Prije desetak godina pokojni Ante Čedo Martinić igrao je zločestog Maksa u prvoj hrvatskoj sapunici “Villa Maria”. Dobro ga se sjećam sa seta. Daleko je Čedo bio od svog lika: bio je uvijek dobre volje, nasmijan i spreman iskustvom pomoći mladim kolegama koji su bezglavo trčali po lokacijama nadajući se da će se očešati o malo njegova talenta.
Kad kažem “kolege”, prvenstveno mislim na sebe. Iako sam igrala u toj seriji, “Villu Mariju” rijetko sam gledala, a scenarij Čedi i meni nije dopuštao mnogo zajedničkih scena, tako da sam zapravo pravi dojam o tome koliko je njegov lik manipulativan i bezobziran stekla tek po reakcijama publike. Jednom ga je prilikom teta s placa istukla kišobranom, a nešto se slično dogodilo i Žarku Radiću, koji je igrao mog oca, jer je gospođa bila uvjerena da upravo Žarko ne dopušta Dori i Luki da “budu zajedno”.
Takve su reakcije, kad je u pitanju televizija, vrlo česte. I samu sam sebe ulovila, gledajući foršpan za divan film “Ritam života”, kako govorim da u njemu “igra onaj glumac od kojeg mi se ledi krv u žilama”, misleći pritom, naravno, samo na ulogu J. K. Simmonsa iz fantastične, ali okrutne serije “Oz”.
Brzo sam se ispravila i posramila, međutim, takva je asocijacija legitimna sve dok ostane na nivou mog komentara s curama na kavi, sasvim frivolnom (da ne kažem piljarskom, jer ta riječ, koliko god točna za takav način sagledavanja umjetnosti bila, ima negativnu konotaciju usmjerenu k tetama s placa, koje ja obožavam, i zato bježim od tog pridjeva kao vrag od tamjana).
Ali, moram se ipak malo zadržati na njima, na mojim omiljenim piljaricama. Tete s placa su, naime, vrlo brzo u ovih desetak godina koliko postoji hiperprodukcija dugačkih serija u Hrvata postale lakmus papir, najbolja provjera za zločestoću lika koji igrate. Imala sam tu sreću da mnogi vrhunski glumci igraju u serijama koje sam pisala.
Bojana Gregorić mi se jednom prilikom kroz šalu požalila kako se boji da će zbog uloge zlice Ele u “Stelli” dobivati lošije povrće. Nasmijale smo se tome i vrlo brzo nastavile razgovor u smjeru razvoja karaktera: može li netko biti zaista samo zločest? Što to Elu čini tako napetom i histeričnom majkom? Hoću reći, vrlo smo brzo odbacile temu “što će drugi ljudi misliti” i zadržale se na ključnim umjetničkim pitanjima kad se stvara negativan lik.
Bojana je u mnogo intervjua kasnije istaknula da je i sama kao majka bila zgrožena nekim Elinim postupcima (Ela je, za one koji ne znaju, bila silno okrutna prema svojoj kćeri).
Iako smo kolegice scenaristice i ja lik pred kraj serije “opravdale” te je Ela, zahvaljujući Bojaninoj fenomenalnoj izvedbi, dobila sve one finese koje jedna zlica u mjuziklu i treba imati, pitanje teta s placa ostalo je visjeti negdje u mojoj podsvijesti i svaki put kad sam ovu zimu otišla po kiseli kupus za sarmu pa bih zastala malo kod svoje tete razgovarajući o smislu života, roditeljstvu, receptima i boljim starim vremenima, razmišljala sam o tome kako televizija tako moćno briše granice između lika i glumca, da je kasnije gledateljima teško povjerovati da glumac ne utječe na scenarij i samo utjelovljuje lik, a ne dijeli njegove karakterne osobine, bile one loše, ili - a zna biti i toga, vjerovali ili ne - dobre.
