KOMENTAR

JERGOVIĆ Mogu li se ulice grada zvati imenima boljih ljudi

‘Inicijativu mladih za ljudska prava’ treba podržati čak i ako će se po žrtvama i pravednicima ulice zvati samo u virtualnom Zagrebu

I Zagreb ima svoje tajne. Evo jedne od njih, kao stvorene da po njoj neki od zagrebačkih književnika napiše priču, koja će ući u čitanke za sedme razrede osnovnih škola: kada navrše dvanaestu, sve zagrebačke frajlice na godinu dana ponesu isto ime i prezime. Ono ime s kojim su ih roditelji poslali u svijet, kao i prezime što su ga naslijedile od svojih djedova i pradjedova, rjeđe od baka i prabaka, čekat će ih sljedećih 365 dana, i bit će im vraćeno tek kada navrše trinaestu. Dok god im je dvanaest, što je doba kada zagrebačke frajlice, obično, idu u sedmi razred, dobivaju prve mjesečnice, zaljubljuju se u starije dečke i hvata ih ona rana pubertetska religioznost, pa se rastaju od Barbi i Kena i spoznaju Isusa i njegovu majku, njihovi očevi svaku noć sanjaju isti san. Svaki otac zagrebačke dvanaestogodišnje frajlice sanja kako mu na Sljemenu, u šumi blizu Planinarskoga doma Adolfovac, ubijaju dijete. Ujutro se, međutim, ne sjeća svoga sna. Samo je umoran, zabrinut i nesretan, samo ne zna šta mu je. Ni župnik ni psihijatar ne znaju što mu je. Nitko ne zna što je to s očevima zagrebačkih dvanaestogodišnjakinja, zašto je tako velika i strašna njihova muka, što ih to razlikuje od očeva pulskih, riječkih, bečkih ili kijevskih frajlica. Tajna je, kao i sve tajne, vrlo jednostavna: sve one nose isto ime. Tek ako dožive trinaestu, bit će im vraćena njihova rođena i naslijeđena imena. Tako je to kada se rodiš i odrastaš u Zagrebu. Tako je to kada ti se u Zagrebu rađaju i odrastaju ženska djeca.

“Inicijativa mladih za ljudska prava” predlaže da se jedan mali, ali vrlo vidljivi park na Trešnjevci nazove imenom Aleksandre Zec i njezine pobijene i etnički počišćene porodice. Ime Aleksandre Zec veliko je, vrlo obuhvatno ime. Prvu zagrebačku frajlicu koja ga je ponosno nosila (kako su je zvali u školi? Saša? Zečica? Aleksandra?) ubili su na Sljemenu, na tom zagrebačkom ljupkom Adolfovcu, ljudi čija imena ne smijemo spominjati dok su živi, jer bismo po hrvatskim zakonima bili kažnjeni kada bismo napisali ili javno izjavili da su oni ubili Aleksandru Zec. A jesu je ubili, to su i priznali, i nakon priznanja su neki od njih bili odlikovani za “junački čin u ratu”, proizvedeni u tjelesne čuvare jednoga hrvatskog predsjednika (samim tim i svih hrvatskih predsjednika), unaprijeđeni u vojne činove, umirovljeni kao junaci koji su bili na pravoj strani u jednome ratu... Može li se, međutim, jedan sasvim mali zagrebački park nazvati imenom Aleksandre Zec?

Milan Levar nije pobjegao iz Gospića kada je njegov grad napala JNA. Nije bježao ni kada su ga opsadili Srbi iz okolice, opijeni vojnom snagom svojih pokrovitelja, ali nije bježao ni kada je Gospić stao da brani general koji je generalu Petru Stipetiću u lice rekao da priznaje samo jednog hrvatskog generala, onoga koji je nosio pseudonim Drinjanin, generala Vjekoslava Maksa Luburića, dakle. I doista, taj je gospićki general, onako luburićevski, svojeručno ubijao civile. Umjesto da bježi, Milan Levar je branio svoje pravo da živi u Gospiću, u Lici i u Hrvatskoj, ali i svoje pravo da ne bude suučesnik u zločinu. Protiv zločinaca je svjedočio u Haagu, te su ga poslije rata, za vrijeme vladavine Stipe Mesića i Ivice Račana, ubili u njegovu dvorištu, pred očima rođenog sina. Ubojice Milana Levara strateški su zatajene, navodno nisu pronađene. Njihova imena su nacionalna tajna, kao što tajnom jesu i imena ubojica Aleksandre Zec. Može li se ijedna ulica u Zagrebu zvati imenom Milana Levara, kao što je predloženo od “Inicijative mladih za ljudska prava”?

