Kad su se drugog ponedjeljka u studenome Hrvati probudili nakon postizborne adrenalinske terevenke, i političari i društvo i mediji punih su usta izgovarali dvije popularne riječi sezone - a to su bile “reforme” i “stručnost”.
Nisu - treba to podsjetiti - bile riječi koje su se tako rado nosile na reveru tijekom kampanje. Tijekom kampanjskih mjeseci, puno se češće i više govorilo o izdaji i lustraciji, o kriminalnim zadrugama i jugoslavenskim partijama, o udžbenicima povijesti i repertoaru riječkog kazališta. A onda se naš politički mikrokozmos tog ponedjeljka probudio u svijetu u kojem je odluka o budućoj vlasti ovisila o Mostu, skupini pobožnih malomišćanskih amatera koji su do dvocifrenog broja mandata došli uz malo sufliranja crkve i uz puno razumljivog protupolitičkog revolta radišne i frustrirane provincijske buržoazije.
A onog časa kad se dogodio taj obrat, oba su se hrvatska politička baobaba - lijevi i desni - preko noći prešaltali kao da ih je oprljila struja. Najednom se počelo govoriti o štednji, o bolnim rezovima i rezovima pod anestetikom, o tehnokratskim vladama i o ukidanjima privilegija. “Stručnost” i “reforme” postale su čara-bara riječi oko kojih su se najednom svi slagali oblijećući oko nove metkovsko-omiško-tompojevačke udavače.
Mostovci su pritom obećavali - štošta. Kod javnog su bilježnika ovjeravali da ni sa kim neće koalirati. Obećavali su ukidanje županija, smanjenje broja općina, ukidanje drugog mirovinskog stupa, monetarnu reformu, nestranačke stručnjake. Zaklinjali su se u odmicanje od ideoloških tema, te obećavali su da će duge, gramzive čampere stranačkih oligarhija odmaknuti od kadroviranja u javnim poduzećima, zdravstvu, kulturi. Palo je - ukratko - puno obećanja u tom veselom studenom mjesecu reformskog pijanstva.
U međuvremenu su prošla dva mjeseca. A nakon ta dva duga mjeseca, od svega toga nije ostalo ništa: prijesno, suho ništa.
Za početak - ono čemu ovih dana svjedočimo nije ni “tehnička” ni “programska” suradnja - nego naprosto koalicija, tako da cijela konstrukcija koalicijske vlade HDZ/Bandić/Most već u svom embriju počiva na predizbornoj lagariji ovjerenoj kod javnog bilježnika. U međuvremenu - tijekom 60 napornih dana - negdje su se putem pogubila i druga obećanja. Ukidanje županija sad je i formalno “off-limits”. Reformu općina više ne spominje nitko. Cijeli paket ekonomskih postulata na kojima se temeljio Mostov ekonomski program papala je maca u trokutu Trg burze - Metković - Kitzbühel. U ovom slučaju čak ni nije ključno je li kontroverzni Mostov ekonomist Ivan Lovrinović bio dobri anđel antikapitalističkog keynesijanstva ili pak obični šarlatan i nestručni demagog. Bitno je to da je Most svojih 19 saborskih mandata dobio programom u kojem je pisalo jedno, da bismo potom i mi i doktor Lovrinović kod zdravih očiju svjedočili da programske zamisli na kojima su izboreni stanoviti mandati zgasnu kao žižak - i to zgasnu neslavno prije nego što je nova Vlada uopće izglasana. Postoje političke opcije koje svoj program iznevjere kad stignu na vlast: među takvima je bila i Milanovićeva. No, slučaj Mosta je zaista poseban - oni su svoj programski input izdali prije nego što su uopće sjeli na vlast.
Nakon svega toga, stiglo je i predstavljanje Vlade. A sastav Vlade koji smo napokon saznali u četvrtak konačno je potvrdio kako od mostovske sitno-buržoaske, antiestablišmentske “mini 1848.” nije ostalo a ma baš ništa. U petak smo (za početak) dobili Vladu koja je upravo sramotno muška: u 21. stoljeću imati Vladu sa svega tri ministrice žene civilizacijska je patrijarhalna regresija zbog koje bi premijeru Timu Oreškoviću u Hamiltonu, Kanada i mediji i javnost na živo oderali kožu. Nadalje, dobili smo Vladu koja je daleko od antiestablišmentskog puritanstva - već sama činjenica da je u diobu resora uključen i Bandić demontira ikakvu pomisao o “moralnoj obnovi” hrvatske politike. Ta Vlada je i prilično korporativna: činjenica da u njoj glavnu riječ vode tehnokrati krupnih sistema kao Agrokor i Pliva nimalo neće obradovati tipične Mostove glasače, a to znači sitno provincijsko građanstvo - obrtnike, kooperante, dobavljače, OPG-ovce, poduzetnike na tržištu usluga - ukratko, ljude kojima su ti i takvi gospodarski kolosi jednaki problem u životu koliko i skupa država ili loša administracija.
