Cijeli svijet već nekoliko dana piše i čita o dečku koji je pobio sebe i 149 ljudi zaletjevši se putničkim avionom u planinu u Francuskoj. Njegovo ime znamo, priče njegovih bivših kolega iz pilotske škole znamo, materijalno stanje njegovih roditelja znamo, a u trenutku kad ovo pišem poznate su nam i dijagnoze psihijatara koji s njim nikada u životu nisu razgovarali. No, rijetko tko zna ime i prezime pilota koji je u jednom trenutku otišao na zahod, a zatim proveo stravične minute lupajući na vrata kabine koja je konačno, prije pada, pokušao razbiti sjekirom. Zamišljajući te zadnje trenutke pilotova života, koji je, sudeći prema snimkama iz crnih kutija, do samog kraja pokušao spasiti stvar (i više od stotinu ljudskih života), zamislila sam njegovo psihičko stanje i neodustajanje do samog kraja. Je li se bojao? Mediji nagađaju da je plakao - čuje li se to na snimkama iz crne kutije?
Može se pročitati i to da nije dopustio da informacija o namjernom rušenju aviona u planinski masiv dođe do putnika prije samog kraja - dakle, bez obzira na to što je znao da potencijalno idu u smrt, pilot je sam na sebe preuzeo sav užas te spoznaje, i kontejnirajući u sebe borbu za moguće spašavanje 150 ljudi, do samog kraja pokušavao molbama i fizičkom akcijom pronaći način za spas. Građanska hrabrost ili dužnost? Imamo li svi to u sebi ili bi pilot (u rijetkim sam medijima naišla na njegovo prezime - Sondenheimer) trebao biti posthumno odlikovan?
Skok u rijeku za nekim tko tone, reakcija na agresiju koja se događa kraj nas, obrana onih slabijih, javno podizanje glasa usprkos opasnostima života u šovinističkom, rasističkom, agresivnom društvu poremećenih vrijednosti? Razbijanje vrata sjekirom. Suočavanje s ubojicom. Bila sam klinka kad smo otac i ja, vraćajući se nakon mog sata glume u dramskoj sekciji za djecu, susreli u mračnom haustoru muškarca i ženu u klinču. Ne ljubavnom. Muškarac je fizički nasrtao na ženu, držao je za vrat, vikao na nju. Moj se otac upleo, rekao meni da stanem sa strane, razdvojio par. U trenutku kad je muškarcu govorio da nestane, prošeta, da se izgubi, nešto u tom stilu, upitno je dječje pamćenje, žena je mom ocu skočila za vrat, histerično ga napala, zašto se petljate, odakle vam pravo, zašto vrijeđate mog muškarca.
Panično sam stajala sa strane, očiju prikovanih za scenu. Tata me pozvao, primio za ruku, odveo u lift, odustao. Bez obzira na suludu reakciju žene o kojoj je riječ, moj je razočarani otac za mene tada bio heroj. Nisam sigurna kako bih se osjećala da nije reagirao, da je samo prošao pokraj para kao da ga se to ne tiče. Također, nisam sigurna bih li danas sličnu želju da pomogne imala većina nas. Jesam li kukavica? Bih li se petljala? Što nas čini pasivnim promatračima nesreća, nepravdi i zločina?
Je li društvo u kojem živimo pridonijelo našoj sveukupnoj ojađenosti i otuđenosti iz koje čovjek jednostavno ne može motivirano aktivno sudjelovati u bilo kojoj vrsti borbe (za pravdu, za živote drugih)? Mentalna slika čovjeka koji zna - jer su mu dobro poznati tehnički detalji aviona i leta - da se iza zatvorenih vrata i promijenjenog kursa te promjene visine krije luđački (samo)ubilački pothvat, ali koji svejedno, do zadnjeg daha, pokušava ući u kokpit, prati me danima. Jasno, piloti su istrenirani ljudi poslovično jakih živaca, koji bi trebali biti sposobni pribrano reagirati u stresnim i po život opasnim situacijama, ali svaka teorija može pasti u vodu u realnosti.
