Ana, hoćeš li znati iz aparata izvaditi razbijeni film - pitao me tata kada sam imala samo 13 godina. - Hoću, otac mi je fotograf - odgovorila sam mu sigurna u svoje prve fotografske korake. - Pa i moj je fotograf - dobacio je tata. Tim je riječima počela priča o fotografskoj tradiciji staroj sedam i pol desetljeća splitske obitelji Perajica s Peristila.
Ana Peraica, danas povjesničarka umjetnosti, nakon gubitka djeda, a nedavno i oca, u staroj kamenici otkrila nam je obiteljsku tajnu.
Od očiju javnosti dugo skrivani filmski materijali iz Drugog svjetskog rata, autorski uradak njezina djeda Antonija, izronili su iz mraka.
Film necenzurirane povijesti, nakon što bude digitaliziran, bit će premijerno prikazan krajem ove godine u sklopu talijansko-slovensko-hrvatskog projekta “Smuggling Anthologies” (Prošvercane antologije), i to u tri grada: Trstu, Piranu i Labinu. Fascinantno otkriće prezentirano je i na ovogodišnjem svjetskom pregledu interneta i filma, konferenciji Video Vortex u MKC-u u Splitu 23. svibnja, na kojoj je unuka održala predavnje s ne slučajno odabranim naslovom “Čuvaj film“.
Šarmantan i veseo
Jer, upravo tim se riječima djed Antonio obratiounuci u vrijeme kada je već bila studentica povijesti umjetnosti.
- Iako je uvijek bio vrckast, šarmantan i vesao, s ozbiljnim izrazom lica kao svojevrsnim upozorenjem mi je šapnuo: “Moraš znati, neke filmove sam zakopao u kamenicu. Kada ih pogledaš, tek tada otkrit ćeš mene, ali upamti: kamera u ratu nema stranu, najubojitije oružje je istina.”
Nedavno, kada je izgubila i tatu s kojim je dijelila dane radeći u obiteljskom fotografskom ateljeu na Peristilu, Ana je odlučila otkriti desetljećima čuvanu obiteljsku tajnu.
- Izgubila sam obojicu, izgubila se i sama. Ostale su u sjećanju samo didine i tatine riječi: ‘ Ane, čuvaj film!’
Prekapajući po bolnim us pomenama, Ana je naišla na skrivenu vreću. Umjesto fotografskih negativa koje je očekivala, otkrila je devet 16-milimetarskih filmskih vrpci, snimljenih u razdoblju između 1943. i 1945. godine.
- Istina, ja sam tražila fotografske negative, jer to je ono što smo mi fotografi zvali filmom. Bila sam iznenađena kada sam umjesto negativa otkrila originalni filmski materijal - prepričava Ana. Materijal, iako čuvan na suhom i u hladnom, zbog lošeg stanja bilo je teško pregledati na projektoru za 16-milimetarske vrpce. Filmovi su pucali.
Ručno premotavali filmove
- Na kraju, nismo imali izbora, premotavali smo ih ručno u velikom strahu i s još većim pitanjem: zašto su toliko godina bili skriveni - prisjeća se Ana.
Matrijal je prvi put pregledala uz pomoć kolega filmaša Igora Lušića iz Kinokluba Split i Vendi Ganza Marušić iz Hrvatskog filmskog saveza.
- Riječ je o eksperimentalnom filmu, koji donosi dnevničke zapise među kojima se osim dolaska garibaldijevaca, talijanske brigade morem iz Italije s kojima je vjerojatno stigao i sam autor, nalazi čitav niz akcija Prve proleterske brigade, bombardiranje Splita, oslobođenje Zagreba... Fragmenti su tu i vojnih operacija oko Trsta. Intrigantne i vjerojatno jedine sačuvane su i scene na kojima se zajedno pojavljuju - i to na misi - Josip Broz Tito, Alojzije Stepinac, Vladimir Bakarić, Koča Popović i drugi, a pretpostavlja se da su snimane neposredno ili najviše petnaestak dana nakon oslobođenja Zagreba.
