ODGOVOR KARDINALU

JURICA PAVIČIĆ Nije me uvrijedilo to što sam za Bozanića Zlo. Ono što me duboko uvrijedilo u njegovoj poslanici nešto je drugo...

Goran Mehkek/CROPIX

U prvim desetljećima komunizma postojala je riječ koja se poput najgrđe klevete lijepila na leđa osobito gnusnim političkim neprijateljima. Ta riječ bila je “reakcija”. Reakcija za komuniste, naravno, nije bila isto što i za fizičare: nije to bila reakcija iz trećeg Newtonova zakona mehanike, zakona koji veli da su “akcija i reakcija”, “dvije uzajamne akcije dvaju tijela uvijek jednake i usmjerene usuprot”. Za komunizam - točnije, za dogmatski dio komunizma - “akcija usmjerena usuprot” nije bila fizikalni zakon - ona je bila moralna aberacija.

“Reakcija”, naime, nisu bili samo oni koji su protiv “nas”. Reakcija su bili oni koji su protiv - hoda povijesti. Bilo je ih raznih. Mogli su to biti kulaci, seljaci koji neće dati višak, pisci romana struje svijesti, vlasnik mlina i kavane, te - dakako - sama Crkva. “Reakcija” su bili svi oni koji su protiv “društvenog napretka”, oni koji su taj napredak “htjeli usporiti, ako ne potpuno zaustaviti”, oni koji su protiv “pravednije raspodjele dobara”, kojima “nijedna nova ideja nije dobra”, te koji su krasne zamisli poput industrijalizacije, ženskog prava glasa ili komasacije kritizirali “čak i kad ti planovi još nisu ni predstavljeni”.

Riječ “reakcija” je u politici - ne u fizici - imala u sebi usađeno totalitarno počelo. Ona je podrazumijevala da postoji samorazumljivi, zakonomjerni hod povijesti, da postoje ljudi koji u toj “akciji” sudjeluju te da postoje kočničari, “snage za usporavanje”. Taj manihejski pogled na svijet - treba reći - komunisti nisu izumili. Preuzeli su ga od crkve, koja međutim nije koristila termin “reakcija”. Umjesto tog mehanicističkog pojma, postojali su drugi, podesniji: heretik, pogan, nevjernik, bogohulnik…

Zamisli o tome da postoji “hod povijesti”, njen zakonomjerni smjer, te da u politici postoje “akcija” i zloćudna “reakcija” duboko su nedemokratske ideje. Te ideje su ujedno i duboko neliberalne. Ako liberal doista jest liberal, on bi politiku morao shvaćati kao poprište legitimnog sukoba interesa, u kojem svatko ima pravo na svoju sebičnost, a do trulog divnog kompromisa dolazi se mukotrpnom procedurom. Tako bi na to trebao gledati liberal - no, suvišno je i reći da to ne vrijedi za naše, mlado tranzicijske liberale. Zašto? Zato što je hrvatski liberalni diskurs ustvari diskurs liberalnog lenjinizma. U njemu doista postoji “neumitni hod povijesti”, postoji žuđena Utopija, samo se ta utopija više ne zove komunizam. A oni koji se - iz ideologije, iz sebičnosti, iz interesa - protive “društvenom napretku”, koji bi ga htjeli “usporiti, kad već ne mogu zaustaviti” - ti su zapravo reakcija. Samo što se u hrvatskom liberalno-lenjinističkom diskursu oni tako ne zovu. Oni imaju druga ideološki kriptirana imena: “antipoduzetničke prepreke”, “antiinvesticijska klima”, “interesne skupine”, “protivnici reformi.” Sindikati, javni sektor, aktivisti, ekolozi, vlasnici zemljišta, mali dioničari, liliputanski načelnici, birokrati u državnoj službi - oni su svi zapravo “reakcija”, samo ih nije zgodno tako lenjinistički zvati, pa ih tako nazivamo izokola.

Na taj smo i takav diskurs pseudoliberalnog manihejstva tijekom prošlog desetljeća navikli: on je postao toliko uvriježen da otpatke tih rečenica danas izgovaraju i mudrijaši u kavani. No, ovog tjedna isti smo taj pseudoliberalni metajezik “napretka”, “projekata” i njihova “zaustavljanja” začuli sa one adrese koja obično (i s razlogom) važi za bastion antiliberalizma. A to je zagrebački Kaptol. Prošlog tjedna, naime, zagrebački je kardinal Josip Bozanić uputio uvelike citiranu i komentiranu poslanicu u kojoj je opleo i po nama novinarima (ne prvi put). Tom prilikom Bozanić je napisao i rekao kako sile Zla (veliko Z kardinalovo!) ne smeta beznađe. No, veli, stvari stoje drukčije kad se “pojave prijedlozi rješenja za postojeće probleme.” Stoga se zagrebački nadbiskup pita: “Kako to da nijedna nova ideja nije dobra, kako to da se pojavljuju protivnici novih projekata koji još nisu ni predstavljeni, zašto pravednija raspodjela dobara najednom postaje krimen? I kad se stvaraju uvjeti za napredak, kad se oblikuje snaga za njegovu provedbu, zašto nastaje pogubno usporavanje, najčešće po ideološkom ključu? Upravo je nevjerojatno da se drugdje koriste razne metode da bi se ubrzao društveni napredak, da stagnacija traje što kraće, a u Hrvatskoj postoje snage koje kao da su zadužene i osposobljene samo za usporavanje napretka, kad ga već ne mogu u potpunosti zaustaviti!”

