LJUBAV NA ASFALTU

Jelena Veljača: Budi samo moj, pa ako treba i zauvijek

ZAGREB - Posve sam sigurna da su ljudi koji se požele dvaput oženiti zauvijek prešli tanku granicu koja dijeli sumanute luđake od normalnih smrtnika.

Jedna slatka R’n’B pjevačica prije par godina mazno je pjevušila: “Ooooo, oooo, možeš me prevariti jednom, no, ooo, nene, neće ti to poći za rukom i drugi put” - taj prijemčivi pjesmuljak u posljednjih je nekoliko mjeseci za mene dobio posve novi smisao.

Onog dana kad je tako tipična dilema “ozakoniti vezu ili ne” za mene razriješena, počeo je pravi pakao.

Nekada davno u društvu poznata kao Ona Koja Je Uvijek Organizirana ili Žena Koja Sve Drži Pod Kontrolom (a posebice emocije), vrlo brzo pretvorila sam se u bridezillu, poseban tip mlade žene pred vjenčanjem koja se ponaša kao Godzila, a samoj sebi u dugim besanim noćima ne može objasniti zašto se uz udaju odlučila i na nešto mnogo gore: organizaciju svadbe. Individualno poimanje ljubavi odavno za mene nije upitno: što se mene tiče, ljudi se mogu ženiti, ne ženiti, rastajati zbog poreza pa ženiti ponovo, obnavljati zavjete ili poput Hugha Granta i Andie MacDowell u kultnoj romatičnoj komediji “Četiri vjenčanja i sprovod” zakleti jedno drugome na vječan “nebrak”.

No, uopće ne razumijem zašto se po tim silnim ženskim časopisima koji nas savjetuju “kako biti sretna, a da on pritom doživi orgazam” toliko opterećuju s tim uništava li se papirom ono nešto posebno, a nitko nije dovoljno mudar da spomene kako se ono nešto posebno vrlo lako izgubi kad se vaš najmiliji budući i vi odjednom nađete u svađi zbog rasporeda stolova i njegove omiljene strine.

SVAKA SLIČNOST SA STVARNIM OSOBAMA POSVE JE SLUČAJNA, no sve vi neudane žene koje čeznutljivo promatrate svoj neokovani prstić budite upozorene - svadbu si mogu priuštiti samo rijetki.

Pritom ne mislim na financijsku stranu (ljubav se ne trži, niti ne kupuje, no baš zato morate unaprijed biti svjesne da što god poželite za svadbu, od običnog stolnjaka do neobične svijeće, košta kao da ste zatražili samog Luciana Freuda da vam napravi vjenčane portrete).

Upozoravam vas na onu životno-organizacijsko-logističku situaciju koja zahtijeva izuzetne PR sposobnosti, stamenost Meduze, živce najboljeg kontrolora leta u povijesti avioindustrije i, zaista, svu ljubav ovog svijeta.

Posve sam uvjerena da Dečka ne volim toliko koliko ga volim, davno bih se sklupčala u fetus i kroz suze parafrazirala Che Guevaru: Radije ću umrijeti na nogama nego živjeti i organizirati svadbu na koljenima. A počelo je tako bajkovito. Samo On, ja, jedna stara A’marie bijela haljina i šum mora na obali Santorinija. I zavjet na vječnu ljubav, dakako.

No, od bijega i slučajnih svjedoka nekako smo dospjeli do BIRANJA OKUSA VJENČANE TORTE. Suha šljiva u portu ili klasična višnja u tamnoj čokoladi? Koliko god vam se čini da biste vi na mom mjestu vrisnuli “ma boli me neka stvar za porto, samo se želim udati” - vjerujte, nitko nije prorok u svom selu (kako je moj mudri otac naglašavao, gledajući kako s gnušanjem odbijam svaki sport koji mi nude i radije hodam u visokim petama posuđenim od susjede)!

Godinama sam se ponosila time što nisam poput drugih i baš nikada nisam zamišljala vlastito vjenčanje i trgala slike haljina iz časopisa, skrivajući ih u tajnoj kutiji ispod kreveta. No, danas znam pravu istinu: blago onima opsjednutima udajom, one barem od početka znaju na čemu su! Ja sam se našla u neobranom grožđu.