- U toj sceni vidimo najbitnije sudionike zajedno. Ona na neki način djeluje postpovijesno, dok kronološki istodobno stoji na početku te iste povijesti. Za tu je scenu sigurno jedino da se dogodila, međutim sve analize neće moći očitati tu dobrohotnost koju svi imaju jedan prema drugom u kamerom uhvaćenom trenutku. Iz svega toga proizlazi da koliko god smo povijesno rigidni, svijet događanja sam po sebi to nije - kaže Ana.
No, prije svega, reći će, djedov je film subjektivan film, s brzim kadrovima snažno uobličenih emocija koji je radio profesionalac.
- Ovo je vrlo profesionalna ruka, ni jednom se zatresla nije - fascinirana viđenim reagirala je Vendi Ganza Marušić. Još uvijek s nevjericom u svoje otkriće Ana je otišla u Zagreb ne bi li čula mišljenje Dalibora Martinisa, jednog od pionira hrvatskog videa. Prema njegovoj ocjeni, radi se o izuzetnom dokumentarnom materijalu, prije svega zato što je za razliku od drugih u tom razdoblju snimanih sistemskih, političkih dokumentaraca, Perajičin film nastao bez ideološke namjere. Riječ je o osobnom pogledu jednog čovjeka koji iz donjeg kuta privatnosti traži sasvim druge motive, a ipak bilježi povijest - smatra Martinis.
- Dida ti je bio umjetnik. U njegovim materijalima nema ni jednog neutralnog kadra - obratio se potom Martinis Ani, što ju je još dublje potaknulo da osvijetli obiteljsku tajnu.
- Tog se dana promijenilo sve. Odlučila sam film prikazati! - prisjeća se Ana prijelomnog trenutka kada dvojbi o tome da će film ugledati svjetlo dana više bilo nije.
Udovac s troje djece
Pregledavajući ponovno materijal Ana je počela, uz povijesne momente kojima sličnog traga više nema, iščitavati i nepoznatu osobnu stranu djeda.
Znala je o njemu da je kao fotografski šegrt počeo raditi sa samo šest godina, da je kao desetogodišnjak potpisao svoju prvu fotografiju - dječaka na splitskim Bačvicama.
Do svoje dvadesete godine radio je za atelje Borović, poznat po novinskim reklamama, atelje Dvornik, te atelje zadarskog fotografa Sinobada. Njegove najranije serije fotografija uključuju i fotorazglednice iz Splita, Šibenika, Dubrovnika, Mostara... No, od 1936., kada je datirana zadnja fotorazglednica, gubi se trag njegovu radu. Ako je suditi prema dokumentaciji pronađenoj u Jugoslavenskoj kinoteci, sedam godina je radio kao filmski operater i u laboru Cine Citta, kolijevci Europskog filma u Rimu.
Istražujući istinu o djedu, Ana doznaje da je, nakon povratka iz Italije, u NOB-u bio rukovoditelj Filmske i fotosekcije Prve proleterske brigade. Njegova kamera prati put te brigade preko Zagore, Bosne, Zagreba, Postojne, sve do Trsta. Za razliku od fotografija koje je istodobno snimao, a koje su mu oduzele tajne službe Udbe, filmska je kolekcija sačuvana gotovo u cijelosti. Nedostaju samo dvije od jedanaest snimljenih rola.
No, ni nakon rata, Antonio Perajica ne miruje.
- Naprosto - reći će njegova unuka - djedovo ime postaje sinonim za fotografsku profesiju. Kraće vrijeme nastavlja raditi za Fotosekciju Jugoslavenske ratne mornarice u Rijeci, potom se vraća u Split supruzi Ankici Kuzmanić. Vjenčani kum bio mu je talijanski fotograf Turi Quattrocchi iz Trsta. Od 1947. do 1949. Antonio Perajica za Foto R.V.I. radi na pripremama grafika Vladimira Kirina, angažiran je i u splitskom HNK, a osniva i vlastiti privatni atelje na Peristilu. Nakon tragičnog gubitka supruge, ostao je udovac s troje djece.
Prestao je raditi za novine, kazalište i razne umjetničke projekte i posvetio se isključivo radu u svom ateljeu. Iako je bio jedan od najškolovanijih među splitskim fotografima, učenik centra Europske kinematografije, majstor retuša na negativu, o čemu najviše svjedoče portreti iz HNK, Antonio Perajica je sustavno brisan iz svih pregleda filma u Dalmaciji, povijesti fotografije u Splitu, pa čak i iz monografije HNK u kojem je radio 15 godina.
