MALO NOGOMETA ZA GRAD

JURICA PAVIČIĆ Hrvatima se sve može podvaliti samo ako ih se očara čarobnim opijatom - kožnom loptom

Pritom bi razgovor obično doveo do točke kad bi onaj drugi rekao da NKH treba prodati jer bi “ga privatnik bolje vodio” te bi se “znalo tko je gazda”.

Koliko se god ideološki opirao tom mitu prema kojem sve što se ne privatizira mora završiti u javašluku, korupciji i neučinkovitosti, navijač u meni neizbježno je i iracionalno jači od političkog bića. Kao navijač, pokušavao sam zamisliti taj bajni scenarij prema kojem u moj grad slijeće šeik iz pjesme TBF-a, u klub za koji navijam iz čista mira prospe milijune eura, počne dovoditi rezerve Chelseaja i reprezentativce Brazila te pretvori dešperatni gubitnički klub u neki južnjački Šahtjor. Takvu bih ideju - međutim - otresao čim bih je razmotrio - i to ne zato što bi mi bila ideološki odbojna, ili barem ne samo zato. Otresao sam je najprije zato što sam je uvijek držao nemogućom. Jer, ni Romanu Abramoviču nije palo na pamet kupovati klub u Bjelorusiji, nego ga je kupio u bogatom londonskom borroughu. Ne vjerujem u taj svijet bajki u kojem nepoznat netko dođe iz daleka, iz nejasnih razloga osjeti ljubav za bilu boju, pa otrese stotine milijuna u klub iz bankrotiranje zemlje koja ima stanovnika koliko trećina Istanbula. I tada mi se činilo, a i sad mi se čini da bi se priča o prodaji Hajduka privatniku na kraju pretvorila u jednu od onih tako istočnoeuropskih priča iz Cluja, Urzicenija ili Mahačkale, priča koje počnu s testosteronskim junačenjem i prodorima uz pokoju grupnu fazu ovog i onog, da bi koju godinu potom završile na crnim kronikama, s repovima dugova, stečajnim prijedlozima i egzodusima zbog neisplaćenih premija.

A kako onda Rijeka?

A na takav kontraargument moji bi stvarni i imaginarni sugovornici obično odgovorili: dobro, a kako onda Rijeka?

Jer, upravo Rijeka - “crveni grad”, nepobjediva utvrda “komunista” i Olivera Frljića - već neko vrijeme u Hrvatskoj funkcionira kao primjer učinkovitosti sportskog kapitalizma. Tamošnji nogometni klub uglavnom je tumarao razizemljem anonimnosti dok ga prije nekoliko godina nisu preuzeli talijanski naftni poduzetnik Gabriele Volpi i njegova lokalna produžena ruka, dopredsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Damir Mišković. Od tada počinje ono što će Zdravko Mamić tepajući nazvati “lijepa sportska priča.” Dinamo Rijeci poklanja jedan minibus igrača, Mišković i Volpi u klub su s Kantride ulili nešto novca, a Rijeka se ustalila kao drugi najjači hrvatski klub, preuzimajući ulogu pseudokonkurencije Dinamu, ulogu u kojoj je desetljećima krotko statirao Hajduk. U tom simuliranom rivalstvu Rijeka je čak i dobila onoliko srebrnine koliko je svojedobno dobivao Hajduk: svake druge godine kup. Oko “lijepe sportske priče” u Rijeci stvorila se euforija, Rijeka je napravila i ponešto rezultata, dovela smislenog trenera, počelo se planirati novi stadion. Lokalni su političari govorili kako im je Volpi pao “kao dar s neba”, a lokalne su novine donosile foto-specijale s Miškovićevih - rođendana! “Crvena” Rijeka najednom je postala perfektna demonstracija trijumfa sportskog kapitalizma, a da pritom nitko nije postavljao majušno, suvišno pitanje - zašto je pod milim bogom od svih mjesta na kapi nebeskoj talijanski “imprenditore petrolifero” odlučio novce delte Nigera trošiti ne u Fulhamu, Kensingtonu ili Lutonu, nego - baš u Rijeci?

To pitanje mučilo je i mene, kao i mnoge od vas, dok na njega nisam dobio odgovor. A taj odgovor krije se na jednom papiru koji je 14. svibnja ove godine objavio službeni list grada Rijeke, a zove se Odluka o izradi izmjena i dopuna GUP-a grada Rijeke. U članku 4. tog dokumenta njegov tvorac lijepo konstatira kako je grad Rijeka dosad imao sportsko-rekreativne zone, među kojima je i Kantrida. A kako u takvim područjima možete graditi tek teniske terene, tratine za ragbi i atletski tartan, riječki su vlastodršci zaključili da bi se “njihovim uključivanjem u građevinsko područje naselja stvorile pretpostavke za funkcionalnu i prostornu rekonstrukciju tih područja”. Ta rekonstrukcija ima i svoje konkretne obrise: “imprenditori” koje je “Rijeci bog poslao” na području današnjeg stadiona gradit će - hotel, šoping mol, vile, a možda i marinu. Ta Hrvatska mora da je zemlja dembelija: posolite malo novca za neke muškiće koji nabijaju kožnjak, kupite lokalnim poglavicama Kramarića i Tomasova, a oni vam podare hektare uzobalnog zemljišta u centru grada da ih eksploatirate po volji. To se zaista zove “poduzetnička klima”!

