'Kako sam uspio povezati space shuttle sa Zemljom'

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 17.02.2007. u 22:15

Davno sam odlučio umrijeti na svome otoku Sestrunj - kaže Ivan John Fatović (75), čovjek koji je, kao specijalist za hardvere, 70-ih godina prošloga stoljeća bio jedan od najcjenjenijih inženjera u Americi. 

Njegovo ime se može naći u američkom izdanju "Who is Who in the World" (Who is who in America - East end Personalities of Americ). Fatović se, naime, proslavio radeći za najuglednije američke kompanije - Bendix, Exxon i Conrac i druge. Tako se i Fatović našao u situaciji da radi za NASA-u, odnosno space shuttle.

Fatović danas umirovljeničke dane provodi na otoku, uzgajajući masline i trgujući dionicama na newyorškoj burzi preko interneta. Neobičan i vitalan starac ljuti se samo zbog loše povezanosti otoka sa Zadrom, čemu je, dakako, kriva Jadrolinija, i T-Coma koji mu neće priključiti MaxADSL jer nema dovoljno zainteresiranih. - Oni kažu da bi nam omogućili priključak ADSL da postoji minimum korisnika, a na otoku su samo tri korisnika Interneta. Za Božić nas je na zajedničkom ručku bilo tek 12, zvala me sestra u Ameriku, ali sam rekao da nema smisla, ionako nas je malo na otoku, moramo biti zajedno - kaže Fatović. 

Njegova je priča počela 1932., kada se rodio na otoku Sestrunj. Najgore godine bile su, dakako, ratne, tijekom talijanske okupacije.

- Bilo je teško, nije se moglo ribariti jer su okolo plovili brodovi, a zemlja je jako škrta. Veliki problem je bio u tome što su ljudi morali udovoljiti svim vojskama: Talijanima, Nijemcima i partizanima. Morali su ih prevoziti na druge otoke. Talijani su jednom uhitili sve muškarce od 16 do 60 godina i zatvorili ih u jednu zgradu. Dvanaest ljudi su izdvojili i ubili, zapalili tri kuće. Na susjednom su otoku ubili starce i djecu, a ostale poslali u logor na Molat. Na susjednom su otoku sve kuće zapalili, bila je to osveta jer su naši ljudi ubili jednog Talijana - prisjeća se Fatović i s ogorčenjem komentira talijanska nastojanja da prešute svoje zločine.

- Na otoku sam - nastavlja - morao dvije godine pohađati talijansku školu, hrvatski nismo smjeli govoriti. Jedan od učitelja je, zamislite, nosio čak i pištolj.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata Fatović se nastavlja školovati u Zadru. Nije se, kaže, u gimnaziji posebno isticao, osim u matematici. Godine 1953. je iz Zadra, kao dvadesetogodišnjak, otišao u Ameriku, gdje su mu već bili roditelji i sestre.

- Kad sam došao u Ameriku, godinu dana sam učio jezik. Potom me jedan od mojih prijatelja, koji je došao prije mene, odveo na Stevens Tech. college i rekao da je to jedan od najboljih tehničkih fakulteta u Americi - prisjeća se Fatović.

No, Amerikanci ne bi bili to što jesu da, nakon položenog prijemnog ispita, mladiću iz Hrvatske nisu odmah udijelili i poziv za vojsku. Poslije završenih priprema, dobio je naređenje da ide u Koreju.

Ali, ni Dalmatinac ne bio bio Dalmatinac kada to ne bi pokušao kapitalizirati na najbolji način. Odlučio je prihvatiti poziv, uz jedan uvjet: prije poziva za vojsku zatražio je državljanstvo. Tek kad je dobio državljanstvo - Fatović je otišao u Koreju, gdje je služio 1955. i 1956. godine.

- Nakon vojske sam se vratio na fakultet u New Jerseyju. Kad sam diplomirao, počeo sam raditi u jednoj tehničkoj kompaniji i upisao postdiplomski studij na kojem se specijalizirao za kompjutere, a potom se zaposlio u Bendixu. Ja sam radio na automatskom pilotu što je bilo jako važno zbog slijetanja u magli. Na tome je radio cijeli tim a ja sam radio samo neke dijelove. Zahvaljujući našem radu, pilot se mogao povremeno i odmarati - kaže Fatović. 

- Naknadno smo - nastavio je - za istu kompaniju 1968. godine radili uređaje za navigaciju i jedan kompjuterski uređaj za Boeing 747.  Za taj sam kompjutor upotrijebio adekvatne čipove. U kompjutoru koji smo 'posložili' bili su pohranjeni vitalni podaci: temperatura, tlak i udaljenost. Podatke smo dobijali posebnim "sensorima". Primijenili smo tehnologiju koja je neutralizirala oscilacije pri malim udaljenostima. Na osnovi temperature i tlaka izračunavali smo udaljenosti, uz male korekcije. Upotrijebili smo digitalnu tehnologiju, a prije toga je, uglavnom, sve rađeno analogno - objašnjava Fatović.

- Meni je u to vrijeme digitalna tehnologija išla kao dobrom slikaru slikanje: kad bih stvari stavio na papir, bio sam uvjeren da će funkcionirati onako kako sam zamislio. Kad je u pitanju digitalna tehnologija, naručitelje bih samo upitao: 'Što želite da vam izradim i sastavim'. Jednostavno sam za to imao talent. Šezdesetih i sedamdesetih godina govorili su da sam među pet najboljih inženjera u elektronici, postavljao sam nove standarde u poznatim kompanijama. Meni je to, jednostavno, išlo - prisjeća se Fatović.

