Draga Marta, zašto sam depresivna? U sretnom sam braku, radim posao koji volim, zdrava sam i relativno podnošljivog odraza u ogledalu... Odrastanje nije zabavno kako se čini djetetu punom nade da će mu okus slobode donijeti višestruke orgazme, koji ne prestaju sve negdje do mirovine. Misliš si: kad jednom mama prestane postavljati uvjete i vrijeme dolaska kući, život će se stubokom promijeniti.
Možda tako i biva na neko kratko vrijeme. No, što više životnih zalogaja zagrizeš, sve više se vežeš. Sve više se odričeš slobode u koju si se kleo, a ni ne znaš da to činiš.
Tako nekako počinje priča o tome kako smo se Dečko i ja našli u prekrasnom stanu s pogledom na šarolika zagrebačka brda. Tko iziđe na naš balkon, ispod može vidjeti i dva auta parkirana na pripadajućim parkirnim mjestima. Sve je po PS-u. I auti, i parkirna mjesta, i krediti.
Pa ipak, ulovila sam se nedavno kako se malo previše naginjem s tog balkona, kao da testiram sudbinu: “Ajde da vidimo hoće li se išta promijeniti ako na tom parkingu bude i nešto osim vozila u vlasništvu Erste Leasinga. Recimo, jedan mladi ženski leš.”
Odgovora nije bilo. Kao da mi je netko gore šutnjom potvrđivao ono što sam sama naslućivala: kako prostreš, tako ćeš i leći... A ne može čovjek reći da sam si prostrla pretjerano loše. Uz par padova, što moralnih, što organizacijske prirode, došla sam točno tamo gdje sam htjela - na rub balkona polupraznog stana koji je za mene još uvijek, godinu i pol dana nakon useljenja, strano tijelo u kojem živim. Rupa bez dna, kako ga volim nazivati u očajnim monolozima, dok se moj suprug dosta nemušto pravi da sluša, a zapravo gleda televiziju. Rupa bez dna koja će nas uništiti, vrištim bijesna što Plinovod Zagreb naplaćuje paušal. Znači, cijele godine moram plaćati jer sam nepopravljivo hladna guzica?! Moja zimogroznost se u ovoj državi KAŽNJAVA?!
Kad Dečko i podigne pogled sa zanimljive analize trenutne političke situacije u Hrvatskoj (da, da, znam da je to oksimoron, ali Dečku je “Otvoreno” zaista zanimljivo, i pritom ne mislim samo na kreacije Keti Balogh), ne čini se pretjerano uzbuđen mojim kukanjem.
- Zašto se stalno čudiš kao picek glisti?! Pa ti si htjela kupiti stan! I ne zna da mi je zabio još jedan hrđavi čavao u rak-ranu koju od nemilja u posljednje vrijeme nazivam “odgovornim životom”. Bez pretjerivanja, ta je rana sve dublja, sve bolnija, a idealan način liječenja nikako da se pokaže. Sve me više podsjeća na onu ruku narkomana Jareda Letoa u filmu “Rekvijem za snove”. Zaista ne vidim drugog rješenja doli - amputacije.
Ovo pišem na balkonu; stanu sam okrenula leđa kao da se poput malenog djeteta durim na njega, shvativši da su u toj arhitektonski zamišljenoj superkocki metaforički nagurani svi moji problemi vezani uz odbijanje posljednje etape odrastanja.
Kao u filmovima strave, u slow motionu odlažem kompjutor i okrećem se sa strepnjom prema svojem životnom prostoru. Osjećala sam se kao muškarac koji mora ostaviti predivnu ženu, supermanekenku koja ga još uvijek neopisivo privlači. No, dok ona želi svoje superiorne gene konačno, što bi se reklo, iskoristiti u dobre svrhe, ergo, razmnožiti se, on i dalje želi voziti stari smiješni dvosjed u koji nikako ne stane dječja sjedalica.
Brzo sam zgrabila telefon i nazvala prijateljicu koja iznajmljuje stan na Šalati, u kvartu u kojem sam, igrom slučaja, unajmila svoje prvo samostalno studentsko potkrovlje. Dok smo se Dečko i ja tamo vozili, anđeo na mojem ramenu me zapitao: “Zašto bježiš?”
Uistinu, zašto sam poželjela pobjeći iz tamnice koju sam sama nedavno odabrala, za koju sam se borila, koju sam skupo uređivala? Zašto sam u tome odjednom zastala i ostala bez ogledala u kupaonici, bez pločica u kuhinji, bez zavjesa i police za knjige? Jer je sve u tom prostoru vrištalo da sam odrasla, da povratka nema. A to nisam mogla podnijeti.