Genijalan skandinavski film na sličnu temu (hrabrosti) prikazivao se ovu zimu u Kinu Europa. Naši su ga distributeri preveli kao “Turist”, no doslovni prijevod glasio bi “Viša sila”. Glavni junak nađe se s obitelji na skijanju, gdje su na trenutak u opasnosti zbog snažne lavine. U ključnom trenutku, Junak ostavlja svoju obitelj na milost i nemilost prirodi jer je za njega prvi instinkt strah, a ne zaštita voljenih, te pobjegne. U kasnijem raspletu događaja, gledatelji mogu vidjeti odlično prikazane emotivne posljedice Junakova čina na obitelj i na njega osobno. Dakako, on nije Junak nego je mali čovjek koji je, uz pomoć današnje kulture, odgojen egocentrično, uplašeno i sitničavo.
Fikcija koja se ekranizira često u svom centru prikazuje povijesne likove poput Sulejmana ili Aleksandra Makedonskog, ili izmišljene, poput Batmana ili Jamesa Bonda, nabildane i hrabre, spremne zaletjeti se u meteor koji prijeti Zemlji, ili s jurećeg vlaka za Britaniju. Da, to je ono što volimo gledati, a jeftini glasnici pop-kulture rekli bi da je to slika sebe u koju svaki muškarac voli vjerovati, i svaka žena žudjeti za njom. Međutim, u stvarnom životu, koliko smo daleko od heroizma? Koliko su muškarci demaskularizirani idejom da ne moraju više biti zaštitnici, lovci na mamute, vojnici?
Koliko smo, bez obzira na spol, dehumanizirani i robotizirani u kulturi koja je narcisoidna do tih granica da je zemlja koja je popularizirala psihoanalizu u proteklih sto godina postala zemlja u kojoj životni gurui ozbiljno prodaju teoriju da čovjek “prvo treba zadovoljiti sebe”? Što je to građanska hrabrost danas uopće, u vrijeme kad se slavi samozadovoljavanje (pisci s engleskog govornog područja bi sad reli: pun intended) prije svega? Živimo u suludo ekstremno vrijeme: s jedne strane je moguće živjeti u mekoći obijesti dovedenoj do ekstrema, i to činiti samo nekoliko stotina kilometara od, primjerice, užasa u Siriji. Živimo u svijetu u kojem je posve moguće za tren postati meta terorističkog napada u srcu Europe, na kavi u Parizu ili u metrou u New Yorku.
U takvim luđačkim sinusoidama stvarnosti, čini se da se izgubila građanska odgovornost i hrabrost, i da svi živimo samo za sebe, strahujući od toga da se uplećemo, izlažemo, riskiramo. Prošle sam godine, nakon 20 godina, na zagrebačkom Festivalu tolerancije ponovo gledala Schindlerovu listu. Jedna me misao pratila dugo nakon filma: ima li nas još, tako hrabrih? Spašavati druge pred očima ubojica? Riskirati vlastiti život zbog pravde, moralnog imperativa?
Jesmo li toliko uljuljkani u svakodnevicu da smo gen za hrabrost ostavili samo kao relikt koji inspirira holivudske pisce i poneki ljubić? Jesmo li dužni svijetu biti hrabri ne samo onda kad spašavamo vlastiti život, nego i za ostale, znajući da sam ja - unatoč tome što nam potrošačko društvo pokušava nametnuti - i drugi? Ne znam jeste li ikad bili u kokpitu - ja jesam - to je izuzetno malen prostor u kojem se pilot i kopilot sastanu prije uzlijetanja. Dolazak na posao, kao i svaki drugi, dobar dan, kolega, dobar dan. U našim su rukama životi 148 ljudi. Na jednoj strani te male prostorije bila je psihički bolesna osoba, a na drugoj - ono što bi smo svi svaki dan trebali biti. Jer u našim su rukama uvijek životi drugih.