Pred nekoliko godina, zagrebački umjetnički fotografi Nela Laptoš i Goran Kerić kreirali su fotografski sajt pod nazivom Abandoned Croatia. Tijekom nekoliko godina, Lamptoš i Kerić su na sajtu objavljivali fotografije napuštenih i ruševnih prostora u Hrvatskoj. Mladi fotografi lutali su Hrvatskom i snimali napuštena sela, tvornice, robne kuće i pumpe, mjesta nekadašnjeg života i rada koja su rat, iseljavanje ili tranzicija ispraznili.
Kod Kerića i Laptoš značajno su mjesto među tim mjestima napuštanja i propasti zauzimali - propali hoteli. Jer, vjerojatno ništa tako dobro ne otjelovljuje hirovitu iracionalnost hrvatske tranzicije kao nebrojeni devastirani i napušteni hoteli uz jadransku obalu. Za razliku od gorskih sela ili propalih tvornica, ti hoteli - naime - naizgled ni po čemu nisu trebali propasti. Turizam jest i još će dugo biti najuspješniji dio hrvatske ekonomije. Hrvatska obara rekorde po turističkom posjetu i prometu. Hrvatska u jeku te konjunkture dandanas ima manje hotelskih kreveta nego što je imala 1990. U Hrvatskoj se stalno govori o manjku hotela, a beskrupulozni konzultanti u novinama nude scenarije bezobzirnih građevinskih juriša. Istodobno, usred tog jadranskog šika i “nove Azurne obale” danas postoje deseci ruševina, stotine tisuća kvadrata napuštenih hotelskih gradnji koje od Haludova do Plata, od centra Splita do Jakljana i od Primoštena do dubrovačke Višnjice straše i zaprepašćuju posjetitelje. Hotelske ruševine na Jadranu postale su do te mjere kuriozitet da su se pretvorile u specifični predmet interesa. Kao što su u eri grand toura britanski mladi džentlmeni obilazili antičke ruine, tako danas imate specijalističke blogove i web stranice na kojima hipsterski putopisci opisuju dekadentnu propast jadranskog modernizma. U 19. stoljeću, divili su se ulomcima grčkih frizova i vaza. Danas, poput egzotičnih connoisseura lutaju tražeći urušena socijalistička remek-djela.
A upravo su te otmjene, oronule ruševine socijalističkog turizma tema jednog izvrsnog dokumentarističkog serijala koji je ovog tjedna predstavljen na festivalu Zagreb Dox. Projekcijom prve epizode i prigodnom tribinom u utorak je na Zagreb Doxu predstavljen serijal “Betonski spavači” redatelja Saše Bana i scenarista Nevenke Sablić i Maroja Mrduljaša, koji je za HTV proizvela produkcijska tvrtka Hulahop. Četverodijelni serijal bavi se sudbinom te današnjicom samo nekih od izuzetnih djela modernističke jadranske arhitekture koja su u tranziciji doživjela sudbinu Angkor Vata. Prva epizoda serijala bavi se notornim primjerom, a to je hotelski kompleks Haludovo na Krku arhitekta Borisa Magaša. Druga je posvećena gradnji Jadranske magistrale te nizu modernističkih motela Ivana Vitića raspoređenih uz magistralu u Preluci, Biogradu i Trogiru. Treći i najbolji dokumentarac u seriji priča je o dječjoj plućnoj bolnici u Krvavici kod Makarske, senzacionalnom “letećem tanjuru” arhitekta Rikarda Marasovića. Četvrti i posljednji bavi se onim što autori zovu “megastrukture”, odnosno orijaškim hotelima iz 70-ih i 80-ih, pri čemu se primjer triju epskih ruina uzimaju hoteli Marina Lučica u Primoštenu, Plat u Mlinima te Belvedere u dubrovačkom predjelu Višnjica, hotel čija je epska grandioznost takva da je postao i lokacija “Igara prijestolja”. Sva četiri filma koncipirana su slično. Uvode nas u historijat nastanka uz arhivske materijale. Autori pronalaze svjedoke “zlatnog doba”. Analiziraju društveni, kulturni i ekonomski učinak koji su ti kolosi imali na male, predmoderne zajednice. No, ključni dio filma uvijek je “šetnja”: pod vodstvom arhitektonskog kritičara Maroja Mrduljaša kamera šeće negdašnjim glamuroznim atrijima, jamesbondovskim stubištima, traži relikte Murtićevih ili Glihinih murala te glavinja prostorima posvemašnje propasti u kojima gazite po krhotinama i šuti, a sredozemno se raslinje u međuvremenu popelo do trećeg kata. Pritom vam se stalno čini da u tim prizorima ima nečeg casparfriedrichovskog, neke romantičarske pobjede gluhe prirode nad racionalnim i ljudskim.
