OTVORENO O TRUDNOĆI

JELENA VELJAČA 'U mojim fantazmagorijama trudnoća je bila laka, a ja agilna i sposobna. U stvarnosti, pak, dogodilo se posve suprotno'

Neja Markičević / CROPIX

U mojim fantazmagorijama trudnoća je bila laka, a ja agilna i sposobna. U stvarnosti, pak, dogodilo se posve suprotno. A zaista sam htjela biti cool trudnica...

Svoju sam trudnoću zamišljala rijetko. Jer kao, kaj, pa imam vremena. Mlada sam. Imam - koliko ono - dvadeset i nešto malo, zar ne? Pa neki dan sam proslavila trideset? Trideset i kusur? Ma imam još vremena. I tu bi priča o trudnoći stala i ja bih se posvetila trenutnom projektu na kojem sam radila. Zato sam, kad se pročulo da sam trudna, valjda i dobivala sulude poruke tipa: “Čestitam, stvarno si me iznenadila! Ja sam mislila da si ti samo žena od karijere!” Ne krivim ljude. Malo im se čudim zbog uskogrudnosti i trpanja ljude u ladicu ovog ili onog (zbilja nisam ni pomišljala da neka moja kolegica ozbiljno smatra da postoji neki konačni izbor između karijere i majčinstva, no you live - you learn), ali ih ne krivim što nisu zamišljali moju trudnoću kao neku ludo blisku mogućnost. Jer, kažem, i sama sam svoju trudnoću rijetko zamišljala. Ali onda kada jesam, u tim nekim zen trenucima na plaži, u tim nekim pomalo nerealnim trenucima maštanja o budućnosti punoj mirisa bebina tek opranog tjemena koja će jednom biti, zamišljala sam je - pa naravno - idilično. Jednorozi skakuću iznad mene i bebe, a mi se volimo ljubavlju koju smo - obje - osjetile već u utrobi.

Nakon što duge koje su, kao što avioni ostavljaju chemtrails, jednorozi ostavljali za sobom nestanu s neba (pojedu ih slavuji fućkajući “Odu radosti” pritom), ja se, odmorna i jednako mirišljava kao i bebina glavica, odjenem u čistu bijelu uštirkanu košulju by Ivica Klarić po mjeri i odem u talijanski parlament s djetetom od tri dana na sisi održati govor o etničkim manjinama i njihovoj poziciji u Europi. OK, u ovom bih se trenutku uvijek morala malo prizvati svijesti i shvatiti da ja nisam Licia Monzulli, talijanska zastupnica koja se sa šestotjednom bebom u popularnom “slingu” (marama koja se omota oko roditelja) doista pojavila na zastupanju parlamenta (i nastavila to činiti), ali poanta je jasna - bila sam nekako uvjerena da ću, i uz trudnoću, i dijete, raditi, trčati maratone New Yorka (u redu, znam gdje živim, dopustite ženi da mašta, to je metafora) i, poput jedne moje kolegice iz Jutarnjeg, jednostavno jednog dana pozvati taksi da me iz redakcije prebaci u rodilište. Kako sam nekako navikla na sposobnu sebe - ženu koja se voli buditi u zoru da bi prvu kavu pila s dečkima na setu, ženu koja voli na nogama nakon komplicirane operacije umnjaka provesti četrnaest sati radeći dok joj suradnica miksa Ibuprofen 600, nije mi palo na pamet da ću, već u ranoj fazi trudnoće, morati vikati iz spavaće sobe nešto u stilu: “Ljubavi, ja bih krušku!” U mojim fantazmagorijama trudnoća je bila laka, a ja agilna i sposobna. U stvarnosti, pak, desilo se posve suprotno.

Prvi su znali taksisti. Dobro, ne baš doslovno prvi, ali recimo da se krug ljudi kojima sam mrtva hladna govorila u facu “trudna sam”, i to tonom kao da govorim “opća je opasnost, vozite u atomsko”, naglo proširio u trenutku kad sam zbog određenih komplikacija (vrlo čestih u trudnoći) morala odustati od samostalne vožnje gradom i koristiti gradski prijevoz. Djelovala sam hladno, poslovno, gotovo kao da govorim napamet naučenu poslovnu informaciju, a ne jednu od najbitnijih činjenica u mom životu. “Trudna sam i, molim vas, vozite toliko polako da nas svi iza nas mrze. Posebno ću vam to platiti.”

