Prvi broj Glorije izašao je 8. veljače 1994. i poslije promocijske kampanje na televiziji, koja je trajala samo tjedan dana, uslijedio je fenomenalan uspjeh - dvotjednik Gloria postigao je maksimalnu prodaju od 180.000 primjeraka!
Prva glavna urednica bila je Sina Karli. Žuži Jelinek postala je kolumnistica, a Magda Weltrusky vodila je “agony column”, rubriku “draga Magda”, jedan od tipično ženskih suportivnih sadržaja ključnih za identitet lista, kakvu je nekad pisala i u Svijetu.
Središte društvenog života
Ubrzo je Gloriju preuzela Dubravka Tomeković - doveli su je iz Arene, a ranije je radila u Startu - i perfektno, od prve, našla ispravan smjer, ključ na kojem se uspjeh časopisa temelji i danas. Dubravkina Gloria bila je ženska prijateljica!
Ne čini se tako važnim, ali je zapravo presudno - u ono doba sve su novine bile ili tabloidi ili nesvarljivi režimski bilteni (ponekad i jedno i drugo, kad bi na tren uletio neki ludo ambiciozni lik koji se pokušavao dodvoriti Tuđmanu poput Nenada Ivankovića). Gloria je postala prvi civilni list u zemlji koja je tada, sredinom devedesetih, upravo izašla iz rata. Svi slavni i bogati koji će se na njezinim stranicama pojavljivati mogli su biti sigurni da ih urednici neće prevariti, poniziti i otračati. To je imalo dalekosežne posljedice - em su postali povjerljivi te dopustili pristup u svoju intimu, u svoje stanove, na svoja vjenčanja i krstitke, em su ostajali na raspolaganju za “update” - ako se rodi novo dijete ili ostvari bilo kakav drugi zaplet. Znači, umjesto da “troši” svoje zvijezde tako da ih tabloidno “odradi” jednu za drugom i zauvijek izgubi, Gloria je počela okupljati svoj set, ne samo džet-set, nego svu elitu koja se u to doba ekonomski uzdizala.
Gloria je postala središte društvenog života u zemlji. Takva referentnost ključ je uspjeha jednih novina - one moraju biti dio sredine, usklađene s njezinim stremljenjima i s glavnom maticom života, a svaki drukčiji pristup dugoročno vodi na marginu i u propast (kao, recimo, u slučaju Feral Tribuna, političkog satiričnog organa antituđmanovske opozicije). Cijela ta pobjedonosna strategija Glorije proistekla je iz Dubravkina osnovnog novinarskog i etičkog polazišta - da ne smije iznevjeriti sugovornike, ranjive zvijezde, koje zapravo drhte zbog publiciteta koji može ugasiti njihovu auru ili narušiti delikatnu ravnotežu njihove ekstrovertirane privatnosti.
Uspjesi Glorije GLAM i IN
Najveća je vrijednost Glorije ta pouzdanost u odnosima s onima koje opisuje, što joj omogućuje da zatvori i čuva krug likova koji preko nje steknu prominentnost te osvoji publiku koja kao prikovana prati sudbine tih svojih junaka. Nema bolje platforme za oglase - svaki oglašivač želi prodrijeti do kupaca toliko privrženih svojim novinama.
Dubravka Tomeković osim vizije ima, dakle, i drugu najvažniju osobinu novinskog profesionalca (koja meni, primjerice, nedostaje) - nevjerojatno je ustrajna, postojana kao i njen list, pa ni pod koju cijenu ne odstupa od usmjerenja i standarda koje je isprva uspostavila. Zato su je čitatelji spremno slijedili i kad je napravila Gloriju IN pa je ubacila u subotnji Jutarnji list i time pridonijela nakladi.
Bila je uspješna i s tromjesečnikom Gloria GLAM, ukratko, sve što je radila sa svojom redakcijom i svojom publikom bilo je osuđeno na uspjeh. U novinama sam susreo puno neobuzdanih genijalaca, upoznao nevjerojatno marljive likove koji godinama samozatajno rade kao crvi, ali ono što je najrjeđe jest spoj jasne ideje i nepokolebivog integriteta u njezinoj obrani, odnosno realizaciji na tržištu. Tu se moraš dugo, jako dugo angažirati, i to ne kao činovnik, već sa strašću pravog profesionalca, jer se svakog tjedna oko kioska vodi bespoštedna borba prsa o prsa, a sve ono što si ranije ostvario ništa ne znači počne li padati naklada...
Dubravka je urednik i medijski inovator s jasnom ulogom u povijesti hrvatske štampe: Gloriju je pretvorila u najuspješniji magazin u tranzicijskoj Europi. Licencirana u Srbiju, Gloria je ondje brzo dostigla i sve do danas zadržala poziciju najčitanijeg ženskog magazina.
Import šrot i domaći brend
Istodobno, u Hrvatskoj se u doba najveće konjunkture iskrcala divovska finska multinacionalka Sanoma i pokrenula konkurentski magazin Story, u početku skromni tabloid napravljen po uzoru na jedno nizozemsko izdanje s kojim su imali velikog uspjeha u Mađarskoj i Češkoj.
No, Hrvati su sasvim drukčija publika - ovdje su i u socijalizmu izlazili ženski časopisi, pa im ne možeš uvaliti bilo kakav importni šrot. Osim toga, ovdje je vizualna komponenta, slika, važna koliko i tekst, mi smo ipak Mediteranci za razliku od škrtih i asketskih sjevernjačkih protestanata, navučenih na Bibliju.
Da tekst, da feljtoni o sudbinama slavnih žena, da ženski romani u prilogu, ali, nadasve, vizualni stil koji se osniva na posebnom, intimnom pristupu junakinjama i junacima Glorije. To su narativne fotografije koje prikazuju privatno i obiteljsko okruženje, ambijent, ukus i vanjštinu ljudi koji napučuju našu celeb-scenu.
Djevojka iz Starta
Sanoma je pak naručila barnumovsku propagandu i promociju za svoj tužni listić skromnog izgleda s puno neautentičnih priča, koji je odmah pukao na tržištu. Pomislili su kako je rješenje da kopiraju Halo! i druge trač-magazine, pretežno s paparazzo slikama celeba, što ovdje također nije išlo.
Napokon su iz Jutarnjeg uzeli Borisa Trupčevića, kasnije darovitog urednika pučkog tabloida 24 sata, a on je, manje-više, preuzeo formulu Glorije, pa je unekoliko inovirao. Odmah im je sjajno krenulo. Gloria je, dakle, brend poput Cosmopolitana - funkcionira u regiji, a mogao je i u Rusiji, da su se tako posložile karte...
Kad sam Dubravku prvi put vidio u Startu, nisam imao pojma da će se tako razviti. Trideset godina kasnije, nakon šezdeset milijuna prodanih primjeraka magazina Gloria, vidim da je iz cijelog Vjesnikova nebodera upravo ona izrasla u najvećeg novinskog profesionalca u našoj generaciji. Doduše, u njoj je među najmlađima, pa uopće ne bih podcjenjivao njene perspektive i planove...