Epizoda o Haludovu najviše je temeljena na arhivskom materijalu. Na tim materijalima gledate kako komunistički funkcioner s tripama o pojasu i holivudski plejboj Bob Guiccone zajedno otvaraju joint-venture komunističke diktature i američkog soft-erotskog magazina, a cijelo vrijeme se ne možete oteti dojmu da gledate neki Fellinijev film. Epizoda o Vitićevim motelima je najpesimističnija, jer prikazuje zgrade koje naizgled kao da nemaju budućnosti. Ona o megastrukturama najviše je demistificirajuća, jer prikazuje u kojem bi pravcu išao masovni jadranski turizam da nije došlo do velikog otrežnjenja zvanog rat. Epizoda o Krvavici ljudski je možda i najtužnija. Jer, pokazuje da je ne tako davno postojalo društvo koje je takvu prvorazrednu lokaciju i takvu arhitektonsku high-tech divotu posvetilo ne “turistima dubljeg džepa”, niti “elitnim gostima”, niti bogataškom “wellnessu”, nego - običnoj sušičavoj djeci.
A ma koliko svaka od priča serijala bila različita, Saša Ban i ekipa pronalaze neke zajedničke točke. Na svakoj od lokacija, filmaši pronalaze ponekog čuvara zavjetne vatre, generala mrtve armije koji još jedini pamti i skrbi o memoriji boljih vremena. U Malinskoj nalaze ocvalog bubnjara terasaškog benda, u Trogiru bivše zaposlenike, u Krvavici umirovljenika HV-a koji je poput nekog buzzatijevskog stražara u tatarskoj pustinji zadnji čuvao zdanje. Kao gledatelj zdravorazumski biste pretpostavili da su propadanja i devastacije prikazanih zgrada počeli u ratu. Začudo - nije tako. Većina je njih još početkom 2000-ih bila uredna i čitava. Ove zgrade nisu samo pasivno prepuštene: u većini slučajeva, taj čin prepuštanja bio je čin aktivne volje, obezvrjeđivanje s predumišljajem, s nakanom da ih se bez gunđanja može rušiti i na tom dragocjenom placu sagraditi nešto drugo. Veće. Ružnije. “Starije”.
“Betonski spavači” daleko su od jednostrane glorifikacije bivšeg sistema. Ban i ekipa pokazuju s koliko se neposlovnog, grandomanskog voluntarizma katkad investiralo u SFRJ, pokazuje se kako Haludovo sa 500 stalnih radnika nikad nije bilo ni blizu pozitivnoj nuli te kako je jugoslavenski turizam u 80-ima već bio na rubu da uđe u povampirenu, “španjolsku” fazu - od koje nas je “izbavio” rat. Unatoč tome, provodna je nit serijala žal. Žal za idejom obale kao javnog dobra, za turizmom kao ogledalom najboljeg u arhitekturi i dizajnu, žal za meritokratskom kulturom u kojoj je vlast za najvažnije projekte birala najbolje. Te - dakako - žal što se hrvatsko društvo našlo u gustišu retradicionalizacije, u kojem oko svega modernizirajućeg (pa i moderne arhitekture) postoji ozračje zazora. Zanimljivo je stoga da su Ban i suautori za odjavnu špicu serijala odabrali bezazleni disco-funk pjesmuljak “Šta je tu je” Ljupke Dimitrovske iz 1976. Stihovi tog hitića “Šta je tu je/tako mora biti/nema više snova/to se ne da skriti/šta je tu je/to smo sami hteli/žurili smo tamo/ kako nismo smeli” najednom zvuče gotovo kao neoljevičarski politički program.
Betonske spavače” pogotovo je neobično gledati danas, kad se poput hrčka na vrteški hrvatsko društvo opet i po tko zna koji put počelo prepirati oko teme lustracije. Neobično je slušati te rasprave o lustraciji dok gledate prizore gariga i makije u atriju Haludova, ili Vitićevog biogradskog motela koji je gazda prebojio u jarko žuto i na parkingu natkrio svadbeni salon. Vi tada - naime- shvatite: lustracija se već dogodila. Ali, u toj lustraciji nisu stradali Tuđmanovi i Šuškovi prijani Mustać i Perković. U toj lustraciji nisu loše prošle ni bijele uniforme, ni udruženja boraca, ni kipari koji ziđu herojske spomenike, ni pisci ideoloških udžbenika. Te su pojave u tranziciji “začudo” iskazale dojmljiv vitalitet. Ali, zato su sva ex-Yu društva dobro znala što im je najpreče “lustrirati”. Lustrirati je trebalo stvarne stečevine korjenite modernizacije, sekularizacije, industrijalizacije, prosvjetiteljstva. Lustracija nije obuhvatila ni Zdravka Tomca ni Joška Čelana. Ali - jest obuhvatila stvarnu, opipljivu modernost, pa i modernu arhitekturu. Spomenici kojima se bave “Betonski spavači” nisu samo napušteni: oni su lustrirani.
Znakovit je stoga trenutak u prvoj epizodi “Betonskih spavača” kad nas Maroje Mrduljaš odvodi do Ribarskog sela, jedinog dijela Haludova koji je projektiran da bude simulakrum fejkane starine. Indikativno, to je i jedini dio kompleksa koji radi, s preostalih 26 od 500 zaposlenih. Pseudostarost je preživjela. Modernitet nije.
Jer, ovoj zemlji nije namijenjeno da bude moderna. Niti ona to želi, niti to žele njeni današnji politički pokrovitelji. Zna se što je njen usud, specijalizacija i zadaća. Davno ju je, pred 25 godina, opisao trebinjski warlord Božidar Vučurević. Trebamo, naime, biti - ljepši i stariji.
“Betonski spavači” samo su neželjena smetnja, šum prisjećanja na doba kad nije bilo tako.