Trailer za film “Seks i grad II” proširio se internetom poput epidemije. Moram priznati da me iskreno zanimalo koje će prepreke autori ove nekad megapopularne serije staviti pred glavne junakinje. Omiljene četiri djevojke moje generacije sada su dobrano zagrizle u četrdesete, a Carrie se već i udala za Facu, neosvojivi, rezervirani lik s postera za emotivnu invalidnost i nedostupnost.
Po forumovskim kuloarima šaptalo se o Carrienu djetetu i zvučalo dosadno, ali logično. Što bi se uopće moglo smisliti nakon brojnih sezona i epizoda, rastava, svađa, prevara i laži, muljanja, susreta po sumnjivim hotelima? Kad je Carrie pobjegla preko oceana da se skine s najteže droge otkada postoji čovječanstvo - fatalne, nikad nezavršene ljubavne priče - scenaristi su je konačno spojili s Facom. U svetu zajednicu braka.
Doduše, taj pothvat nije lako izveden - ostavio ju je pred cijelim New Yorkom, u vjenčanici koja je više sličila nekom od recentnih kostima Lady Pink nego romantičnoj halji koja simbolizira nevinost. Producenti su morali stvoriti dramsku napetost. Na kraju, oboje su izrekli svoje “da”, a nekonvencionalna Carrie, prikladno zaručena Blahnikovom cipelom umjesto prstenom, postala je konvencionalna - Mrs. John James Preston.
Mojim prijateljicama i meni taj nagli zaokret iz njezina “famoznog soliranja” u zaštićeni raj braka s gospodinom Fatalnim nije zasmetao. Dapače, to smo doživjele kao manifest neofeminizma - žena može biti famozna i u braku! Možemo imati sve! I samostalnost i dijamantni prsten! Tko zna, rekao nam je “Seks i grad”, jednog dana, ako budemo jako dobre, možda i mi pronađemo frajera kojem brak nije samo olakšica za podizanje kredita, logičan nastavak želje za potomcima, kraj potrage za besplatnom maserkom, kuharicom, domaćicom, spremačicom, bedinericom, dadiljom, medicinskom sestrom, dakle mamom i escort damom iz snova u jednom. Ako može Carrie, možemo i mi!
No, može li Carrie ostati famozna nakon braka, pita se trailer za “ Seks i grad broj dva”. Ups. Otkuda odjednom upitnik u toj jednadžbi? Pa žena ima više od četiri banke i konačno ju je oženio čovjek za kojim je deset godina patila! Što se ona sad, k vragu, ima pitati?! No, upitnik je ostao i dalje.
Novopečena mladenka s bračnim stažom od točno 109 dana pita se isto. Prije devet dana, naime, Dečka je jedna iznimno duhovita pripadnica novinarske rase probudila iz popodnevnog sna i zamolila ga da me evaluira. Pojasnila je svoju briljantnu ideju: ako se premijerku ocjenjuje nakon stotke, mogli biste i vi svoju ženu… Sa strepnjom u srcu prisluškivala sam razgovor poput najspretnijih sobarica po privatnim hotelima. Moram priznati da mi je laknulo kad je Dečko prekinuo vezu. Kao okorjelu štrebericu, vjerojatno bi me količina stvari iz kojih sam zaslužila popravni bacila u težu depresiju. Možda bih čak, kao u najgorim danima studiranja, pomislila da je jedino rješenje demonstrativno poništavanje indeksa u referadi i hitna promjena profesije. No, u ovom slučaju jedino što mi se nudi nakon ŽENA jest RAZVEDENICA. U dvadeset i osmoj? Radije u samostan - uzviknula sam spremna na rezanje kose i vječnu molitvu. Ionako mi se ovih dana čini da Isus svojim vjerenicama oprašta puno više nego bilo koji drugi muškarac.
Dečko je bacio pogled na mene dok sam se panično, u transu, pokušavala prisjetiti OČENAŠA sa satova vjeronauka na koje su me, kao dijete okorjelih ateista, morali krijumčariti moji kod Kaptola privilegirani prijatelji.
