Vrijeme je, kako sam naučila u posljednih nekoliko godina, najokrutnija mjera svih stvari. Koža na vratu i oko očiju uzalud vodi bitku. Potpetice, ako ih nosiš, s vremenom se moraju umoriti i izlizati. Na omiljenoj vesti počinju se skupljati one mucice koje više ni najoštriji žilet ne može skinuti. S crno-bijelog kaputa u kojem sam provela fakultetske zime otpali su svi gumbi, kao stari kvarni zubi, jedan po jedan. Zatim mi je puknuo i cif na jahaćim čizmama koje su me podsjećale na jesen u Parizu. Kapa koju sam imala na sebi kad me Dečko prvi put poljubio nestala je prilikom selidbe: našla sam je godinu dana kasnije, punu rupa od moljaca, usahlu od prašine.
Ni moj vid nije imun na prolaznost vremena, iako baka i dalje viče da je to od previše čitanja (valjda se negdje duboko u sebi još uvijek nada da ću zaklopiti MacBook, opošteniti se i početi rađati). Zatim kosa. Postaje žilavija, umornija, potrošenija. Treba joj sve više regeneratora i boje.
I konačno, ono što me najviše muči, odnosi. Zar je moguće da i oni dobivaju patinu? Da se vremenom kvare? Da, izmučeni godinama, više ne funkcioniraju savršeno? Da u jednom trenutku počinju trokirati, da bi u drugom odbili poslušnost, zastali zauvijek poput antiknog sata, zarobljeni u nekom trenutku u vremenu koji je davno prošao? Zar je moguće da poput fosila neki odnosi postoje samo da nas podsjete na vrijeme koje je bilo, koje smo zaboravili i prerasli, na neku sebe koja je nestala?
No, s odnosima, za razliku od praribe zarobljene u snijegu Antarktika, problematično je što se ne mogu sakriti na nekoliko stoljeća, nego umiru zajedno s nama. Ribu je možda zateklo i očuvalo ledeno doba, no što je s našim prijateljstvom na izdisaju?
Ne možete računati na pomoć klimatskih promjena. Nažalost, posljednji udarac prijateljstvu, odluku da s nekim nećete više piti tradicionalnu kavu subotom ujutro, morate donijeti - vi. Ah, proklet bio život odraslih! Kad mi je mama škicala u dječji leksikon provjeravajući razmišljanja mojih prijatelja (za moje dobro, tvrdila je), ljutila sam se i svađala.
- Baš me briga što on voli stavljati petarde u koš za smeće, super svira gitaru! - moglo se čuti iz moje sobe. Danas se sa sjetom sjećam tih dana. Možda zato što sama sebi moram priznati da me stvarno jako nervira kad netko baca petarde u koševe za smeće. Ili bilo gdje drugdje, ako ćemo iskreno.
Kad točno razlike postaju nepodnošljive? Kad je vrijeme da se vremenu prizna da je pregazilo naše prijateljstvo? Tu lekciju nikad nisam naučila. Možda zato što odnose ne možemo, kao torbu koja nam je dosadila, samo tako baciti na najvišu policu ormara i čekati da prođe koje deseteljeće pa da ih izvučemo kao VINTAGE: ne, kad smo jednom rekli zbogom, moramo znati da je to zauvijek.
A kada je vrijeme da kažemo zbogom? Koliko je svađa - previše? Koliko nesuglasica, razilaženja u stavovima, koliko hladnih ratova, neizrečenih otrovnih misli, predbacivanja, optuživanja? Za osobu poput mene, koja se teško odvaja i od olinjalog kaputa (koji nema nikakvu vrijednost osim sentimentalne, ali nije li ona najvažnija?), mogu proći i godine a da se pukotine ne primijete.
Malo je problematično, doduše, kad pritisak postane prejak, pa se odnos, poput skupe keramike nagrižene sa svih strana, raspadne u - prašinu. Odjednom u ruci više ne držiš ništa, osim hrpetine smeća. Zar sam zaista toliko dugo bila u stanju zatvarati oči, pitaš samu sebe. Kako je moguće da sam preko svega tako olako prelazila? I, najgore od svih pitanja: zar je stvarno kraj?
Kako se, zaboga, rastati od prijatelja? Raspadi veza mogu stvarno biti gadni, ali rastati se od onoga tko ti nikada nije ni bio prijatelj, u trenutku kad ljubav nestane, koliko god bolno bilo, posve je logično. Zašto bih pila kavu s nekim tko mi ju je do jučer kuhao nakon seksa? Zašto bih razgovarala s njim o svojim (novim) ljubavnim problemima?
Kako se rastati od najbolje prijateljice? Može li se to uopće?
Ali prijateljica? Moje drugo JA, ona koja zna SVE, ona pred kojom nemam tajni? Par puta sam se u životu našla u toj nepodnošljivoj situaciji. Nisam bila sigurna volim li prošlost ili sadašnjost. Sve više su me s tim nekim divnim ljudima vezivale uspomene, a sve manje trenutni život: ja sam radila, Bela je tulumarila. Ja sam se zaljubila u Dečka, Tanja je još uvijek mislila da ćemo se jednom preseliti zajedno u London. Ostaviti sve i samo nestati. Što sam im više davala do znanja da puštam korijene i da niti želim niti mogu nestati, kave su postajale sve gorče: ne zbog toga što smo s Illyja prešle na Franck, nego zato što smo počele jedna drugu osuđivati. Njima je smetao moj nedostatak vremena, a meni njihova želja da ostanu u djetinje bezbrižnom životu dok sam se ja bespovratno zavezala za Odgovornost na milijun načina (krediti, pas, brak).
