Kakav je stav pemijera Tihomira Oreškovića o zahtjevima Davida Camerona vezanim uz reforme u Europskoj uniji? Njegov prethodnik Zoran Milanović nije skrivao simpatije prema nekim britanskim zahtjevima jer je imao rezerve prema prenošenju dodatnih ovlasti država članica na EU institucije. Kakav je stav premijera Oreškovića o stvaranju EU granične i obalne straže koja bi mogla biti upućena na vanjske granice EU i bez pristanka države? Milanović je i o tom pitanju imao “rezerve” jer zadire u suverenitet država članica i jer je čuvanje vanjskih granica i dalje pitanje nacionalnog suvereniteta. Ovo su samo dva od mnogih pitanja o kojima će Hrvatska morati imati svoj stav kao članica Europske unije, i to vrlo brzo, možda već za dva tjedna.
Hrvatska Vlada i njeni ministri bitni su igrači i na razini EU. Uz to što su članovi nacionalne vlade, oni su i članovi Vijeća Europske unije te sudjeluju i u donošenju odluka na razini EU koje će važiti od sjevera Finske do potrugalskih otoka na Azorima. Orešković je član Europskog vijeća, najvišeg političkog tijela Europske unije, i mnogi ministri će sjediti na sastancima Vijeća Europske unije, a najvažniji su ministar vanjskih i europskih poslova koji će sjediti na sastancima Vijeća za vanjske poslove, ali i Vijeća za opće poslove, te ministar poljoprivrede u još uvijek jednom od najvažnijih Vijeća za poljprivredu i ribarstvo jer je to područje koje je regulirano zajedničkom politikom EU.
U današnjoj izbjegličkoj krizi i suočavanju s terorističkim prijetnjima posebno važan postaje naš ministar unutarnjih poslova, pogotovo zato što se Hrvatska, osim na zapadnobalkansjoj izbjegličkoj ruti, nalazi i na važnoj ruti šverca oružja koje dospijeva u ruke terorista na zapadu EU. Tim će se pitanjima baviti i ministar obrane jer ona zadiru i u politiku obrane i sigurnosti, a uz to EU sada ima i format sastanka Vijeća ministara obrane. Stvaranje novih radnih mjesta, zapošljavanje mladih prioritet su EU, a to su ključna pitanja i za nas pa su nam izuzetno važni sastanci EPSCO-a, što je kratica za Vijeće za zapošljavanje, socijalnu politiku, zdravlje i potrošače. Ne moramo ni spomenuti ECOFIN, Vijeće za ekonomiju i financije. Jesu li za to spremni premijer Orešković i novi ministri u njegovoj Vladi?
Nema sumnje da su ministri vanjskih poslova Miro Kovač i ministar obrane Josip Buljević spremni za uloge na sastancima ne samo Vijeća Europske unije nego i Sjevernoatlantskog vijeća (najvišeg političkog tijela NATO-a). Kovač ima diplomatsko iskustvo iz Bruxellesa, bio je veleposlanik u jednoj od najvažnijih država članica EU i NATO-a, a kao tajnik za međunarodne odnose u HDZ-u dobro je umrežen u europske strukture preko Europske pučke stranke. Buljević isto tako ima iskustvo ne samo kao savjetnik za obranu i sigurnost predsjednice nego i iz ranijeg dijela karijere kada je kao šef obavještajne službe sudjelovao na sastancima s kolegama iz NATO-a i EU, iako su ti sastanci po prirodi bili nevažni za javnost, ali ključni za pripremu sastanaka i donošenje odluka na političkoj razini.
Teško je reći kakvo je iskustvo drugih članova Vlade. Prema njihovim CV-jima, uz rijetke izuzetke, stječe se dojam da su oni stručnjaci u svojim područjima, ali im nedostaje političko iskustvo jer se u EU odluke ne donose na osnovi znanja i stručnosti nego političkih pregovora i kalkulacija. Najbolje se to nadoknadi zadržavanjem stručnih kadrova po ministarstvima, bez obzira na stranačku pripadnost, ali i suradnjom s hrvatskim zastupnicima u Europskom parlamentu.
Iako je često bila predmetom kritika oporbe, dakle HDZ-a, da se nije dobro pozicionirala u EU i NATO-u, prijašnja Vlada je prilično uspješno odradila posao u te dvije organizacije. S izuzetkom konflikta s Komisijom zbog zakona o primjeni europskog uhidbenog naloga, Hrvatska nije imala neki problem s ostatkom EU. Sve je nekako išlo inercijom. Prijašnji je premijer imao veliko iskustvo s EU i NATO-om, kao i neki članovi njegove Vlade. Oni koji nisu imali iskustvo imali su se dovoljno vremena pripremiti jer su došli na vlast dvije godine prije ulaska u članstvo.
Ova Vlada nema vremena za to. Stav o ključnim pitanjima EU mora imati odmah. Može se očekivati da će Karamarko biti ključni političar u stvaranju hrvatskog stava u EU. On također ima iskustvo jer je kao šef stranke koja je članica najveće političke grupacije u EU, Europske pučke stranke, sudjelovao na summitima te skupine na kojoj su bili ključni europski političari, od predsjednika Europskog vijeća Donalda Tuska, predsjednika Komisije Jean-Claudea Junckera do njemačke kancelarke Angele Merkel. Karamarko kao potpredsjednik Vlade teško da će sudjelovati na nekim vijećima EU, ali će svakako nastaviti sudjelovati na summitima EPP-a jer je, barem kako u HDZ-u kažu, Orešković nestranački premijer. Ali niti od Karamarka nismo dobivali previše jasne stavove o ključnim EU pitanjima. Njegovi odgovori su najčešće bili “vidjet ćemo, razgovarat ćemo” ili “Hrvatska treba podržati ono što se dogovori unutar EU”. To više neće ići tako jer se u EU ne uspijevaju dogovoriti o puno stvari. Podjele unutar EU nisu nikada bile dublje tako da država koja se želi prilagoditi “svemu što se drugi dogovore” neće više imati taj luksuz nego će morati odabrati stranu. I tu sada dolazi test za našu Vladu. Kakav ćemo imati stav o reformama sustava azila, hoćemo li biti na strani Mađarske, Poljske, Slovačke i Češke ili na drugoj strani? Što ako zbog različitog gledanja na izbjegličku krizu dođe do takve svađe unutar EU da se doista dovede u pitanje Kohezijska politika, od koje mi po glavi stanovnika imamo možda i najveću korist?
I ono što je za Hrvatsku važno - kako ćemo se pozicionirati u politici EU prema susjedstvu? Hoćemo li blokirati otvaranje poglavlja 23 Srbiji zbog zakona o suđenjima za ratne zločine? Kako ćemo biti “glas regije u EU i glas EU u regiji” kao pokretači raznih inicijativa za pomoć državama u južnom susjedstvu na njihovu putu prema EU?