Nadalje, Vlada koju je u četvrtak prezentirao Tihomir Orešković je unatoč tobože nestranačkoj figuri premijera duboko ideološka, pa su u njoj i zagovornici popisivanja liste izdajnika, potpredsjednici bleiburških vodova, te cijeli niz figura koje se nikad ne bi približile izvršnoj vlasti da ih ne guraju crkva i novopečeni SUBNOR iz Savske. Konačno, Vlada koja je predstavljena ovog tjedna daleko je od nestranačke. Činjenica da je HDZ-u koalicijskom aritmetikom smanjen ukupni broj resora očito je stvorila pritisak da resore koje je dobio mora popunjavati stranačkom pješadijom. Tako smo dobili Vladu koja je po sastavu tvrdo partitokratska, prepuna stranačkih vodnika i zastavnika, dosadašnjih župana i načelnika, ukratko - vjernih vojnika partije koji tek uzgred imaju vezu sa strukom kojom će ministrirati. Vlada SDP/HNS bila je opravdano zloglasna po tome što je trpala stranačke članove u vrh javnih poduzeća, trgovačkih društava i agencija. Ali, čak je i ta i takva Kukuriku vlada imala više doista nestranačkih ljudi nego što ima Oreškovićeva.
Karamarko je - ukratko - dobio sve. U postizbornoj obavještajno-diplomatskoj kombinatorici uspio je iskamčiti sve ono što je na noć izbora izgubio. Dobio je Vladu koja je u bitnom HDZ-ovska, u kojoj su njegovi stranački ljudi, koja reflektira njegov opskurantsko-jezuitski politički ukus, te koja miriše na onu ideološku rekonkvistu koju su hrvatski građani - uključujući i Mostove glasače - na izborima odbili podržati. Karamarko, Orešković i Petrov sad im tu ideološku rekonkvistu vraćaju ne na mala nego na velika vrata.
Dosta mojih kolega komentatora već je i dosad najavljivalo da bi Hrvatska vrlo lako mogla ući u modus novog istočnoeuropskog ultrakonzervativizma na tragu Budimpešte i Varšave. S tim da tu postoji jedna, ali lavovska razlika. Ma što god čovjek mislio o Orbanu i Kaczynskom (a nema zbora da ja mislim najgore), glasači u Mađarskoj i Poljskoj njih su birali i izabrali. U Hrvatskoj nije tako. U Hrvatskoj su akteri buduće Savska & opus dei & Magyar Olaj & HNS vlasti izbore dobili tako što su glasačima trubili nešto sasvim drugo. Glasačima su obećavali etos šparne domaćice, ideologiju Mate Lovraka i obračun s odurnim bankama, agencijama, županijama. Sad će svojim glasovima izglasati Vladu nad čijom sjenkom lelujaju Zdravko Mamić i Željka Markić, Petar Pripuz i Vlado Košić.
Ukratko, slijedi nam sivo, ružno olovno doba s Vladom koja kad se pogleda u zrcalo zna da vlast duguje obmani i spletki. A na onoj drugoj strani je sada da liže rane, prebrojava mrtve i traži krivce. Neke je lako naći. Lako je - i ne netočno - za ovu smicalicu optužiti obavještajno podzemlje i Katoličku crkvu, koja će se od sada opet moći pacati u gnjecavom lavoru službene državne ideologije. Lako je optužiti i Zorana Milanovića, tim lakše jer on i jest kriv. Kriv je jer se na vlasti uljuljao, jer je u tri godine triput mijenjao ideologiju. Kriv je jer je na mala vrata legalizirao tuđmanizam u lijevo-liberalnom političkom diskursu. Kriv je jer se u postizbornim igrama ponašao kao uličar i huligan, jer je lomio i lagao ljude koji su mu trebali biti partneri, jer je organizirao noćne sastanke, fotoreporterske sačekuše i paralelne pregovore, jer je vlastite političke partnere difamirao uvredama i medijskim diverzijama. Kriv je, jer se - ukratko - počeo baviti špijunsko-zaplotnjačkim poslom, a igrati tu igru protiv Karamarka i Brkića je isto kao da umjesto šaha s Čilićem odaberete igrati tenis. Sve su to - ukratko - krivci koje će se od danas nadalje vješati na medijske bandere - u principu s razlogom.
No, u cijeloj priči to su tek lateralni krivci. Oni pravi krivci su 15 ljudi s imenima i prezimenima, zastupnici Mosta koji će dignuti ruku za ovakvu Vladu. Vladu koja od početka do kraja predstavlja negaciju onoga što su svojim glasačima - čestitoj malomišćanskoj buržoaziji - obećavali. Ne znam koliko će trajati Vlada Tima Oreškovića, četiri mjeseca ili godine. Ali, koliko bude trajala, nad njom će visjeti sjena. A to je sjena jednog ovjerenog potpisa kod javnog bilježnika. Sjena pralaži, iz koje su izišle druga, pa treća, pa sve daljnje, njih sve više i više.