Naši 15-ak godina stariji susjedi uređuju svoje vrtove kao da cijeli dan na poslu samo sanjaju o tome da dođu doma i malo okopavaju oko bambusa, a naš je truli i pušta, kunem vam se, endemski korov kroz koji Plavka vojnički prolazi kao kroz vlastitu džunglu (ajde, barem netko uživa). Prijekorni pogledi susjedove domaćice dok zalijeva stablo rijetkog novozelandskog oraha govore mi da sam nesposobna organizirati uređen život (a kamoli vrt). I - to je živa istina.
Dok je Dečko bio na probama, sceni ili snimanjima, pisala sam u turskom sjedu sa šalicom kave u ruci i Plavkom na ramenu ili tulumarila s prijateljicama. Kad bi došao kući, bilo mi je bitno samo da se zagrlimo i nestanemo.
Stan na Šalati djelovao je kao utočište koje moja duša treba da se smiri. Malen, šarmantan, povrh svega - tuđi. Iznajmljen život, kratkoročna odluka - sve me više privlačila nestabilnost i neudobnost laminata, nedostatak ormara, stari štednjak u kuhinji, vrata koja ne dihtaju.
Ideja da ponovno, po stoti put, Dečko i ja spakiramo dva kofera i odemo u manje zahtjevan prostor zračila je slobodom koju sam, čini se, izgubila negdje po putu do vlastitog stana. Na Šalati, činilo mi se, možemo biti pijani, u martama, divlji i mladi, jesti na podu, kad god se sjetimo, usred noći ležati goli u vrtu gledajući u zvijezde, možemo slušati lošu muziku s loših zvučnika, piti lošu pivu...
Zašto sve to ne možemo u našem Raju, kupljenom uz pomoć Zagrebačke banke? Jer me vlasnički list podsjeća na vezanost, konačnu odluku, jer me smetaju cipele na skupom parketu (o martensicama neću ni počinjati), jer se zbog dobrih odnosa sa susjedima moramo skulirati s muzikom, jer sam htjela da sve bude savršeno, od stolaca do ormarića, a sve je to - koštalo. Možda i zato jer me soba do spavaće bolno podsjeća na obećanje koje smo si prešutno dali kad smo kupovali stan - da će jednom biti oblijepljena ružičastim tapetama, a štekeri osigurani da dječji prstići ne bi našli put do struje.
Glavno pitanje - tko smo nas dvoje - mučilo je, konačno je priznao, i Dečka. Klinci koji se ludo vole, u starom Miniju putuju na more i spavaju u autu? Ili ozbiljni ljudi s karijerama u savršeno ispeglanim košuljama, u novim matching Mini Cooperima?
Priznajem da sam ja u ovoj priči glavni krivac za sve nakupljeno nezadovoljstvo. Htjela sam savršeno urediti svoj prostor, a kad sam naišla na prve financijske probleme, nisam pristajala na kompromis.
Nesavršenost je lako podnijeti u TUĐEM prostoru koji ionako samo unajmljujem na kraće vrijeme, ali u svom vlastitom? Smatrala sam da bi to bio znak totalnog neuspjeha. Godinu i pol dana živjela sam s grižnjom savjesti što ne mogu dostići zamišljeni ideal sređenog života, a kad smo mu se konačno približili, panično sam poželjela spakirati kofere i pobjeći.
Jesmo li mi nova vrsta yuppieja s mondenom adresom i omotom za putovnicu ili vječni rokeri koji još imaju “svoj stol” u Djuri? Ni jedno ni drugo, bojim se. Odustati od nekih zamišljenih predodžbi, izgleda, najbliže je što se možemo približiti slobodi. I zato, koliko god se bojala da me stan određuje, zapravo to činim sama sebi. Od mojih me očekivanja neće spasiti ni podstanarstvo, ni jeftino vino.
Sjeli smo na pod na Brdu i vijećali. U našem je društvu najveći znak preuzimanja odgovornosti i sređenog života vlastita nekretnina, no otkako je imam, osjećam se sve samo ne mirnom. Htjela sam vatromete svaki dan, a sve što mi je siguran život mogao pružiti bila je fenomenalno postavljena indirektna rasvjeta.
Dečko je otvarao vino i pritom razbio kristalnu čašu iz Müllera. Da bi me smirio, izvadio je puno manju i puno ružniju iz džepa svog kaputa.
- Iz Sedmice, sjećaš se? Pio sam na putu do auta... Možeš piti iz nje? - pitao me skoro uplašeno. Zapravo, odgovorila sam sa smiješkom, ta je čaša savršena. U duši rokerica, u životu vrtlarica? Slegnula sam ramenima i pomirila se s tom vječnom podvojenošću. Ako ništa drugo, bit će zanimljivo odijevati te dvije posve različite žene.