Malo je reći da sam taj mjesec bankrotirala, no doista nisam imala izbora: kako živim na brdu, sve na što sam mislila bilo je kako Bandiću ili kome već u Holdingu u optužnicu netko mora dodati narudžbu onih četvrtastih ležećih policajaca, kojih je moja cesta puna, a kad ih slučajno nema (čitajte: kad ih je, sad sam posve sigurna, neki bijesni budući otac i izluđeni partner neke hormonalno challenged žene preko noći iskopao nožem i vilicom), tu su rupe od građevinskih kamiona i šahtovi koji se strateški (namjerno ili?) postavljaju nasred ceste. Stvarno sam htjela biti cool trudnica kojoj se trbuščić počinje nazirati, no nitko nije siguran je li popila previše pive jučer ili je zbilja trudna. Ona koja vozi bicikl do šestog mjeseca. Ona koja se glasno smije i govori: “Pa naravno da je sve u redu, što ne bi bilo u redu, pa to je sve tako prirooodnooo”, i onda zagrize u neku organsku žitaricu kojoj ne zna ime. Nažalost, zbog hormona i određenih rupa - ali ne na stvarnoj cesti na sjeveru Zagreba, već na onoj trudničkoj - ležala sam i bojala se svega. Među ostalim, i toga da se dozna da sam trudna - jer će to, zasigurno, zacoprati trudnoću. A onda i te misli da ne želim da se sazna da sam trudna - jer zašto skrivati blaženo stanje? Onda kemikalija s kojima sam do nedavno posve normalno ispirala WC školjku.

Onda svoje skupocjene kreme čije sam posljednje zalihe mjesecima lovila po aerodromima diljem svijeta. Koji je sastav? KOJI JE SASTAV?! Špricanog povrća. Nešpricanog mesa. Domaćeg kulena. Kave. Čaja. Pasa. Mačaka. Konja. Jednoroga. Odjednom mi je talijanski parlament bio jako daleko, a ja sam bila trudnica koja leži i panično čuva trudnoću. Naravno da je u korijenu svega izostanak kontrole nad svojim tijelom. Sjetih se kako smo svi masovno ismijavali Katie Holmes (tada Cruise) jer joj je njezin scijentolog kupio ultrazvuk za po doma. Negdje u to vrijeme bila je trudna i jedna od mojih najdražih prijateljica, koja mi je skrušeno šaptom priznala da je ona zapravo malo ljubomorna na Katie.

Htjela mi je zapravo nekako natuknuti da je prilagodba ponekad teška, a osuda zbog iste još teža. Primjerice, ovu sam kolumnu počinjala pisati tjednima, pa bih se pokudila i zaustavila, birajući radije socijalne teme (a tu znamo, ima svega, od svastike do državne mature). Jer, nije li to preintimno? Što je s praznovjerjem? U gluho doba noći čitala bih trudničke blogove i neke autorice koje su se usudile pisati o svom iskustvu. Saznala sam da se mnoge majke boje - i malo odahnula. A jedno sam se jutro probudila, u nekoj panici, i moj mi je comrade predložio ultrazvuk (ne kućni), čisto da se smirim. Odbila sam.

Ne zato što želim biti majka priroda i ne kontrolirati dijete. Već zato što želim pustiti prirodu na miru i - da - ne kontrolirati dijete. Prošli su dani i mi smo, bez medikalizacije trudnoće, bez panike, bez Baby Watchera, bez opsesija, odjednom, bili dobro. U međuvremenu mi je odobreno kretanje, kuhanje, pramenovi, kave - život. Spojiti dvije vizije majčinstva - onu modernu, s mnogo očekivanja, visokih peta, grlenog smijeha i bezbrižnosti jer “ohjaemancipiranaženamogusvepairoditisamotako!”, i onog kojem sam se opirala, potrebitog, za pažnjom, za partnerstvom, za brigom, onog kenjkavog, hormonalnog, uplašenog, krhkog - je silno teško. Sjela sam i dovršila ovaj tekst. Koji je na neki način, znam da će me trudnice i majke shvatiti, doista napisan u talijanskom parlamentu, za vrijeme glasovanja, s djetetom na sisi.

Izdvajamo