- Kaj, pa samo ćemo pozvati neke ljude na večeru - rekao je Dečko i otišao na snimanje. Ja sam ostala s hrpetinom upitnika iznad glave, među kojima se isticao onaj najveći - ŠTO JA TOČNO ŽELIM?! Pojma nisam imala. Brak je za mene uvijek bio ono nešto što rade formalisti poput mojih roditelja (što ja, logično, nisam, pa tko je ikada htio biti poput svojih roditelja?!). A svadbe - parade kiča koji treba izbjeći po svaku cijenu, čak i u ulozi gosta.

Zašto odjednom poželjeh ući u svetu bračnu zajednicu? Postoje dva moguća odgovora: ili ljudi u nekim godinama jednostavno počinju sličiti svojim roditeljima (Bože, molim te, dokaži mi suprotno) ili se zaista s vremenom razbudio određeni pragmatični dio mene i počeo šaptati: “Daaaa, priznaj si, ti želiš ovog čovjeka zvati svojim suprugom, želiš s njim službeno osnovati obitelj, želiš da se baš vas dvoje izdvojite iz plemena i postanete mala, samostalna, homogena, priznata i jedinstvena zajednica”. Istina je, priznajem - želim sve to, pa čak i službeno.

No, što je s ostatkom plemena? Možemo li ih ignorirati, nastaviti sebično sami brati bobice i pronalaziti najbolja utočišta od zime i divljih medvjeda?

Ili ih želimo uključiti u formalni čin našeg spajanja i slaviti s njima do zore uz hipnotičke bubnjeve i, ne znam... napitak od bunike? Ako vam se učinilo da sam zapravo željela reći kako nisam sigurna koliko mi je stalo što o našoj svadbi misle drugi (i koliko imaju pravo u njoj sudjelovati), uopće ne griješite.

Kad smo Dečko i ja bili mladi i ludo zaljubljeni (na početku veze, kad mi nisu smetale čak ni njegove odvratne, smrtonosne cigarete, nego su mi bile znak pravog rokera), bili smo dovoljno autistično nakačeni jedno na drugo da smo mogli otkantati baš sve socijalne elemente jednog prosječnog građanskog vjenčanja.

No, par godina kasnije, nakon što me njegova majka naučila praviti pekarski krumpir dok je on s mojim tatom radio roštilj, takva se odluka činila sve težom. Iskreno, i sve besmislenijom.

“Želim da kraj nas toga dana budu svi ljudi koji su nam bitni u životu”, mudro sam zaključila i time kupila ulaznicu u klub sretnih žena koje su jedva preživjele svoje vjenčanje. Bitno je samo ono što ti želiš, tvrdili su svi oko mene, a meni se kratko vrijeme sve sviđalo: proljetno vjenčanje, ljetno vjenčanje, jesenje vjenčanje, podvodno vjenčanje, vjenčanje na brodu, vjenčanje na brdu.

A onda - ništa! U trenutku najgoreg očaja uhvatila sam samu sebe kako na specijaliziranoj internet stranici rješavam test KAKVA STE MLADENKA? NE ZNATE - SAZNAJTE OVDJE!

Kao da me neki strogi sudac gleda preko ramena, kunem se, birala sam “pristojne odgovore”.

Primjerice, na pitanje poput: jeste li ikada zamišljali vaše vjenčanje u dvorcu, između ponuđenih odgovora A) Naravno! Ne rade li to sve žene! B) Ah, kad bi mi barem prilike dopuštale... C) Bežanec je bio rezerviran prije nego što sam upoznala mladoženju D) Dvorac? Bljak! Odvratno! To je čisto bacanje novca i preseravanje, birala sam D bez razmišljanja, uvjeravajući samu sebe kako sam “vrlo razumna”. Rezultat? ČESTITAMO! VI STE ROMANTIČNA MLADENKA! AKO TU PRITISNETE, MOĆI ĆETE POGLEDATI BROJNE TIJARE IZ NAJNOVIJE KOLEKCIJE...

