Početak sedamdesetih godina, val ekonomske emigracije iz tadašnje Jugoslavije bio je na svom prvom povijesnom vrhuncu. Tijekom prethodne dekade, stanovnike SFRJ tadašnja je vlast "častila" blagodaću putovnica.
Zapadna Europa bila je na vrhuncu razdoblja ekonomskog buma, a mnogim je zemljama - pogotovo Njemačkoj - falilo radne snage, a katkad i muškaraca. U tom razdoblju - šezdesetih na sedamdesete - stotine su tisuća Jugoslavena otišle raditi na Zapad, a u našoj se kulturi i ekonomiji stvara fenomen koji će u tadašnjem javnom diskursu imati javno i neslužbeno ime. Javno je bilo “radnik na privremenom radu u inozemstvu”, a ono kolokvijalno - “gastarbajter”.
Godine 1972., Krsto Papić je bio mladi, ali već afirmirani režiser koji je za sobom imao nekoliko dokumentarističkih evergrina i jedan stvarni igrani klasik - “Lisice”. Te 1972., on će snimiti dokumentarac o emigraciji u Njemačku “Specijalni vlakovi”, film za koji mislim da će ostati njegovo najjače djelo. Tih godina, puno se pisalo i snimalo o gastarbajterima. No, Papićev je dokumentarac bio drukčiji jer se nije bavio samo sudbinom ekonomskih emigranata. On se bavio sistemom.
Ciničan ugovor
Čak i danas, kad je ljuti antikomunizam postao trendovski poput najkica, teško je naći tako žestoku osudu tadašnjeg sustava kao što je Papićev dokumentarac, snimljen unutar tadašnje javne kinematografije. U Papićevu filmu, vi doslovno vidite dvije države - Jugoslaviju i SR Njemačku - koje u ciničnom kupoprodajnom ugovoru izvoze i uvoze - ljude. Vidite emigrante koji odlaze u München i Frankfurt specijalnim vlakovima, da bi se izbjegla anarhija i metež. Vidite činovnika (vrlo moguće agenta) koji prati vlak, da bi nadzirao situaciju. Vidite pripadnike policije koji emigrantima tumače da se drže dalje od ekstremne emigracije. Vidite činovnike zagrebačkih banaka koji ih instruiraju kako otvoriti devizni račun i slati novce kući. Naposljetku, vidite njemačkog službenika koji ih dočekuje jednako onako učinkovito i hladnokrvno kako bi u druga vremena možda dočekivao “privremene radnike” u Dachauu. Papić tu poveznicu naglašava posljednjom, sjajnom scenom filma: novopečene gastarbajtere se na odredištu proziva, ali ne imenom, nego brojevima - kao da su logoraši.
Krsto Papić “Specijalne vlakove” je snimio 1972., godine koja će ostati posebno traumatična u povijesti te epohe: to je godina uklanjanja Maspoka, smjene srpskih liberala i početka rasturanja beogradskog crnog vala. Nakon desetljeća i pol u kom se činilo - kako bi napisao Sidran - da “svaki dan u svakom pogledu sve više napredujemo”, SFRJ je ušla u posljednju, brežnjevljevsku fazu u kojoj su se iluzije topile, a metafora tog neuspjeha bit će - gastarbajteri. Tu poantu tih će ranih sedamdesetih doslovno “nacrtati” beogradski crnovalovac, dobar režiser i (bar meni) ne osobiti slikar Mića Popović. Njegova polemička, pomalo prvoloptaška slika “Gvozden (Gastarbajter)” prikazuje emigranta, koji izgleda gotovo kao prosjak, kako sjedi pod nekim turobnim zidom. Prozor iza njega urešen prvomajskim parolama, a na zidu od cigle piše grafit “Živio drug Tito”. Slično osjećanje - osjećanje nerazmjera između optimalnog, parolaškog optimizma i “izvoza” ljudi - isijava i iz Papićeva filma. Činjenica da stotine i tisuće ljudi odlaze iz te države jer u njoj ne mogu živjeti dobro, pretvorila se u javno priznanje poraza.
Taj poraz imao je svoje posljedice. Tijekom narednih desetljeća, nastala je cijela milijunska demografija ljudi koji toj zemlji ništa nisu dugovali, ništa od nje nisu dobili, pa nije bilo razloga ni da je vole. Nastali su cijeli prostori Hrvatske i BiH - sve te Tijarice, Livna, Zagvozdi - kojima modernizaciju nije donijela socijalistička industrijalizacija, nego je stigla tijekom “urlapa” s Mercedesima 200D punim poklona i gadžeta. Nastala je cijela jedna društvena grupa koja je svoj kruh, svoje dobro i svoju modernizaciju dugovala drugoj zemlji, drugoj kulturi i drugoj valuti - marci. To je onaj kulturni kod koji će oštroumno ocrtati splitski konceptualni umjetnik Boris Šitum, kad je na dan uvođenja eura 2002. na veliki billboard u Cisti Provo zalijepio plakat s “orlićem” (novčanicom od sto maraka). Tako je nastala kultura u kojoj su ljudi plakali kad je marke trebalo promijeniti u eure. Tako je utrt put prema Danke Dojčland, prema trajnom mentalitetu kolonijalne podložnosti koji je opstao do danas.
