PRIČA O NOVOM MINISTRU KULTURE

JURICA PAVIČIĆ Da, potpisao sam peticiju protiv Hasanbegovića. Ne zato jer je kao mlad bio ekstremni desničar. Niti zbog izjava o antifašizmu...

Damjan Tadić/EPH

Prije par godina - dakle, mnogo prije nego što će ministrom kulture u hrvatskoj Vladi postati Zlatko Hasanbegović - sjedio sam u društvu grupe kulturnjaka, uglavnom zaposlenih u javnom sektoru. Tom prilikom pokrenuo se razgovor o nečem što je i prije Hasanbegovićevog ulaska u Runjaninovu bila omiljena kulturnjačka off the record tema: a to su privilegirani na državnoj sisi.

Jedan od prisutnih s moralizatorskom je ozlojeđenošću konstatirao kako je neki kustoski kolektiv koji je on doživljavao kao bliskog vlasti za tekući projekt dobio 150 tisuća kuna. Sjedio sam tog dana za stolom i zapitao prisutnog - dobro, koliko ljudi je uključeno u taj projekt? Četvero, rekao je. Ima li itko od njih stalni radni odnos? Nema. Koliko će vremena raditi na tom klijentelističko-uhljebskom projektu? Pa, recimo, par mjeseci. Potom sam sugovornika zamolio da napravi jednu malu simulaciju. Da pokuša, naime, izračunati koliko bi hrvatskog poreznog obveznika - tu ovcu koju se, kao po istarskoj poslovici, i zimi šiša - koštala bruto plaća najnebitnijeg kustosa u najnebitnijem zagrebačkom muzeju. Kad je račun pao na stol, ispostavilo se da će potkoženi miljenici vlasti, ti paraziti na debelom vimenu, i materijal, i tehničke troškove, i putne karte, i svoj vlastiti osmoručni rad naplatiti državi onoliko koliko košta desetak mjeseci jedne kustoske plaće.

Taj razgovor - ponavljam - vodio sam s kulturnjacima koji nisu nipošto i ni po čemu bili reakcionarno desni. Vodio sam ga u vrijeme kad nitko ni u peti još nije mogao znati da će budući ministar kulture RH biti aktivist Željke Markić i bivši bad blue boy Zlatko Hasanbegović. No, rečenice koje sam tog dana slušao bile su potpuno iste kao one koje se ovih dana slijevaju iz konzervativnih kolumni i iz ministrovih istupa. Zlatko Hasanbegović čovjek je koji se uspeo na stolicu ministra kulture RH uz vjerojatno najžešću buru osporavanja otkad u Hrvatskoj postoji demokracija. Protestirati protiv Hasanbegovića postalo je takvo opće mjesto da je peticiju potpisao čak i Krešimir Dolenčić. Razlozi za to bjesnilo se znaju. Jedan od njih je ministrova ekstremistička mladost, što samo po sebi ne mora značiti ništa (i Davor Stier je kao klinac kamenovao sinagoge, a Zdravko Tomac i Zvonimir Šeparović bili gorljivi “crveni”).

Drugi su razlog Hasanbegovićevi stavovi o partizanima i antifašizmu, koji su - ako ćemo biti iskreni - u hrvatskom društvu daleko od ekscesnih. Sve što je Hasanbegović o tome rekao tek je razrađenija interpretacija onoga što o tome misle i HDZ-ovi zastupnici i pola HAZU. Danas, kad su iz stranke biološki otišli stari hrvatujući partizani, HDZ je zapravo identitetski pokret koji ujedinjuje isključivo takvo poimanje povijesti. Stoga bi - iskreno - tko god bio HDZ-ov ministar kulture mislio o 1945. isto, samo što bi to sročio diplomatskije. Uz ta dva razloga, protiv Hasanbegovića se kuka digla i zbog trećeg. Taj je meni osobno najvažniji, i zbog njega sam i ja potpisao peticiju HDP-a. Taj je razlog ministrova upetljanost u famozni referendum o braku. Hasanbegović, naime, spada u krug aktivista koji su posvetili energiju, vrijeme i trud da bi naudili bližnjemu - a to su istospolni parovi. Meni to nije samo ideološki, nego i ljudski, pa ako hoćete i kršćanski neprihvatljivo.

To su - ukratko - razlozi zašto se ovih dana liberalni dio hrvatske kulture pobunio protiv novog ministra kulture. No, u toj silnoj buci i bijesu malo se pisalo o onome što bi mogla biti ministrova kulturna politika. Razlozi za to dijelom su i što za to nema dovoljno elemenata. Ministrov program izložen u Saboru imao je zapravo šest rečenica, njegove prve programske inicijative tiču se isključivo njegove struke - arhiva i muzeja - a zasad jedino što je kao ministar napravio jest to što je počeo s demontažom potpore neprofitnim medijima, miljeničkom projektu njegove prethodnice. Prije tri godine sam polemizirao u ovoj kolumni s arhitektom medijske politike bivše Vlade Borisom Postnikovom, čovjekom koji je - inače - napravio dobrih stvari za jačanje pozicije novinara u srednjostrujaškim medijima. Tada sam napisao da nakon sljedećih izbora mogu zamisliti samo dva moguća scenarija kad su neprofitni mediji posrijedi. Prvi je da će tu mrežu nova vlast sasjeći, a drugi da će tu istu strukturu preusmjeriti da financijski zalijeva konzervativnu i klerikalnu propagandu. Ako me se pita, miliji bi mi bio prvi nego drugi scenarij.