Nije napustio profesiju
Perajica se fotografije nije odrekao do kraja života. Štoviše, svoju dječačku ljubav uspio je prenijeti na sina Dražena, fotografa arhitekture i poznatog portretista, a potom i na unuku Anu:
- Danas, kada njih dvojice nažalost više nema i dalje zajedno pišemo povijest. Te spone djeda je podcrtao u zadnjem kadru svoga filma u kojem hoda prema kameri i pruža ruku, kao da je znao da ću ga vidjeti prva... Imao je tridesetak godina, baš kao ja sada. Iz tog magičnog prizora pružanja ruke, kao što mi je i nagovijestio puno godina ranije, ja sam otkrila tko je bio Antonio Perajica. I djedinu želju ispunila: ’sačuvala film’.
On je pak bio u kontaktu s Katarinom Živanović, upravo postavljenom na mjesto v.d. direktorice povijesnog muzeja u Beogradu.
I uskoro iz Beograda Ani stižu ulomci iz teksta monografije “Zastava Filma“, s relevantnim podacima o filmskoj djelatnosti za vrijeme Drugog svijetskog rata.
U tekstu koji potpisuje Stevan Jovičić o vojnoj kinematografiji iz tog razdoblja neizostavno se spominje i ime Antonija Perajice iz Splita. U njemu Jovičić među ostalim navodi:
“U ratnim je godinama 1941. - 1944. snimanja bilo više nego što se o tome zna. Cijelo to razdoblje je neistraženo i nedovoljno poznato povjesničarima filma, premda se u Institutu Luce Roma nalaze arhivski snimci napravljeni na teritoriju Jugoslavije. Sudionici rata navode da je s prekomorskim brigadama iz Italije došao i jedan filmski snimatelj. Bio je to voditelj fotofilmske sekcije Prve proleterske brigade Antonio Perajica iz Splita, filmski operater iz labora Cine Citta”, tvrdi Jovičić. Stoga ne čudi što je Anino otkriće Perajičina filma iz Drugog svjetskog rata pobudilo zanimanje kako filmskih teoretičara, tako i povjesničara. Ono je već objavljeno u austrijskom časopisu za suvremenu umjetnost Springerin te u drugim vodećim časopisima za fotografiju. Interes za film pokazali su muzeji u Hrvatskoj i Srbiji, Sloveniji i Mađarskoj.
Marina Rajčić/EPEHA
Ana Peraica, danas povjesničarka umjetnosti, nakon gubitka djeda, a nedavno i oca, u staroj kamenici otkrila nam je obiteljsku tajnu.
Od očiju javnosti dugo skrivani filmski materijali iz Drugog svjetskog rata, autorski uradak njezina djeda Antonija, izronili su iz mraka.
Film necenzurirane povijesti, nakon što bude digitaliziran, bit će premijerno prikazan krajem ove godine u sklopu talijansko-slovensko-hrvatskog projekta “Smuggling Anthologies” (Prošvercane antologije), i to u tri grada: Trstu, Piranu i Labinu. Fascinantno otkriće prezentirano je i na ovogodišnjem svjetskom pregledu interneta i filma, konferenciji Video Vortex u MKC-u u Splitu 23. svibnja, na kojoj je unuka održala predavnje s ne slučajno odabranim naslovom “Čuvaj film“.
Šarmantan i veseo
Jer, upravo tim se riječima djed Antonio obratiounuci u vrijeme kada je već bila studentica povijesti umjetnosti.
- Iako je uvijek bio vrckast, šarmantan i vesao, s ozbiljnim izrazom lica kao svojevrsnim upozorenjem mi je šapnuo: “Moraš znati, neke filmove sam zakopao u kamenicu. Kada ih pogledaš, tek tada otkrit ćeš mene, ali upamti: kamera u ratu nema stranu, najubojitije oružje je istina.”
Nedavno, kada je izgubila i tatu s kojim je dijelila dane radeći u obiteljskom fotografskom ateljeu na Peristilu, Ana je odlučila otkriti desetljećima čuvanu obiteljsku tajnu.