Ova poslanica objavljena je uoči prvog velikog katoličkog blagdana u mandatu nove Vlade, Vlade koja je u dobroj mjeri zapravo Crkvin projekt. Katolička crkva je bila ta koja je marno torpedirala prethodnu lijevu Vladu koristeći pri tome raspoloživa sredstva: propovjedaonicu i laičke pokrete, parce i procesije, proštenja i komemoracije, peticije i referendume te, dakako, historiografsko-paraideološke teme. Kad se nakon izbora činilo da je HDZ zaljuljan, Bozanić je bio taj koji je “unproforski” moderirao koaliciju HDZ-a i Mosta i osigurao ishod koji glasačke kutije nisu iznjedrile. Znatan dio današnje vlasti - u obje koalicijske komponente - čine ljudi bliski katoličkim političkim pokretima. Tu vlast crkva je umijesila i dala joj poželjni smjer. Taj je smjer, dakako, protuliberalan. Nova vlast, baš kao i crkva, gaji jedva prikriveno neprijateljstvo prema manjinama, istospolnim zajednicama, suvremenoj umjetnosti, politički kritičkim filmovima, prema sekularizmu i prema humoru. Dio te omraze usmjeren je i prema medijima koja Bozanić odavno drži brlogom ideološkog Zla, o čemu se lako osvjedočiti guglanjem. Dio mojih kolega se zbog takvog etiketiranja na zagrebačkog primasa i naljutio. Ja ne. Što se mene tiče, Bozanić je u pravu. Ja jesam kočničar promjena. Ako su “promjene” ono što Bozanić podrazumijeva pod “promjenama”, ako je “napredak” ono što trenutno rade politički lutci koje je s pulpita proizveo, onda ja jesam za “usporavanje napretka”, i rado bih ga “potpuno zaustavio”. Kad je Bozanićeva i Karamarkova klerikalna revolucija posrijedi, ja jesam “reakcija”. To sam bio i uvijek ću biti.

Ono što je duboko uvredljivo i napadno neinteligentno u Bozanićevu pismu nije to što on mene (ili nas, ili - naposljetku - možda i vas) bez skanjivanje imenuje kao Zlo. Nismo prvi: Crkva takvo što radi već tisućljeće, pa se poslije ispričava za to. Ono što stvarno vrijeđa intelekt jest činjenica da taj manihejski, nedemokratski i antiliberalni diskurs zagrebački nadbiskup odijeva u pomodno paperje tehnokratskog liberalizma. Ako ste protiv njegovih političkih avatara, vi više niste ni heretik, ni nevjernik, ni hulnik. Ne, vi ste protiv “novih ideja”, “novih projekata”, protiv “napretka”. Vi kočite “nužne reforme”. Vi kreirate “antiinvesticijsku klimu”. Zapravo, možda bi bilo najjednostavnije kad bi to Bozanić sročio rječnikom sebi ne baš najmilije ideologije: ljudi, vi ste “reakcija”.

Dio mene razumije zašto zagrebački kardinal ima potrebu skakati i primati metke umjesto Petrova i Karamarka. Umijesio je ovu tragikomičnu vlast, vidi da se ona pretvara u fijasko, pa se kao i svaki čovjek brani racionalizacijskim mehanizmom koji psiholozi zovu “slatki limun”. No, ako nas već uvjerava da je ovaj karamarkovski limun zapravo sladak, onda Bozanića barem molim da za to koristi drugi leksik, a ne onaj petparačkog reformizma. Naime, prije samo nekoliko mjeseci nemali je broj hrvatskih birača birao upravo “reforme”, “pogled unaprijed” i “dosta ideologije”. Umjesto toga, iz glasačkih im je kutija poput krampusa iskočilo ovo što imamo. Stoga, ako već hrli braniti novu vladu, molimo Bozanića da to ne čini pozivajući se na reforme i napredak. Iskustveno smo utvrdili da su Hrvati glupi, ali toliko glupi ipak nisu.

Izdvajamo