Ako se - dakle - izuzme hejterske izjave protiv “jugoslavenske postmodernističke dekonstrukcije”, te protiv medija, što će biti kulturna politika novog ministra? Zasad možemo naslutiti tek nekoliko skicoznih smjernica, no one se svode na to da bi povećao udio kulture u budžetu (famoznih 0,49%), te da će prestati favorizirati tu neovisnu scenu koja, eto, poput jata neutaživih pirana siše krv vrijednim nacionalnim institucijama.

Iza obje te priče - i te o slavnih 0,49% i te o neinstitucionalnom klijentelizmu - krije se, nažalost, ili neinformiranost, ili spin.Krenimo za početak od famoznih pola posto budžeta za kulturu. Budžet Ministarstva kulture - naime - jedan je od najnebitnijih faktora u cijeloj ekonomici hrvatske kulture. Jer, hrvatska kultura ionako financijski ne leži na grbači Ministarstva, nego gradova. Gradova koji iz svojih budžeta financiraju knjižnice, kazališta i većinu muzeja, te koji stenju pod tim teretom. Za razliku od centralne države, oni za kulturu troše 7% u Zagrebu (nimalo dojmljiva cifra koju je Bandić nevježama prodao kao dokaz svoje prometejske veličine) do više od 10% u Splitu. Ti se novci uglavnom troše najbesmislenije, na silne hladne pogone, plaće mrtvih duša, grijanja, hlađenja i žarulje. Drugo velike uporište kulturne ekonomike su parafiskalni nameti. Tri su jako važna. Prvi od njih je TV pretplata, kojom se financiraju 3. programi TV i radija, TV serije, dokumentarci, radiodrame. Drugi je spomenička renta iz koje se obnavlja baština, a koju dijele lokalne jedinice i Ministarstvo. Treći su kontribucije HAVC-u koje plaćaju koncesionari etera, kabela i mobitela, te iz kojih se financira 60% audiovizualne industrije. Zahvaljujući njima, danas se u Hrvatskoj godišnje snimi 14 filmova koji porezne obveznike koštaju po 2 milijuna, umjesto - kao nekad - šest filmova koji su koštali po 6 milijuna.

Ukratko - kulturna politika u Hrvatskoj kreativne je industrije financijski prebacila na leđa big biznisa (što je dobro), a institucije i hladni pogon na leđa sirotih načelnika. Čime se zapravo bavi Ministarstvo kulture? Bavi se zaštitom spomenika, područjem koje je bilo i ostalo jedno od najžešćih koruptivnih žarišta u Hrvatskoj. Bavi se s nekoliko velikih ljetnih festivala, titoističkih mastodonata, čiji bi specijalni status najhitnije trebalo ukinuti jer je to i za njih bolje, kako su to prvi shvatili ljudi iz Splitskog ljeta. Bavi se knjigom, koja je, nažalost, dominantno domena MK i koja je nažalost i najzapušteniji, najgore krizom devastirani dio kulture. Na koncu, Ministarstvo kulture bavi se i tom famoznom “nezavisnom scenom”. Zašto? Zato što je onu “zavisnu” ionako uvalilo drugima na grbaču!

I tu dolazimo konačno i do te priče o klijentelističkoj “močvari” i groznim krvopijama iz nezavisnih medija i kulture. Posljednjih dana trijumfalistički konzervativni autori likuju što je novi ministar stao na vrat klijentelističkoj aždaji neovisne scene, koju se prikazuje kao oblaporne profitere bez kojih bismo imali napretek novih nadvožnjaka, bolnica i muzeja. To su argumenti koje sam - ponavljam - slušao i prije Hasanbegovića. A ti su argumenti bili nepošteni i cinični i onda kad su ih izgovarali lijevi sveučilišni profesori i muzejski kustosi, kao i sada kad ih izgovara potpredsjednik bleiburškog voda.

Jer - neovisna kultura najštedljivija je kultura. To je kultura koja gotovo čitav neto novac koji ste u nju uložili troši kao projekt. To je kultura koja već odavno živi u kapitalizmu, lovi grantove, piše natječaje, prekarno preživljava od danas do sutra. To je upravo u frapantnom kontrastu s tzv. institucionalnom kulturom koju preferiraju hrvatski konzervativci, a koja na svoju ugodu još debelo živi u socijalizmu. U Hrvatskoj nije teško naći muzeje koji imaju i po 40 kustosa. U Trogiru je nedavno izbio skandal jer se ispostavilo da mjesni muzej u turističkom gradu prosječno dnevno proda 25 karata, ali ima devet zaposlenih, uključujući i - glasnogovornicu! U tim okolnostima, samo netko tko ne poznaje ekonomiku hrvatske kulture ili tko je izravno zlonamjeran može prozivati “uhljebe” iz nezavisne kulture, ljude od kojih ni jedan zbog prekarnog statusa ne bi mogao podignuti kredit u banci. Neovisna kultura je kultura u kojoj opstajete samo ako nešto proizvedete, za razliku od bajnih institucija u kojima ja poznajem na desetke ljudi koji su radni vijek proveli osam sati češkajući jaja. Onaj tko misli da je ona problem i da na njoj treba štedjeti, a ne na mlohavom vimenu kazališta sa po 500 zaposlenih, naprosto je odlučio biti ideološki, i ne samo ideološki slijep.

Izdvajamo