‘Lijepa sportska priča’

“Lijepa sportska priča” se - ukratko - u svojoj biti svodi na prijesnu i providnu nekretninsku malverzaciju. HNK Rijeka - kojoj je trećinski vlasnik grad - najprije sagradi trenažni kamp na Rujevici, kamp koji ima - 5000 mjesta (?), ali nema parking. Potom naruči projekt novog stadiona na Kantridi direktnom pogodbom od manje poznatog arhitekta, što je svojedobno izazvalo čak i prosvjede komore i društva arhitekata (čak i u prilično primordijalnim gradovima poput Splita, javni objekti i objekti u centru grada MORAJU proći arhitektonski natječaj). Nakon toga, Grad Rijeka kreće u prilično konspirativnom ozračju u promjene GUP-a, u kojima će bivše sportsko-rekreacijske površine pretvoriti u šoping mol, hotel i vile. Pritom te sportsko-rekreativne zone vlasnički kontrolira poduzetnik koji ih je kupio kao “zelene”. Premda će Kantrida stajati tu još mjesecima, grad Rijeka s nje tjera atletičare, a NK Rijeka počinje igrati na Rujevici. Koliko se to “međurješenje” općinstvu sviđa saznali smo ovog tjedna, kad je Novi list objavio protestno pismo navijača koji se žale da na novom stadionu - to jest, trenažnom kampu - ne postoje parking mjesta, pristupni prilazi i dovoljan broj ulaza. Pritom se Kantrida kiseli prazna te čeka da je gupovska procedura i gradski vijećnici jadranskom alkemijskom transsupstancijom ne pretvori iz dreka u zlato: to jest, iz “zelene” zone u onu jako, jako “crvenu”. A onda će - kad sav taj novi waterfront kojeg naručuje direktnom pogodbom bude gotov - Mišković još na Rujevici graditi 8000 stambenih kvadrata. Odlično je trgovao taj “imprenditore petrolifero”. Prodao je Rijeci malo nogometa, a zauzvrat - dobio na poklon cijeli grad!

Sve bi ovo bila tek riječka komunalna tema da nije jednog fenomena koji se kao refren ponavlja iz mnogih sličnih priča. I u riječkom se slučaju - naime - vrhunski (čuj, “vrhunski”?) sport opet koristi kao smokvin list iza kojeg se - uz uspješno podjarivanja raje s okuke - provlače komunalne, urbanističke i političke odluke koje bez demagoškog utjecaja kožnog mijeha ne bi nikad prošle. Dosta se sjetiti Balića i Metličića koji su se u Sanaderovom spotu za kampanju 2008. dodavali rukometnim balunom iznad rupe Spaladium arene, i jasno vam je kako funkcionira taj mehanizam. I tada su Gobac i društvo prodavali “lijepu sportsku priču” iza koje je stajala nekretninska pomama. Na kraju, rukometna je grozničava grandomanija financijski uništila dva grada (Split i Sisak).

U međuvremenu, došla je i (vele) prošla kriza. Doživjeli smo i nekretninski i sportski krah koji je jednako otpuhao sve fantazije o građevnim semiramidinim vrtovima, kao i brojne sportske sredine koje su bildali profesionalni sport lokalnim budžetskim novcem ili novcem lokalnih gazda. U sjećanju blijede ne samo Kamen Ingradi, nego - nažalost - i Varteks, Zadar, Karlovac… Sportska ekonomika koja se temeljila na principu da će neki Bandić ili Kalmeta uvijek imati novca da ga prospe po vama zbrisana je u krizi posvuda u Hrvatskoj, osim na jednom jedinom mjestu koje još živi kao začuđena, pretkrizna maćuhica - a to je Zagreb.

Lokalni feudalci

I sada, kad lokalni feudalci ne mogu “imati vrhunski sport” onako kako su ga nekad “imali” - tako da prospu budžetski novac iz vreće - sad se pojavljuje kao rješenje spasonosni plan B, a taj B sad vidimo na djelu u Rijeci. Zanemarit ćete te tričave socrealističke mušice kao što su urbanizam, prostorno planiranje, rekreacija ili zelene površine. Đavo odnio tartan, školske terene i rekreativce. Satarom ćete otfikariti bokun grada i razmijeniti ga s privatnim investitorom za “lijepu sportsku priču”. I nije ta ideja na pamet pala samo Riječanima. Jedan splitski opozicijski vijećnik dosjetio se tako da bi se Hajduk lako financiralo kad bi se srušio Poljud i sagradilo stanove, a postoje neke zamisli i da se splitska košarka financira “urbanističkim bonusom”. Pritom se urbanizam i prostorno planiranje tretiraju kao nužna, dosadna formalnost, a urbani prostor kao bakšiš za razmjenu. Evo, plati ti nama rukomet ili nogomet nekoliko godina, a tebi evo komad grada kao spahijin timar.

Ispada da građani Hrvatske zaista ništa nisu naučili te da im se svaki put nanovo ama baš sve može podvaliti, samo ako ih se očara čarobnim opijatom: a to je kožna lopta.

Izdvajamo