eksces. Slično su nedavno doajenki televizijskog novinarstva Mirjani Rakić kolovođe ustašolikih demonstracija pod prozorima zagrmjele neka ide u Srbiju. Ako bi se sudilo po porukama s desničarskih portala, onda bi barem pola nacije trebalo prognati iz Hrvatske. Dok, s jedne strane, krokodilski cmizdre nad demografskom katastrofom i nedovoljnim brojem Hrvata, s druge bi strane, valjda preko Drine, kako se može razumjeti, potjerali sve neistomišljenike. Samozvani se arijevci ponašaju kao da imaju tapiju na Hrvatsku. Kao da im je ćaća ostavio državu u naslijeđe pa mogu s njom raspolagati kako im se ćeifne.

Potpuno ponižavajuće, ljudi su dovedeni u situaciju da smatraju potrebnim objašnjavati svoje pravo da se osjećaju hrvatskim građanima, da su ovdje doma, da ne pripadaju nikamo drugamo. Nakon što su joj bestidnici, nedopustivo insinuirajući, uručili četničku kapu, Rakić je tumačila da ona nigdje ne ide, da je Hrvatska njena domovina, a Srbija za nju, po prilici, isto što i Pakistan. Pupovac je također našao potrebnim podsjetiti da mu je mjesto u Hrvatskoj, tu je rođen i tu ostaje. Takva su objašnjenja posve suvišna. Brkić, kao i kolovođe uličnih derneka, vjerojatno znaju da ni Rakić ni Pupovac nemaju rezervni zavičaj, da su cijeli život proveli ovdje. Ali, prisvajaju pravo da po vlastitom izboru određuju tko ima pravo na Hrvatsku, a koga će izopćiti. Možda će tražiti da se obnovi praksa potpisivanja sramotnih izjava lojalnosti?

Sva se perverznost situacije ogleda u činjenici da vrhunska novinarka Mirjana Rakić svoje pripadanje Hrvatskoj obrazlaže pred notornim Bujancem, koji po vlastitom priznanju kurve plaća kokainom, a u posljednje je vrijeme izgradio poziciju izvođača prljavih medijskih operacija, pa je kao takav valjda zaslužio da se nađe na inauguraciji predsjednice države ili svojom slikom u zagrljaju s Tomislavom Karamarkom konkurira za najveći bljak Hrvatske. A Pupovcu izlazna vrata iz Hrvatske pokazuje čovjek koji uopće nije rođen ovdje, nego u susjednoj državi, u Ljubuškom.

Brkiću se može vjerovati da njegov RAUS! nije motiviran isključivo etničkom nesnošljivošću. Ne šalje on Pupovcu poruku neka ide iz Hrvatske samo zato što je Srbin, nego zato što se usudio kritički govoriti o HDZ-ovoj vlasti. Neka traže drugo mjesto za život, ta se poruka ne adresira samo nacionalnim i drugim manjinama. Manjine su najosjetljivije, najranjivije, ali isti je odnos prema svima koji se s njim i njegovima ne hvata u kolo. Svaki ozbiljan političar, pogotovo ako je iz vladajuće stranke - što je pozicija koja bi morala podrazumijevati posebnu odgovornost - s posebnom bi pažnjom trebao primiti upozorenja da manjine imaju problema ili se ne osjećaju komotno. Umjesto toga, Brkić ih optužuje da svojim jadikovkama, svojom, kako je rekao, paranojom straha, kontaminiraju javnost. Što će reći da oni koji se žale na ugroženost zagađuju i truju javni prostor. Ako su toksični, onda im je mjesto na otpadu. Može ih se, eventualno, tolerirati dok šute o svojim problemima. Brkić je očito pomiješao lončiće. Ne razlikuje agresivca i žrtvu. Pokazuje naopaku logiku. Po njemu, javnost ne kontaminiraju dileri mržnje, nego oni koji ih prokažu i upale alarme.

