LINIJA ŽIVOTA

JELENA LOVRIĆ Tko je pobjednik Dana pobjede? Karamarko, za razliku od Milanovića, iz proslave Oluje izlazi prilično pokisla perja

Neja Markičević/CROPIX

Tko će sad zaustaviti Zokija - tako je na svečanom prijemu nakon zagrebačkog mimohoda jedan od važnijih bivših HDZ-ovih ministara, usto blizak aktualnoj šefici države, evidentno impresioniran upravo viđenom vojnom paradom komentirao njene učinke.

I zaista, premijer Zoran Milanović najveći je dobitnik ovogodišnjeg obilježavanja Oluje.

Dobro, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović posvuda je bila u prvom planu. Ali, svi znaju da zagrebački mimohod nije bila njena ideja. Ni njen izbor. Samo ga je nakon neuspjele opstrukcije pametno prigrlila. Obaveze vrhovne zapovjednice dojmljivo je odradila, ne propuštajući pritom ni jednu priliku za vlastito eksponiranje. No, vojni mimohod - to je također općepoznato - prvenstveno je Milanovićev projekt. Bez njegova inzistiranja ni slavljenički se defile hrvatske vojske Zagrebom ne bi dogodio.

Premijerova šansa

Nema nikakve sumnje da je ideju svojih prijatelja iz generalskih i veteranskih redova premijer zgrabio kao šansu da na neki način pobjegne od agresivnih zvižduka i ružnih pogrda kojima je prethodnih godina bio izložen u Kninu. Njegova želja da tim neugodnostima pokuša parirati posve je legitimna. Pogotovo jer je takvo, proslavi Oluje nedolično ponašanje, hrvatska replika svojedobnog Miloševićeva “događanja naroda”, sasvim očito bilo dio iz HDZ-a orkestrirane kampanje diskreditiranja i ljuljanja aktualne vlasti. No, vojni mimohod postao je na koncu mnogo više od toga. Predsjednik Vlade eskivirao je bukače, ali prihvaćenost njegove ideje i njene realizacije pokazala je dojmljivu sinkronizaciju s većinskim raspoloženjem naroda. To ne znači da u mnogim kritikama koje su se prethodnih dana mogle čuti nema rezona. Naravno da u uvjetima teške ekonomske krize izvlačenje vojske na ulice može smetati kao nepotreban trošak. Treba razumjeti i strahove da u zemlji koja mentalno jednim dijelom još nije izašla iz rata zveckanje oružjem može postati kontraproduktivno i opasno.

Ali, suprotno tim posve opravdanim rezervama, vojni je mimohod ispao ne samo kao dobro pogođen, nego i kao bolji, Hrvatskoj prijeko potreban dio obilježavanja Oluje. Zagrijao je mnoga srca. Bio je impresivan i vrlo dostojanstven. Nimalo zloslutan. Svjetlo u crnoj slici pesimizma, kako će iskusnim okom konstatirati Vladimir Šeks. Za silno deprimiranu naciju svojevrsna injekcija samosvijesti i samopouzdanja. Defile snage u zemlji u kojoj je sve na koljenima i u padu. Slika oklopnjaka koji su protutnjali zagrebačkim ulicama djelovala je moćno, ali jednako je moćan bio glas djevojčice koja je pjevala hrvatsku himnu. Bile su to poruke iste vrijednosti. Ne prijeteće militarizacije, kako su se neki bojali, nego normalnosti.

Normalno je da Hrvatska osjeća zahvalnost prema onima koji su je branili. Normalno je da slavi operaciju koja je omogućila okončanje rata i teritorijalnu cjelovitost države. Nacionalni ponos može biti zdrav osjećaj. Za razliku od uspaljenog, mržnjom prema drugima nabijenog nacionalizma. Možda paradoksalno, ali upravo je vojna parada u Zagrebu, mnogo više od dosadašnjih događanja u Kninu, bila općenarodna, integrirajuća svetkovina. Trenutak civiliziranosti, građanskog zajedništva, bez ružnih stranačkih politiziranja. Nikome se na mimohodu nije zviždalo, nitko nije proglašavan neprijateljem ni izdajnikom, svima se pljeskalo i svi su bili dobrodošli. Hrvatska je tako dobila priliku da obilježavanje Oluje izmakne iz ozračja desničarskog derneka kakvim su natopljene svečanosti u Kninu.