Josip Reihl-Kir bio je nevjerojatno hrabar čovjek, spreman dati život da spriječi rat. Njegov ubojica htio je rat. Rat su htjeli oni koji su ubojici Reihl-Kira odbijali suditi, ili su ga odbijali uhititi, i tisuću i prvi put bi ga pomilovali nakon što bi bio tisuću puta osuđen. Za Josipa Reihl-Kira se, kao u nekoj antičkoj tragediji, ili kao u lijepoj hrvatskoj priči, koja bi svakako trebala ući u čitanke, napisana perom nekoga od značajnih hrvatskih književnika, borila se lavovski njegova žena Jadranka. Može li se ijedna ulica u Zagrebu zvati imenom Josipa Reihl-Kira?

Slobodan Budak bio je odvjetnik. Zagreb je grad nekih velikih odvjetnika, ali Budak je i među njima bio poseban: 1972. je kao tužitelj dao ostavku, demonstrativno odbivši da sudjeluje u progonu studenata i nabijeđenih neprijatelja tekovina revolucije, bratstva i jedinstva, Jugoslavije i koječega što je u to vrijeme bilo sveto. Ako ćete koga linčovati, možete, evo, mene. Tako im je, otprilike, poručio. Četvrt stoljeća kasnije, kao da mu je želju ispunio jedan od hrvatskih heroja iz Hercegovine, duhovni pokrovitelj intelektualnog društva iz “Petoga dana” HTV-a, koji je u hotelu Intercontinental tukao Slobodana Budaka. I zbilja ga je imao zašto tući: braneći tokom devedesetih sve ugrožene i napadnute, odvjetnik Budak je već drugoj državi nudio sebe, ako joj već trebaju otkinute ljudske glave. Takav je posao advokata pred komunističkim ili fašističkim režimom. Budak ga je shvatio vrlo ozbiljno, i bio je među onim vrlo rijetkim ljudima iz Hrvatske i iz cijele bivše Jugoslavije čija se imena mogu spomenuti u istoj knjizi, istom odlomku i rečenici s imenima Andreja Saharova, Vaclava Havela. Adama Michnika... Može li se ijedna ulica u Zagrebu zvati imenom Slobodana Budaka?

Vladimir Primorac, sudac Okružnog suda u Zagrebu, 1972. odbio je osuditi Vladu Gotovca, jer je smatrao da pjesnik Gotovac nije prekršio nijedan zakon tadašnje SFRJ. Zakoni su, naime, u svakoj ili skoro svakoj državi takvi da po zakonu nevini nikako ne mogu biti krivi. Krivim ih čine režimu podložni suci, a Primorac je to odbio biti, pa je istjeran s posla i završio kao disident. Jedan hrvatski predsjednik, a s njim i svi budući hrvatski predsjednici, dok god hrvatsko sudstvo ne prizna vlastiti krimen, mislio je da će Vladimir Primorac usklađivati za njega zle nakane s dobrim zakonima, nakon što je to 1972. odbio raditi za Tita. Primorac ga je odbio, i godinama je u novinskim člancima branio Hrvatsku od loših hrvatskih sudaca i njihovih mračnih pokrovitelja. Može li se ijedna ulica u Zagrebu zvati imenom Vladimira Primorca?

Ne može, ne može, ne može, ne može i ne može. Oni koji imaju pravo imenovanja, na ovaj su ili onaj način solidarni s onima protiv kojih su govorili i djelovali Vladimir Primorac, Slobodan Budak, Josip Reihl-Kir, Milan Levar. Zbog njih, imena ubojica Aleksandre Zec u Hrvatskoj se ne smiju spominjati, dok god su ubojice žive. Tek kada neki od njih umre, ime mu postaje javno. Ali to ne znači da i mi nemamo pravo na svoje snove. Negdje postoji i Zagreb u kojem Aleksandra Zec ima svoj park, grad u kojem se ulice drukčije zovu i u kojem zidovi ne viču protiv Srba i Cigana (Mamiću Srbine! Mamiću Cigane!). U tom Zagrebu može se živjeti samo ako se u svakom trenutku zna koliko se ovaj Zagreb od tog Zagreba razlikuje. U tome je smisao ovakvog imenovanja.

Izdvajamo