Svaka bi vlast morala razmotriti podatke o porastu etnički motiviranog nasilja, prijetnji i govora mržnje, o kojima je Milorad Pupovac odlučio govoriti. Njegova je zbirka cvjetova zla vrlo dokumentirana. Administracija koja brine o stabilnosti Republike i ljudskim pravima nikako ih ne bi smjela preskočiti. Kako se to ovdje dogodilo. HDZ inače u svim svojim ograncima, od Pantovčaka do Banskih dvora, voli mahati pozivima na nekakvo zajedništvo. O tome parolaški običava konfabulirati i predsjednica države. Ali će premijer Orešković odšutjeti upozorenja o pogoršavanju međuetničkih odnosa, a šefica će države i kandidat za ministra branitelja otvoreno optužiti manjine da provociraju te su stoga same krive za ono što im se događa. Kao da na nositeljima vlasti nema baš nikakve odgovornosti za funkcioniranje ustavnog poretka te poštivanje ljudskih i manjinskih prava.

Institucije države nisu novinarki Rakić pružile nikakvu potporu pred Za-dom-spremnim bukačima. Ali joj je zato sada isporučen befel iz Vlade da će biti smijenjena. Desničarski ulični marševi očito djeluju u dosluhu s novouspostavljenim strukturama vlasti. HDZ-ov Brkić, navodno budući ministar, s idejama koje se distribuiraju po opskurnim portalima. Jedan od čelnih ljudi najveće i najmoćnije stranke u Hrvatskoj kao zagovornik izgona nepoćudnih. Skandal majstor Bujanec i ministar Hasanbegović na istom zadatku. Cilj je zastrašiti svaku kritiku da bi se raspolagalo državom kao svojim privatnim gruntom. Potjerati u šutnju svakog mogućeg oponenta. Staviti flaster na usta svima koji bi se još usudili govoriti. Porukama ovima i onima neka idu iz Hrvatske državu pokušavaju uzeti pod svoje vlasništvo. Zapišavaju naciju kao isključivo svoj teritorij. Ponašaju se kao da polažu ekskluzivno pravo na Hrvatsku, s mogućnošću da sami određuju tko će participirati u državljanstvu, a koga će potjerati preko granice i staviti izvan zakona. Pupovac će ih nazvati ljudima koji misle da su oni “zakon, sila i mjera države”.

Čak i kad je riječ o najvišim državnim dužnosnicima, nemaju pravo ponašati se kao posjednici Hrvatske. Ali stvari u posljednje vrijeme poprimaju apsurdne oblike.

Tako objašnjavajući svoju izbacivačku retoriku, glavni tajnik HDZ-a optužuje Pupovca da se bavi etno-biznisom te ga podučava da nema monopol na srpstvo pa svoju nacionalnu pripadnost ne može koristiti za promicanje vlastitih političkih i materijalnih interesa. Bilo bi super kad bi istu logiku i na sebe primijenio. Ali ne! Brkićev politički zdrug svoju je pripadnost hrvatskoj naciji pretvorio u unosan posao. Ponašaju se kao da imaju isključivo pravo na hrvatstvo. Hrvatsku kidnapiraju za svoje interese i sad tu uzurpaciju prikazuju kao najviši stupanj domoljublja. Uglavnom ne osuđuju, nego raspiruju političku netrpeljivost. S najviše državne razine progon novokomponiranih političkih vještica, odnosno generalno neistomišljenika, pokušavaju pretvoriti u rutinu. Prikazati kao normalnost. Ekstremizam se prodaje kao mainstream. Danas Milorad Pupovac ili Mirjana Rakić, sutra ostali. Na njima se trenutno trenira represivni duh nove vlasti. Ali svejedno, ne mogu osvojiti ni imati apsolutno pravo na Hrvatsku. Hrvatska je Karamarkova i Brkićeva baš koliko i Pupovčeva ili bilo kojeg drugog hrvatskog građanina. Navodni kerberi hrvatske države sami sebe razotkrivaju kao prave političke predatore.

Izdvajamo