Sve to skupa čovjeku neizbježno pada na pamet ovih dana, kad prati ozračje blage euforije s kojim je u Hrvatskoj popraćena odluka Njemačke da za hrvatske radnike potpuno otvori njemačko tržište rada.
Adut koji se potrošio
Premda postoje - dakako - ogromne razlike između Njemačke 1972. i Njemačke danas, kao i Hrvatske 1972. i Hrvatske danas - između tadašnjih “specijalnih vlakova” i onih koji upravo kreću postoji neka tužna, ciklička podudarnost. I tadašnja Hrvatska, kao i sadašnja, prošla je razdoblje nerealnog buma koji se temeljio na adutu koji se potrošio: tada industriji, u dvijetisućutima na nekretninama i turizmu. I tadašnja Hrvatska, kao i sadašnja, uključuje čitave regije i naselja koji u tom novom društvu ne služe ničemu. U sedamdesetima, još uvijek bujajući gradovi uživali su u kraju medenog mjeseca s visokim pećima i industrijom, ali selo, a pogotovo dinarsko selo, ostalo je kao nepotrebni društveni višak koji je davao “brojeve” za specijalne vlakove. Danas, vi možete u Ljubitovici uzgajati češnjak ili u Studencu praviti sir. Možete po otocima živjeti od turizma. No, i danas postoje cijeli dijelovi Hrvatske koji su u novoj ekonomiji čisti žrtvovani višak. To su ponajprije industrijski gradovi na kontinentu, mjesta poput Siska, Karlovca, Broda ili Vukovara. To su mjesta u Hrvatskoj osuđena na neumitno, detroitsko zamiranje, osuđena da postanu dični relikti bivše slave, kao Osor, Bribir ili Nin. To su ujedno prostori koji danas služe kao regrutacijski demografski rezervoar za nove specijalne vlakove.
Povijest se - ukratko - ponavlja. Ova zemlja opet izvozi svoje ljude, šalje radne ruke u inozemstvo, te iščekuje njihove devizne doznake od kojih će nastaviti živjeti. Ponovo se stvara demografija ljudi koji od ove zemlje ništa nisu dobili, ništa joj ne duguju, pa nema ni razloga da je vole. Ponovo se stvara generacija koja će svoje dobro i svoju modernizaciju dugovati drugoj zemlji i drugoj kulturi. Povijest Hrvatske svela se na četrdesetogodišnji ciklus između dva neuspjeha.
No, ako postoji razlika između specijalnih vlakova 1972. i specijalnih vlakova 2015., onda je razlika ponajviše ta što se 1972. točno znalo što je to doživjelo neuspjeh. Velika emigracija 60-ih i 70-ih bila je signal neuspjeha točno određene ideologije i točno određene ekonomije koja je u jednom kratkom razdoblju pozitivno preobrazila život ljudi, da bi svisnula od pregrijavanja i prestala isporučivati obećano. I današnja emigracija je - dakako - signal neuspjeha. Samo što u ovoj zemlji ne postoji sloga oko toga što je točno završilo neuspjehom.
Sličnosti u porazima
Ljevičari će, naime, reći da je novi egzodus poraz tranzicijskog kapitalizma. Liberali će reći da je to poraz državnog kvazikapitalizma, jake države i ekonomije u rukama stranaka. Zeleni će reći da je to poraz neplaniranog razvoja koji je sav adut uložio u nekontrolirano arčenje prostora. Karamarko će reći da je to poraz zaostalih komunističkih snaga. Nacionalisti će reći da je to poraz eurointegracija. A netko - recimo ja - opet će s čuđenjem primijetiti da taj poraz neobično sliči na poraz mnogih zemalja koje nam i jesu i nisu slične, od Slovenije do Portugala i Grčke. I da je neobično da su tako različite zemlje, koje su imale različite putove, koje su imale ili neimale udbaše i hadeze, Kutlu i Sanadera, rat i tajkune, Tita i privatizaciju, hotelske resorte i nekretninski balon, nekako - eto - baš sve s neobičnom podudarnošću završile u istom lijevku povijesti.
I u njemu su sada. U unajmljenim stanićima Dublina i Stuttgarta, gdje cimeri iz Vinkovaca i Soluna, Guimaraesa i Makarske skupa dijele račun za struju i plin, te kad završi mjesec šalju doma novce. A onda će za “urlap” doći doma, samo bez “orlića” i bez Mercedesa. I bez gadžeta, jer gadžeta sad ima posvuda, i u Guimaraesu i u Tijarici. A kad “urlap” prođe, vratiti se opet u te dubline i stuttgarte. Specijalni vlakovi opet idu. Samo što više nema vlakova.