- Izgubila sam obojicu, izgubila se i sama. Ostale su u sjećanju samo didine i tatine riječi: ‘ Ane, čuvaj film!’
Prekapajući po bolnim us pomenama, Ana je naišla na skrivenu vreću. Umjesto fotografskih negativa koje je očekivala, otkrila je devet 16-milimetarskih filmskih vrpci, snimljenih u razdoblju između 1943. i 1945. godine.
- Istina, ja sam tražila fotografske negative, jer to je ono što smo mi fotografi zvali filmom. Bila sam iznenađena kada sam umjesto negativa otkrila originalni filmski materijal - prepričava Ana. Materijal, iako čuvan na suhom i u hladnom, zbog lošeg stanja bilo je teško pregledati na projektoru za 16-milimetarske vrpce. Filmovi su pucali.
Ručno premotavali filmove
- Na kraju, nismo imali izbora, premotavali smo ih ručno u velikom strahu i s još većim pitanjem: zašto su toliko godina bili skriveni - prisjeća se Ana.
Matrijal je prvi put pregledala uz pomoć kolega filmaša Igora Lušića iz Kinokluba Split i Vendi Ganza Marušić iz Hrvatskog filmskog saveza.
|
|
|
- U toj sceni vidimo najbitnije sudionike zajedno. Ona na neki način djeluje postpovijesno, dok kronološki istodobno stoji na početku te iste povijesti. Za tu je scenu sigurno jedino da se dogodila, međutim sve analize neće moći očitati tu dobrohotnost koju svi imaju jedan prema drugom u kamerom uhvaćenom trenutku. Iz svega toga proizlazi da koliko god smo povijesno rigidni, svijet događanja sam po sebi to nije - kaže Ana.
No, prije svega, reći će, djedov je film subjektivan film, s brzim kadrovima snažno uobličenih emocija koji je radio profesionalac.
- Ovo je vrlo profesionalna ruka, ni jednom se zatresla nije - fascinirana viđenim reagirala je Vendi Ganza Marušić. Još uvijek s nevjericom u svoje otkriće Ana je otišla u Zagreb ne bi li čula mišljenje Dalibora Martinisa, jednog od pionira hrvatskog videa. Prema njegovoj ocjeni, radi se o izuzetnom dokumentarnom materijalu, prije svega zato što je za razliku od drugih u tom razdoblju snimanih sistemskih, političkih dokumentaraca, Perajičin film nastao bez ideološke namjere. Riječ je o osobnom pogledu jednog čovjeka koji iz donjeg kuta privatnosti traži sasvim druge motive, a ipak bilježi povijest - smatra Martinis.
- Dida ti je bio umjetnik. U njegovim materijalima nema ni jednog neutralnog kadra - obratio se potom Martinis Ani, što ju je još dublje potaknulo da osvijetli obiteljsku tajnu.
- Tog se dana promijenilo sve. Odlučila sam film prikazati! - prisjeća se Ana prijelomnog trenutka kada dvojbi o tome da će film ugledati svjetlo dana više bilo nije.
Udovac s troje djece
Pregledavajući ponovno materijal Ana je počela, uz povijesne momente kojima sličnog traga više nema, iščitavati i nepoznatu osobnu stranu djeda.
Znala je o njemu da je kao fotografski šegrt počeo raditi sa samo šest godina, da je kao desetogodišnjak potpisao svoju prvu fotografiju - dječaka na splitskim Bačvicama.
Do svoje dvadesete godine radio je za atelje Borović, poznat po novinskim reklamama, atelje Dvornik, te atelje zadarskog fotografa Sinobada. Njegove najranije serije fotografija uključuju i fotorazglednice iz Splita, Šibenika, Dubrovnika, Mostara... No, od 1936., kada je datirana zadnja fotorazglednica, gubi se trag njegovu radu. Ako je suditi prema dokumentaciji pronađenoj u Jugoslavenskoj kinoteci, sedam godina je radio kao filmski operater i u laboru Cine Citta, kolijevci Europskog filma u Rimu.