- Touretteov sindrom pod stare dane, maco - dobacio mi je okrutno i zatvorio se u kupaonicu. Činjenica da se meni jako piškilo, a on je u njoj odlučio provesti 45 minuta učeći tekstove i poskrivečki pušeći, nije pomogla. Samostan i šalu na stranu, zaključih, dok mi se mjehur stezao u spazmima koji se normalno događaju samo na autocesti, Carrie je zaista postavila odlično pitanje u svojoj najnovijoj kolumni - što se zapravo događa nakon što kažemo slavno DA? (Osim nepodnošljivog dijeljenja toaleta).
U početku svake veze potpuno smo oduzeti, ludi, slijepi od ljubavi. Dobro, često i lažemo: Ne, ne smeta mi što pušiš u mom autu! (Nekog drugog, dakako, izbacila bih istog trenutka). Ma kakvi, pa naravno da mi ne smeta što ne jedeš meso, i ja baš nešto razmišljam o vegetarijanstvu kao najboljem načinu da se čovjek zdravo hrani! (Misliš li ZAISTA da tofu ima okus?) No, s vremenom, tajne se otkriju, najveće suze isplaču, najgore svađe prežive, najstrastveniji seks pomirenja odigra (na užas susjeda). Velike ljubavi pobijede, i nekako, uz kredit, nagovor ili po inerciji, dođu do - oltara. Ili, kod okorjelih ateista poput mene do običnog stola u restoranu koji je bijela krpa s mnoštvom latica pretvorila u Oltar Ljubavi. I što ćeš više? U najskupljoj haljini u životu svake žene, u centru pažnje i sa suzama u očima vašeg odabranika, zakleli biste se na vječnu ljubav čak i da ispadne da vam je matičarka njegova bivša iz srednje škole.
Strast i uzbuđenje drži vas, kako tu noć, tako i nekoliko noći poslije, sve dok ne padnete u nesvijest od umora pišući zahvalnice, odgovarajući na čestitke, svađajući se s mamom oko tetke koju ste ipak trebali pozvati… Odjednom, jednog hladnog dana, shvatite da ste zaspali daleko od svog vječnog dragog u gomili telegrama i uvelog cijeća.
Probudi vas poštar. Koji više ne donosi svadbene čestitke nego - račune za svadbu. Vaš muž još uvijek igra Playstation koji su mu prigodno darovali njegovi dečki misleći da su jako zabavni. Započinje prva svađa. Započinje stvarni život.
Isprva se zavaravate. Pomažu vam fotografije s vjenčanja na kojima sve izgleda tako - bajkovito. Što ih dulje gledate, počinje vas loviti neka čudna nostalgija. Obećanje bajke u vašoj svadbenoj noći počinje djelovati kao tužni vapaj triju sestara iz najpoznatije Čehovljeve drame: U Moskvu, u Moskvu, u Moskvu… I malo dijete zna da se one u Moskvu nikada više neće vratiti. Kako listate slike, čujete se kako mislite: bajka… bajka… bajka… Ali može li brak biti bajka i nakon sto dana? A nakon tisuću? A nakon… gulp… deset godina?!