No, Fatović je radio i za NASA-u, odnosno za space shuttle, u vrijeme dok je bio zaposlenik američke tvrtke Conrac. Uređaj koji je, kao specijalist za hardvere, sa svojim timom sastavio za space shuttle zvao se GCIL - Ground Control Interface Logic. Taj je uređaj omogućavao da kontrolnci centar u Houstonu aktivira ili deaktivira željene instrumente u space shuttelu.

- Prvotni originalni koncept je koristio tradicionalnu tehničku primjenu. S obzirom na stalne promjene, moje je mišljenje bilo da je to to možemo realizirati jedino programiranjem memorije. U početku su bili skeptični , sumnjali su da je to moguće ostvariti na taj način, trebalo im je nekoliko mjeseci da shvate da je to bio jedini način da uređaj funkcionira. Kontrolni centar poslao bi komandu preko telemomorije od 0 do 511.

Svaka komanda određivala bi kada će koji instrument space shutllea biti u funkciji, a bilo koja komanda mogla je aktivirati ili deaktivirati bilo koji instrument. Promjene u bilo kojem instrumentu zahtijevale su promjene u GCIL-u - objašnjava Fatović. 

- Kad ni neka kompanija - nastavio je Fatović - radila neke promjene, ja sam na temelju podataka mogao reprogramirati i napraviti željene promjene. Problem je bio i u tome jer su memorije u to vrijeme zahtijevale dosta električne energije. Mi smo za cijeli instrument mogli koristiti samo 60 wata snage.

GCIL je dobivao komandu svakih 300 milisekunda. Upotrijebili smo energiju za memoriju za jednu petinu vremena, a informacije smo pohranili u tzv. CMOS meoriju, koja je koristila neznatnu snagu električne energije.

Tijekom rada na GCIL-u on je upoznao i direktora za space shuttle Aerona. Početkom 80-ih godina prošloga stoljeća karijeru je nastavio u poznatoj multinacionalnoj kompaniji Exxon, koju je inače utemeljio Rockefeller i koja godišnje ostvaruje oko 40 milijardi dolara profita. Osamdesetih godina Exxon je radio na razvoju automobila na baterije, s minimalnim pogonom na fosilna goriva. 

- Angažirali su nas za rad na uštedi energije električnih automobila i velikih motora, dok je druga grupa radila na realizaciji pogona na sunčanu energiju. Zbog mnogo mehaničkih sklopova gubilo se užasno puno energije u primjeni reduciranja brzine motora. Mi smo reduciranje brzine primijenili smanjivanjem frekvencije. Ako je potrebno, na primjer, da motor ide nekih 15 jedinica na minutu, umjesto izvornih 60, brzina se mora smanjiti 4 puta.

U tom slučaju ušteda energija bila bi 4 puta na kvadrat, što znači da je bilo potrebno potrebno smanjiti potrošnju električne energije 16 puta. Kako kompaniji Exxon, zapravo, nije bilo u interesu štedjeti energiju, s obzirom na to da su prodavali naftu, zaustavili su projekt. Oni su sve to patentirali i stavili u ladicu - prisjeća se Fatović.  

Povratkom u Hrvatsku 1997., Fatović je, kaže, pokušao pokrenuti neke projekte u Hrvatskoj, ali je ubrzo odustao.

- U tom sam trenutku poznavao najsuvremeniju tehnologiju, kontaktirao sam neke ljude, htio sam pomoći, ali su mi rekli da  oni sve znaju i da sve već imaju. Ako je već tako, neka im bude - pomalo ironično govori Fatović.

No, danas o svojim sposobnostima i uspjesima u karijeri tek skromno kaže:  - Ja sam tipičan inženjer i ništa više. Bog mi je dao talent za digitalnu elektroniku, rad s mikroprocesorima i kontrolnim sustavima, što mi je lako išlo od ruke, kao darovitom umjetniku slikanje. Nisam smatrao to nečim posebnim, samo sam radio ono što sam najbolje znao. U poslu sam najviše dao u dobi od 35. do 55. godine, to su najplodnije godine, tada još imate iskustvo i energiju - kaže Fatović koji  dane krati proučavajući  povijest rodnoga mjesta  u nadi  da otok opet oživi. 


Tako je za njega John Kenedy veliki američki političar "koji je nešto htio napraviti". U svojoj radnoj sobi i danas drži Kenedyjevu bistu.  Veliki političar za Fatovića je i pokojni američki predsjednik Ronald Regan, koji mu je poslao staklenu šalicu s posvetom. S druge strane, Georga Buscha starijeg uopće ne cijeni.

- Iako sam republikanac, odbio sam se sastati s Georgom Buschom starijim, nisam ga simpatizirao. Jednom sam dobio pozivnicu za ručak, trebao sam se sastati s njim, ali sam pozivnicu dao bratu, on je otišao - priča Fatović.

Hrvatska, pak, prema njemu, ne može naprijed "dok ljudi budu glasali za stranke, a ne za ljude".

- Nama ne upravljaju najsposobniji ljudi nego stranke koje dobiju na izborima, oni postavljaju ljude koji rade onako kako im se kaže. Iako u Hrvatskoj ima mnogo inteligentnih ljudi, mi imamo problem vlasti. Nekoliko mojih prijatelja bili su spremni vratiti se i pomoći. Oni su danas dosta ogorčeni, nemaju slobodne ruke;  ne mogu raditi, ne nailaze na razumijevanje - kaže Fatović.

'Upravljaju podobni umjesto sposobnih'

Politička uvjerenja Ivana Fatovića su republikanska. Poznavo je i bio dobar  s mnogim republikanskim kongresmenima i senatorima. Pa ipak, Fatović za sebi tvrdi da je čovjek koji, zapravo, glasuje za ljude, a ne za stranke.

Ivica Radoš

Izdvajamo