Za razliku od premijera Milanovića - kojemu čak i konkurencija sada stidljivo priznaje da ih je nadigrao, i to, kako kažu, na njihovu terenu, igrajući na kartu domoljublja što su dosad smatrali isključivo vlastitim oružjem - Tomislav Karamarko, suprotno planovima, iz obilježavanja dvadesete obljetnice Oluje izlazi prilično pokisla perja. Premda je dao sve od sebe, nije uspio onemogućiti vojni mimohod ni organizirati njegov bojkot. Nije uspio ni u namjeri da kninsko slavlje iskoristi kako bi punim jedrima zaplovio u svoju izbornu kampanju. Dapače, porukama koje je HDZ-ova vrhuška uputila iz Knina opet su sami sebi podrezali krila. Najvažnije, svojim sljubljivanjem s pjevačem ustaških sentimenata opetovano se predstavljaju kao ekstremizirana stranka. Direktorica HDZ-ove izborne kampanje, kninska gradonačelnica Josipa Rimac, preselila je Čavoglave u Knin, Thompsona je učinila dijelom službene, državne proslave, pokušavajući da njegov ustašluk postane dijelom mainstream politike. Šef HDZ-a nazočio je koncertu koji je otvoren ustaškim Za-dom-spremni pozdravom i na kojem su klinci skandirali užasavajuće poruke o ubijanju Srba. Karamarko ni naknadno nije reagirao na te političke i moralne gadosti. Ni jednom riječju nije pokazao nelagodu, još manje da bi se ogradio. Dok Milanović baca lire prema centru, HDZ tako sam sebe izolira na prostoru krajnje desnice. Ni pola godine prije izbora stranka je bačena u veliku defanzivu.

Zajedništvo i ponos

Tvrdnja predsjednice Grabar Kitarović da proslava u Kninu predstavlja “svehrvatski slobodarski skup zajedništva i ponosa” notorno je ruganje činjenicama. Već odavno to nije ni svehrvatski ni slobodarski skup. Na žalost, intonacija kojom su i ove godine obojena kninska događanja opasno korespondira s optužbama koje upravo dolaze iz Beograda. Sve što tamošnji ekstremisti pakiraju Hrvatskoj, ovdašnji će se požuriti potvrditi. Hrvatsku državu i njeno pravo na Oluju, kao legitimnu akciju oslobađanja zemlje, valja braniti od jednih i drugih.

Bezobrazne i nedopustive insinuacije predsjednika Srbije Nikolića, koji će današnju Hrvatsku proglasiti produžetkom Pavelićeve zločinačke države, svoju ekstenziju i opravdanje tako nalaze u ovdašnjim zazivanjima ustašluka. Srpsko kriminaliziranje Oluje, s tvrdnjom da je vojna akcija vođena isključivo radi etničkog čišćenja, kao da prethodno nije bilo srpske pobune i okupacije, u dosluhu je s HDZ-ovim pumpanjem antisrpskih raspoloženja. Djeca koja po stadionima skandiraju Ubij Srbina! postaju argument za monstruozna podmetanja o repriziranju Endehazije. Recentno pijano urlanje s pjesmama o tome da se Hrvati umjesto vinom napijaju krvlju “četnika iz Knina”, sijamski je blizanac s onim svojedobnim jezovitim četničkim orgijanjem po Vukovaru, u kojem se klanje Hrvata rimovalo sa salatom.

Teška greška

Predsjednica će države, koristeći uobičajene fraze, svejedno reći da je Oluja čista kao suza. Možda kao krvava suza. Nema nikakve sumnje da je Oluja bila legitimna i profesionalno odrađena oslobodilačka operacija. To je ono čime se Hrvatska danas ponosi i što slavi. Ali jednako je nesporno da su se pritom dogodili i strašni zločini. To je ono čega bi se svaka civilizirana država morala stidjeti i što bi mudrije među njima svakako procesuirale. Pravdanje da su Srbi sami otišli, ne posve netočno, prvenstveno služi zavaravanju. Jer, zanemaruje iskustvo onih koji su ostali, a umjesto oslobođenja dočekali su likvidaciju. Prešućivanjem tih zločina ne čuva se dignitet ni hrvatske vojske ni hrvatske države. Hrvatska je bila sposobna da herojskim naporima oslobodi zemlju, ali nije bila sposobna sačuvati ljudske živote? Bajke za malu djecu! Obilježavanje Oluje - što također mnogo govori - nikada nije uključivalo sjećanje na srpske žrtve ni empatiju prema srpskom stradanju. Nije se to dogodilo ni ove godine, ni u Zagrebu, još manje u Kninu. Ali, vojna parada barem nije nosila konfrontirajuće ni nacionalno antagonizirajuće poruke, pa je utoliko defile oružja djelovao mirotvornije od uobičajenih desničarskih masovki, koje su dobrim dijelom prisvojile, zaposjele i okupirale kninske proslave.

Obilježavanje Oluje kao Dana pobjede od prvog je dana imalo ugrađenu tešku grešku. Jer, gdje je pobjede, tu je i poraza. Pogotovo ako se proslava dizajnira kao trijumf nad Srbima, kao pobjeda nad jednom nacijom, a ne kao poražavanje jedne ratne, velikosrpske politike. Oluja bi trebala biti praznik slobode.

Izdvajamo