I sama sam tu vrstu zabune doživjela na vlastitoj koži, u ono vrijeme, u prošlom životu, kad sam igrala razmaženu egzaltiranu manekenku Maju Župan u “Ljubavi u zaleđu”. Trebale su proći doslovno godine da ljudi povjeruju kako mi je zbilja draže rolati doma sarmu u dva ujutro nego se penjati na stolove ispred nogometaša.
No, eto, život čine ljudi koje susrećemo svaki dan i ja bih bila silno nesretna da moj mesar pomisli kako sam zla. Sve je to posve normalna bojazan sve dok Bojana i ja pričamo na kavi. Ali kad smo Bojana i ja sjele svaka na svoj stolac na suncu na setu i počele prolaziti scenu po scenu, kao autor i glumica, gradeći dramaturški i glumački lik Ele Lovrentijev, više nije bilo govora o takvom načinu mišljenja. Zato sam prilično šokirana idejom da je jedan Nebojša Glogovac, genijalan glumac, napadnut zato što je igrao Dražu Mihailovića. Ima tu malo svega: činjenice da je Nebojša Srbin, činjenice da hrvatsko glumište ne voli uvoziti glumce na najprestižniji kazališni festival.
Ta hermetičnost koju umjetnost ne bi smjela imati, jer tako ubija vlastitu djecu, a djela joj postaju degenerična poput potomaka incesta, čini se da je to bolest od koje se još nismo izliječili. Mojim kolegama, koji ne bi voljeli vidjeti Glogovca u Dubrovniku, smetaju i Glogovčeve izjave. Navodno je u nekom intervjuu Glogovac spomenuo da Mihailović ima i neke ljudske osobine, da je volio poeziju, koliko se sjećam. Draža Mihailović nije, dakako, samo negativan lik, on je i povijesni lik, real-life character, što bi rekli braća Amerikanci, koji jako vole nagrađivati upravo glumce koji se usude upustiti u uloge manijaka, perverznih umova, ubojica i monstruma.
Na Oscarima je ta činjenica već i predmetom stalnih šala voditelja i, doista, gotovo se čini da glumica koja igra “običnu” ženu nema šanse pred jednom Charlize Theron koja igra stvarnu masovnu ubojicu, no ukoliko se odmaknemo od šale, ostaje fakat da je svakom glumcu igrati takav lik zapravo ogroman umjetnički izazov. Kad redatelj Branko Ivanda, u svojem tumačenju zašto misli da je pozivati se na činjenicu da je Glogovac igrao Dražu sumanuto, kaže da glumac svakako treba “opravdati lik”, ne misli pritom na to da će Glogovac opravdavati četnička zlodjela, već u glumačkom postupku ući u sve nijanse karaktera koji je obilježio povijest u negativnom svjetlu. Osjećam se pomalo krivom što branim Nebojšu Glogovca.
Ne trebam mu ja; on je genijalan glumac, za njega dovoljno govori njegov talent i rad. Kako je uopće moguće da u pitanje dovodimo njegov nastup na Dubrovačkim ljetnim igrama? Je li uistinu problem u tome što je Nebojša igrao Mihailovića (mnogi su hrvatski glumci, i mnogi Hrvati, igrali zločince, Hitlera, četnike, ustaše, naciste, fašiste itd.) i kako je moguće da je granica između lika i glumca, što je fenomenološki interesantan događaj, prodrla i u umjetnost, a trebala bi ostati tamo gdje joj je mjesto - na placu? Ili se sve (ipak) svodi na podjelu “mi Hrvati - oni Srbi”, pa ćemo tako za zločine počinjene u Domovinskom ratu unedogled kriviti ljude koji ih vjerojatno jednako osuđuju, samo su, eto, rođeni istočnije?
Gdje je granica koju umjetnost ne bi smjela prijeći? Ako i postoji, sigurno je daleko, svjetlosnim godinama daleko, od Glogovčeva sudjelovanja u “Vojnoviću” Staše Zurovca.