Scena u kojoj Carrie i Big leže jedno pored drugoga u ogromnom krevetu i tračaju svoje prijatelje bez trunke seksualne napetosti, počela me pratiti u mom krevetu. Njih dvoje! Oni koji su se ne tako davno u jednom paralelnom svemiru grabili po liftovima, lovili po Parizu, vječno rastajali samo da bi se još strastvenije sastajali! Dok je Dečko umoran od snimanja tonuo u san, a ja grizla nokte, posebice onaj na prstenjaku, prisjetila sam se svog statusa nekoliko dana prije vjenčanja. Glasio je: avantura počinje! Tada sam zamišljala avanturu poput one bračnog para Jolie-Pitt, koja počinje na afričkim plažama i plovi venecijanskim kanalima. Zamišljala sam brak kao let nad Orkanskim visovima, kao vampirsko-ljudsku romansu Edwarda i Belle, čija ljubav graniči s kanibalizmom i samožrtvovanjem, kao vječnu strast i neraskidivo, ultimativno partnerstvo, kao vječne iskre koje pale i žare tlo pod našim nogama (ili, još bolje, leđima)…
Ukratko, poput romantične, naivne djevojke iz 19. stoljeća, zamišljala sam da će svaki dan biti poput onog u vjenčanici, no većinom je to ipak - normalan život. Pretvaramo li se mi poput staromodnih vampira na suncu u hodajuće mrtvace nakon braka? Može li se napetost u vezi zadržati i nakon tog najbitnijeg prstena na ruci, nakon što ste pogođeni rižom u oko za sreću, nakon što ste potajno uživali poput prasice u zastarjelim tradicijama vašeg dana nemušto glumeći da vam do toga nije stalo? Poznajemo li se odjednom predobro da bismo drhtali od uzbuđenja svaki put kad začujemo ključ u bravi?
Možda je Lucija Šerbedžija na tragu rješenja kad kaže da je bračni ideal postigla s dvije adrese, no je li uobičajeni model braka za moderne veze početak ili - kraj? Nekad davno bračni status jamčio je sigurnost, no što ako zapravo želite konstantni ringišpil? Postaje li sigurnost koju smo tako ludo htjele - najveća opasnost? Jesmo li uz titulu supruge dobili i onu neželjenu “zdravo-za-gotovo”? Odjednom su kućne trenirke zamijenile uređivanje za izlaske, želja za odmorom želju za impresioniranjem partnera, odjednom više nemamo podsvjesnu potrebu da se prodamo kao najfinija roba na tržištu, odjednom smo - opušteni i… sretni? Ili?
Ponekad mi se čini da se brakovi oko mene raspadaju upravo zbog te opuštenosti, koja se pretvara u dosadu, zbog sigurnosti iz koje se rađa obijest… U vrijeme dejtinga, dopušteni su minusi na karticama, male tajne pomoću kojih se stvara čarolija, šminka u krevetu, ukradeni poljupci na javnim mjestima, pokloni, eto, samo zato da joj/mu zahvališ što postoji… Dopuštene su muljaže radi atmosfere, spontani odlasci u nepoznato, ostajanje u krevetu dok šef misli da si u groznici, vječno naručivanje hrane, zajedničke kupke i visoke pete usred bijela dana u vlastitom stanu. No, u životu u kojem mijenjamo mišljenje i hobije ovisno o brzini naše internet mreže, u kojem se novi trendovi nameću svakih mjesec dana, a svijet se nudi na dlanu (zahvaljujući Steve Jobsu i jeftinim aviokompanijama), kako zadržati romansu i strast nakon što ste učinili i najveći zajednički korak? Sad kad se prezivate jednako, ima li smisla i dalje osvajati svoju drugu polovicu? Kad sam završavala ovaj tekst, shvatih da je ponoć, a Dečka još nema doma. Nedostajao mi je na kauču da mi čuva zaleđe dok pišem. Nedostajao mi je da mi potraži riječ u Aniću. Sigurnost je ovisnost, shvatih. Skinula sam vjenčani prsten kad sam čula ključ u bravi.
- Nisi ga valjda negdje izgubila? - pitao me moj pronicljivi Dečko.
- Jesam, namjerno.
Zbunjeno je zastao.
- Pokušaj me još jednom nagovoriti da ga stavim.
Nasmijao se i pustio Jinxe. Poput Meyersičinih postmodernističkih vampira za novu generaciju koji se ne pretvaraju u čudovišta, već u žive kičaste Swarovski kristale, možda se i mi nakon braka, na svjetlu dana, kad se sve karte polože na stol, možemo pretvoriti u bolje, svjetlucave nas.
- Avantura počinje… - pjevala je Jaja s gramofona, a meni je odjednom bilo tako milo da se za Dečkovu ljubav ne moram, tu večer, posebno truditi.