Panično sam zatvorila internet. Romantična mlada?! Kakve proklete tijare?! Jesu li oni normalni?! Ja nisam romantična, nimalo! To što svaki put cmizdrim na “Moju Afriku” dokaz je samo... vječno upaljenih sinusa? O.K., možda sam malo romantična.

Ali tol’ko luda da nosim tijaru još nisam. Valja ostati priseban i razuman. S osjećajem za mjeru i kajanje. Čak i na vlastitom vjenčanju. Dečko se složio. Bit ćemo skromni i nepretenciozni. Proveselit ćemo se s društvom, možda malo nazdraviti.

Kimnula sam glavom vrlo smireno. No, jedan nepoznati dio mene počeo je nekontrolirano vrištati: ZAAAŠTO??? ZAAAŠTO MORAMO BITI RAZUMNI NA MOM VJENČANJU??? TO JE MOJE VJENČANJE!!! Da je to bio DVD i da ga je netko u tom trenu zaustavio, na ekranu bi se zamrznula slika histerične mlade žene koja je odgojena u čardaku između okrutnog kapitalizma s natiskanim slikama blistavih princeza s tijarama i jednoumlja koje nas je učilo da je sivo odijelo dovoljno elegantno da ne uvrijedi drugaricu matičarku koja je jednaka s nama čak i na taj dan, kada možda utopistički, a možda i ne, (još uvijek) vjerujemo u mogućnost velike i vječne ljubavi (ili se samo pravimo da je tako).

Godinama sam hodala po tankoj crti između ta dva svijeta pazeći da ne uvrijedim svoje roditelje, koji su me gotovo šokirano upitali zašto je tako puno ljudi pozvano na svadbu (50!) i da utažim glad za savršenstvom, kojeg, naravno, nema, nego je izmišljeno da bi se ranjivim tinejdžerkama prodavale plastične kopije tijara.

S jedne strane pitanje što ako susjedi pomisle da se kupamo u novcu (Odakle nam?!), a s druge - što ako pomisle kako smo preškrti da ih pozovemo?

Smijem li ja uopće biti mladenka ili je to samo gluma, ponavljanje nekih poza koje kao garantiraju sreću, a zapr avo jedino sigurno donose minus u banci?

Smijem li nositi haljinu koja mi se sviđa ili je bolja ona manje napadna? Jesam li se amerikanizirala u površnu kokoš ako želim djeveruše, a i ne znam koja je njihova funkcija ili se samo prepuštam svojim osjećajima i slavim ljepotu života sa svojim prijateljicama?

Čemu, zapravo, skupo slavlje ljubavi? Nije li ljubav, ovoga, slavlje - sama po sebi? U dilemama puno težim od onih za koga glasovati, odjednom mi se jedinim logičnim rješenjem učinio - bijeg.

Možda ovom čovjeku želim biti supruga, ali ne po cijenu živčanog sloma, pomislila sam gledajući Dečka kako spava. A onda, točno na šlagvort, stigla je bakina poruka:

Kakva je haljina?

A, haljina! Bila je savršena, no još s etiketama, spremna za vraćanje u dućan. Odgovorih baki:

Misliš da trebam nositi nešto posuđeno, nešto staro i nešto plavo?

Zašto me to pitaš?

Pa, ono, tradicija kaže...

A što ti ja znam, odgovori mi moja 80 godina stara baka, ja se sjećam da sam ja bila posve savršeno sretna i u svemu novom. Jedva čekam da te vidim.

I ona i Jankova strina! Mogućnosti bijega, shvatih, više nema. Ili ga možda uopće ne želim, pa mi je lako biti talac plemenu. Ili su možda neke stvari ipak stvorene da se dijele. Kao branje bobica. Ili vjenčanje.

Jesi se odlučila, začula sam pospano pitanje s kauča. Ženimo se ili bježimo?

Znaš što ću ja tebi reći, maco? Nek’ si ti i službeno moj, pa makar i vječno!

A vječno će i biti, što god da se dogodi. Jer nema šanse da sve ovo prođem još jednom.

Izdvajamo