Istražujući istinu o djedu, Ana doznaje da je, nakon povratka iz Italije, u NOB-u bio rukovoditelj Filmske i fotosekcije Prve proleterske brigade. Njegova kamera prati put te brigade preko Zagore, Bosne, Zagreba, Postojne, sve do Trsta. Za razliku od fotografija koje je istodobno snimao, a koje su mu oduzele tajne službe Udbe, filmska je kolekcija sačuvana gotovo u cijelosti. Nedostaju samo dvije od jedanaest snimljenih rola.
No, ni nakon rata, Antonio Perajica ne miruje.
- Naprosto - reći će njegova unuka - djedovo ime postaje sinonim za fotografsku profesiju. Kraće vrijeme nastavlja raditi za Fotosekciju Jugoslavenske ratne mornarice u Rijeci, potom se vraća u Split supruzi Ankici Kuzmanić. Vjenčani kum bio mu je talijanski fotograf Turi Quattrocchi iz Trsta. Od 1947. do 1949. Antonio Perajica za Foto R.V.I. radi na pripremama grafika Vladimira Kirina, angažiran je i u splitskom HNK, a osniva i vlastiti privatni atelje na Peristilu. Nakon tragičnog gubitka supruge, ostao je udovac s troje djece.
Prestao je raditi za novine, kazalište i razne umjetničke projekte i posvetio se isključivo radu u svom ateljeu. Iako je bio jedan od najškolovanijih među splitskim fotografima, učenik centra Europske kinematografije, majstor retuša na negativu, o čemu najviše svjedoče portreti iz HNK, Antonio Perajica je sustavno brisan iz svih pregleda filma u Dalmaciji, povijesti fotografije u Splitu, pa čak i iz monografije HNK u kojem je radio 15 godina.
Nije napustio profesiju
Perajica se fotografije nije odrekao do kraja života. Štoviše, svoju dječačku ljubav uspio je prenijeti na sina Dražena, fotografa arhitekture i poznatog portretista, a potom i na unuku Anu:
- Danas, kada njih dvojice nažalost više nema i dalje zajedno pišemo povijest. Te spone djeda je podcrtao u zadnjem kadru svoga filma u kojem hoda prema kameri i pruža ruku, kao da je znao da ću ga vidjeti prva... Imao je tridesetak godina, baš kao ja sada. Iz tog magičnog prizora pružanja ruke, kao što mi je i nagovijestio puno godina ranije, ja sam otkrila tko je bio Antonio Perajica. I djedinu želju ispunila: ’sačuvala film’.
On je pak bio u kontaktu s Katarinom Živanović, upravo postavljenom na mjesto v.d. direktorice povijesnog muzeja u Beogradu.
I uskoro iz Beograda Ani stižu ulomci iz teksta monografije “Zastava Filma“, s relevantnim podacima o filmskoj djelatnosti za vrijeme Drugog svijetskog rata.
U tekstu koji potpisuje Stevan Jovičić o vojnoj kinematografiji iz tog razdoblja neizostavno se spominje i ime Antonija Perajice iz Splita. U njemu Jovičić među ostalim navodi:
“U ratnim je godinama 1941. - 1944. snimanja bilo više nego što se o tome zna. Cijelo to razdoblje je neistraženo i nedovoljno poznato povjesničarima filma, premda se u Institutu Luce Roma nalaze arhivski snimci napravljeni na teritoriju Jugoslavije. Sudionici rata navode da je s prekomorskim brigadama iz Italije došao i jedan filmski snimatelj. Bio je to voditelj fotofilmske sekcije Prve proleterske brigade Antonio Perajica iz Splita, filmski operater iz labora Cine Citta”, tvrdi Jovičić. Stoga ne čudi što je Anino otkriće Perajičina filma iz Drugog svjetskog rata pobudilo zanimanje kako filmskih teoretičara, tako i povjesničara. Ono je već objavljeno u austrijskom časopisu za suvremenu umjetnost Springerin te u drugim vodećim časopisima za fotografiju. Interes za film pokazali su muzeji u Hrvatskoj i Srbiji, Sloveniji i Mađarskoj.
Ime i u ratnoj monografijiTragajući za novim saznanjima koja bi mogla rasvijetliti obiteljsku, ali i povijesnu priču, Ana Peraica se javila prijatelju Andreasu Broeckmannu, voditelju Tesla laba u Berlinu. |
Marina Rajčić/EPEHA