Kad sam bila mala, nikad nisam zamišljala svoj ured. Cool ljudi nemaju radno vrijeme, zar ne? - pitala bih mamu usana crvenih od netom nabranih malina. CRNOG VRAGA NEMAJU, to mi je trebala odgovoriti. Ali nije obraćala pažnju. Mislim da su u osamdesetima bile jako popularne pedagoške metode liberalnog odgoja. Pustite djecu da budu ono što jesu, sve u tom stilu. Pa nas je tako pustila. Danas, ni Braco ni ja nemamo ured. Ali imamo tikove, čireve, manjak kose i manjak kila (spojite parove) i slično. Ma baš je super raditi od doma, sto posto misli moja bedinerica svaki put kad uđe u osam ujutro u moj stan, nakon što je doputovala iz dalekih Sesveta, a ja glasom slomljenog pilića viknem iz spavaće sobe neka još maaalo zatvori vrata.
Osjećam određenu grižnju savjesti, priznajem, i kad se sat-dva nakon toga konačno odlijepim iz kreveta, što je proces jednako težak i bolan poput onog kad vam opasno zagori ručak, a onda nožem morate strugati ono crno s dna tave. No ta me čudna grižnja savjesti prođe čim uđem u kuhinju (što je odmah jer nemam posebno velik stan). Naime, kad uđem u kuhinju, shvatim da je to mjesto gdje ću provesti dan. Drugim riječima: ja sam jedna od onih “sretnika” koji rade od doma. I, kako je to?
Zlo i naopako, to je jedino što vam mogu reći. Isprva se činilo idealno. Nema šefa koji te gleda iz staklenog ureda i stišće crveni gumb svaki put kad se predugo zadržiš na WC-u. Nema zabrana odlazaka na društvene mreže. Zapravo, toliko ih nema da su društvene mreže moj drugi dom. Moj bijeg od svega što se događa u stvarnom svijetu, a bježim zato što sam konačno, samo deset godina prekasno da bih išta promijenila, na žalost, shvatila da postoji dobar razlog zašto je Bog izmislio ured.
Probudite se rano ujutro, proklinjete svijet zašto postoji, par puta pogledate kroz prozor u nadi da se dogodila neka prirodna katastrofa koja će vas prisiliti da se vratite u krevet, no shvatite da takvu sreća ima samo Will Smith u “Danu neovisnosti”, istuširate se, pokrivate podočnjake sljedećih 20 minuta, zaključite da nemate što za odjenuti i da hitno morate u šoping, sjetite se da ste ovaj mjesec već ušli u minus zbog onih pijanih karaoka u subotu kad ste tješili Vedranu zbog razvoda, shvatite da ćete morati još barem 28 dana nositi te iste cipele i da vam prodavačica u onom dućanu sigurno neće toliko dugo čuvati The Čizme, vašu žudnju i radost, razlog zbog kojeg ima smisla živjeti.
Onda shvatite da kasnite, i da je bus već ispred kuće. Izletite van, bez kišobrana i cigareta, što shvatite tek nakon što vas bus koji vam je ipak pobjegao pošprica od glave do pete, a cigaretu da biste smirili svoj želudac (tko je ikad rekao da Activia može biti dovoljan doručak, lagao je) morate žicati od prolaznika koji kopa po vašem smeću i s guštom iz njega vadi nepregledne boce vina koje kupujete svaku večer nakon povratka iz omraženog ureda. Zašto ja, zaboga, mislim da je vama bolje?
Jer ćete vi, kad konačno dođete do posla, tamo pronaći vlastitu živu društvenu mrežu koja ima jednake probleme kao i vi, i s kojom možete dijeliti sve što će vas zateći taj dan: šefičin PMS, vaš PMS, vaš izostanak menstuacije, ludog klijenta koji podsjeća na vašeg bivšeg, male drame, velike drame. Jer ste iza sebe ostavili sve ono što ja nikako ne mogu, a to je život kućanice za koji, priznajem, nisam posebno talentirana. Kad radiš doma, kao prvo, stalno si na dispoziciji. Majstorima koji su mi pozvonili nenajavljeno u ponedjeljak jer sam ih ja prije mjesec dana zamolila da dođu pogledati jedan kvar.