Danas kad gledam na to bolno razdoblje, znam da nitko nije bio u pravu: ja sam ishitreno žurila u neki pseudoodrasli život, nesposobna za opuštanje i uživanje u životu bez kontrole i obveza, a one su htjele zauvijek zadržati mladost. No, te su razlike bile kobne za našu ljubav. Počelo je, dakle, od samog koncepta života, a završilo svađama oko najmanjih sitnica.
Nisam mogla da se ne zapitam: ako se brakovi raspadaju zbog potpuno različitog zamišljanja budućnosti, zašto očekujemo da će prijateljstva proći taj test? I jesmo li loši ljudi ako ne prođu? Jesmo li dužni gurati dalje u odnosu koji više nije ono što bi prijateljstvo trebalo biti - opuštenost, ljubav, povjerenje, sigurnost, mir, sloboda? Koliko nas puta prijatelj smije pozvati na red zbog našeg rasporeda, a da mi ne zaurlamo: Dosta! U braku sam! Očekuješ li zaista da se ponašam jednako kao i prije deset godina, kad smo markirale prvi sat matematike da bi popile kavu u kafiću pokraj škole?
Ne mislim da si ljudi moraju nalikovati kao jaje jajetu da bi se mogli voljeti i družiti, dapače. Volim svu djecu svojih prijatelja jer si umišljam da mi otvaraju pogled na neki novi svijet koji ja ne poznajem. Volim svoje slobodne prijateljice jer me svakodnevno podsjećaju da partneri nisu i ne smiju biti ono što nas određuje.
Imala sam besramno bogate prijateljice i, priznajem, poput tinejdžerice, voljela sam prekapati po njihovim ormarima. Voljela sam što su mi otkrivale najfinije marke šampanjca, pašteta i laka za nokte: čak i ako si to nikada neću moći priuštiti, znam kako izgleda život kada možeš.
Imam i prijateljice koje su još uvijek studentice s honorarnim poslovima: volim kad mi otkrivaju najbolje second-hand dućane po Zagrebu, najbolje antikvarijate, najbolje demo bendove. No, u par navrata razlika u perspektivama dovela me do ruba očaja. Provela sam nekoliko groznih tjedana (ako ne i mjeseci) u mučnom preispitivanju: tko je kriv? Tko je u pravu? Jesmo li dužni mijenjati svoj život da zadržimo prijateljstvo? Moramo li mijenjati svoje stavove, ukratko: sebe? I ima li to onda uopće smisla?
Kad je u pitanju poznanica s fakulteta, s kojom si dijelila mržnju prema određenom profesoru, jasno je iz aviona da će vam se odnos razvodniti nakon što jedna od vas položi njegov ispit. Kad je u pitanju djevojka koja je čuvala trudnoću u krevetu do vašeg, naravno da nakon izlaska iz bolnice problem može predstavljati činjenica da ste vi samohrana majka koja ostavlja dijete baki kad joj ljubavnik dolazi na vikend, a ona konzervativna katolkinja kojoj je sin baš na nedjelju kad ste vi konačno odlučili oživjeti svoju seksualnost postao ministrant. No, kad su u pitanju velike ljubavi? Žena koja vas je hranila žlicom dok niste mogli govoriti od depresije? Mirna koja vas je bez riječi primila u kuću kad ste se napokon odselili od zlostavljača? Nina koja vam je držala čelo tijekom najgorih mučnina u životu, izazvanih i prvim pijanstvom, za koje starci nisu smjeli znati, i prvom trudnoćom, za koju nije smio znati nitko?
Koje su to razlike dovoljno različite da ubiju takve ljubavi? Pretrpani rasporedi? Drukčiji financijski statusi? Adrese u miljama razdvojenim gradovima? I treba li te odnose zaista napustiti naglo i tako ih savršeno očuvati poput praribe, samo ne u vječnom ledu, nego u sjećanju? Ili se valja truditi, mrcvariti do zadnjih snaga, da bi se ljubav pretvorila u osudu, zamjeranje i mržnju? Kada to prestaje biti bitka za nešto bitno i vrijedno, a postaje samokažnjavanje i mučenje?
Na ta pitanja nemam odgovor. Znam samo da su neki odnosi zaista kao koža na vratu, da stare i postaju neprivlačni, da opterećuju. Neki ljudi to rješavaju tako da se izbjegavaju pogledati u ogledalo, neki dolčevitama (tehnika trpanje pod tepih), a neki botoksom. Ja osobno nisam pristaša botoksa, povlačenja, zavlačenja, bilo čega umjetnog. Posebice ne u ljubavi.
No, neki ljudi su puno više od prijatelja za subotnju kavu ili tračanje muževa. Oni su nedjeljivi dio nas, svjedoci naše istine, našeg razvoja, naših duša. Odreknemo li se njih, odričemo se nas samih. A ja se sebe, bez obzira na sve što je ispred mene, sve što sam izabrala, sve što mi život trenutno pruža ili nudi, još uvijek (ili, točnije rečeno, više nikad) - ne želim odreći. Srećom, u prijateljstvu, za razliku od veza, nepomirljive razlike mogu značiti samo dobru raspravu uz dobru kavu. Sve dok ostajete vjerni samoj sebi, nema šanse da izgubite najbolju prijateljicu. Ako je ona zaista dio vas.