Dostavljaču City Expressa koji donosi tužbu Zagrebačkog holdinga za dvije parkirne kazne od prije tri godine. Svom psu. Svojoj bedinerici. Svojim susjedima. A kad su konačno svi namireni, kad pobjegnem i izoliram se, kad ostanem sama, onda je možda ipak najgore. Tada bih trebala raditi, a iz iskustva znam da nema goreg šefa od vas samih. Čak i oni najgori manijaci skloni mobbyingu i seksualnom uznemiravanju na javnom mjestu maaalčice su bolji šefovi, ako ništa drugo, onda zbog toga što ih možeš mrziti i što od njih možeš pobjeći. Ovaj šef u mojoj glavi popustljiv je i lako nagovorljiv na zabušavanje, no zbog toga često oboje (posebno s obzirom na to da smo ista osoba) lako nagrabusimo. No najgori od svega je taj osjećaj samoće.
Nitko me ne gleda dok radim. To možda zvuči čudno, ali ljudski rod je tijekom stoljeća razvio takvu nevjerojatnu potrebu za valorizacijom u očima drugih da se ja ponekad pitam je li se ono čemu nitko nije svjedočio doista dogodilo. Primjerice, moj muž dođe doma strgan sa seta, ubijen od umora kao majka, i pita me na ovlaš što si radila danas.
Ja automatski progutam slinu. Napisala sam 6000 znakova! Želiš ih vidjeti možda?
Ili snimku mene kako to pišem? Ljubavi, jel’ mogu samo ovo pogledat, ovo me baš zanima, kaže on dok otvara “Otvoreno” na temu žena koje će ići u mirovinu sa 65 godina. Koliko god shvaćam socijalno značenje te teme, ne mogu se nikako uživjeti u nju. Ja, naime, nikada u mirovinu neću ići, i na određeni način vrlo je opuštajuće to znati sa nepunih 30. Ja ću, kao i moja divna svekrva, i u bolnici dok mi operiraju žuč pisati (ona je prevodila), balansirat ću između poslova, urednika i mlađe konkurencije sve dok me ne pronađu kako sam pred otvorenim MacBookom otišla na drugi svijet tražeći izdavača.
Neću ni spomenuti kako sam razvila stopostotnu empatiju prema domaćicama ovoga svijeta. Kad radite kod kuće, vi ste zapravo i žena s poslom i žena koja vodi kućanstvo, nikako se ne možete izvući. Mašina koja curi je nužno vaš problem, jednako kao i prašina koja se svugdje skupila čak i da je želite ignorirati, jednako kao ručak, večera, špeceraj, računi, knjigovođa, proliveno vino i prljave šalice koje su ostale iza muža. Koliko god ja uvijek iznova s gnušanjem odbijala preuzeti na sebe kućanstvo, ono me dočeka svaki put kad poželim sjesti za kompjutor.
Jao, mama, više ne želim biti cool, sad želim da i ja mogu ući u topli dom nakon cijelog dana rada, i ostaviti iza sebe sve probleme i rokove, printere, skenere, žive, modeme, faks-mašine (sve to neugledno stoji u mom dnevnom boravku pa mi faks stiže dok režem luk, a printer divlja dok pokušavam promijeniti žarulju), otvoriti hladnjak koji je netko drugi napunio, dočekati muža koji je donio nekakav take out jer nitko nije imao vremena kuhati (kad radiš doma, nema isprike za bacanje novca na dostavu), zaključati se i uživati u… tišini. Slobodnom vremenu, koliko god ga je malo. Svom prostoru, u koji ne ulaze obaveze.
Ponekad, voljela bih se i srediti, a ne cijeli dan provesti u trenirkama i poderanim majama, jer šminkanje, visoke pete i kostimi nemaju smisla ako ih vidi samo moj - pas. I dok ja zaokružujem u oglasniku jeftine, ali chic poslovne prostore u centru, gdje bih imala osjećaj da je moj posao-posao, a ne zabava jedne kućanice, moj muž me zove sa seta, gdje je kiša, blato i svi su nervozni jer su jedva došli na kraj radnog tjedna. - Jedva čekam doći doma - kaže na kraju dok veza puca. Razumijem te, ljubavi moja najveća. Tako će i meni biti jednog dana, kad budem imala dom.