POLJSKI VELEPOSLANIK U RH

Kako smo preživjeli dvije tragedije Katyna

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 15.04.2010. u 06:33

Nakon zločina prije 70 godina bili smo prepušteni sami sebi. Danas nismo

Posjet predsjednika Lecha Kaczynskog sa suprugom i cijelim izaslanstvom Katynu kraj Smolenska trebao je biti nastavak obilježavanja 70. godišnjice katynskoga zločina. U Katynskoj šumi i na nekoliko drugih mjesta na području bivšeg SSSR-a u proljeće 1940. po Staljinovoj naredbi ubijena je gotovo 21 tisuća poljskih časnika.

Ubijena je polovica časničkoga zbora ondašnje Poljske, poljska elita. Obilježavanje Katyna počelo je 7. travnja o. g. zajedničkim polaganjem vijenaca premijera Donalda Tuska i Vladimira Putina pred spomenikom katynskih žrtava, što je bez presedana. Posjet predsjednika Kaczynskog zajedno s najvišim predstavnicima Poljske vojske i široko zastupljenim poljskim elitama trebao je biti vrhunac obilježavanja godišnjice.

Na groblje u Katynskoj šumi ranije su vlakovima iz Poljske stigle stotine rođaka ubijenih osoba. Trebala se ovaj put održati velika, dostojanstvena svečanost. Zadatak specijalne komisije je da istraži uzroke te katastrofe. Ipak, nije moguće ne zamisliti se nad tragičnom simbolikom te najveće zrakoplovne tragedije u poljskoj povijesti, kad se na mjestu one strašne tragedije poljskih elita prije sedamdeset godina dogodila nova velika tragedija elite današnje Poljske.

Između tih dviju tragedija ipak je bitna razlika. Nakon one katynske tragedije prije 70 godina, bili smo prepušteni sami sebi. Za naše zapadne alijante istina o Katynu bila je neugodna prepreka za razgovore sa Staljinom.

Zajedno s ulaskom Crvene armije u Poljsku 1944. godine bilo je zabranjeno javno govoriti o katynskom zločinu. Nijekanje istine o Katynu bilo je “test lojalnosti prema Narodnoj Republici Poljskoj”, kako govori sukladno s istinom jedna junakinja filma “Katyn” Andrzeja Wajde.

Danas nismo sami naspram nove “katynske tragedije”. Izrazi podrške dolaze iz cijeloga svijeta. Zahvalni smo na potpori koju nam izražavaju državni čelnici i šefovi vlada, a isto tako i tisuće organizacija te bezbroj privatnih osoba.



I napokon, hitan dolazak premijera Rusije Vladimira Putina na mjesto tragedije u Smolensku, njegovo obraćanje posredstvom Poljske televizije, podrška obiteljima žrtava, a isto tako i proglašavanje dana žalosti na cijelom području Ruske Federacije - to su činjenice koje uvode novu kakvoću u poljsko-ruske odnose. Ne izostavimo i čin bez presedana: dan nakon katastrofe Prvi program Ruske televizije, koji se emitira od Vladivostoka do Kalinjingrada, prikazao je u nedjelju, u udarnom terminu, film Andrzeja Wajde “Katyn”.

Smatram da je vrijedno na ovom mjestu citirati odlomak govora koji je tragično poginuli predsjednik Lech Kaczynski namjeravao održati toga tragičnoga dana u Katynu:

“Katyn je postao bolna rana poljske povijesti, ali je isto tako na duga desetljeća zatrovao relacije između Poljaka i Rusa. Učinimo da katynska rana konačno u potpunosti zaraste i zacijeli.

Na tom smo putu. Mi, Poljaci, cijenimo djelovanje Rusa posljednjih godina. Tim putem, koji zbližava naše narode, trebamo ići dalje, bez zadržavanja na njemu i bez vraćanja.

Sve okolnosti katynskoga zločina moraju se do kraja istražiti i razjasniti. Važno je pravno potvrditi nevinost žrtava, objaviti sve dokumente povezane s tim zločinom. Da katynska laž zauvijek nestane s javnih prostora.

Zahtijevamo ta djelovanja prije svega s obzirom na spomen na žrtve i poštovanje prema patnjama njihovih obitelji. Ali zahtijevamo ih isto tako i u ime zajedničkih vrijednosti, koje moraju stvarati temelje povjerenja i partnerstva među susjednim narodima u cijeloj Europi”.

Sjećam se da smo prije godinu dana, na godišnjicu katynskoga zločina, nekoliko mjeseci nakon moga dolaska u veleposlaničku misiju u Zagreb, odlučili prikazati film Andrzeja Wajde “Katyn” u kinu Tuškanac. Jako sam se bojao te projekcije, hoće li film biti adekvatno shvaćen, neće li biti previše zatvoren.

Strepio sam od velikog broja pozivanja na poljsku povijest i epatiranje našom nacionalnom patnjom. Nepotrebno. Duga, bolna tišina nakon projekcije, reakcije publike uvjerile su me da sam u zemlji čija mi osjetljivost omogućuje da se osjećam kao u svojoj kući, da “iskustvo Katyna” može imati univerzalan izričaj.

Reakcije Hrvatske i Hrvata na našu “novu katynsku tragediju”, od najviših dužnosnika u državi do običnih građana, pobuđuju u meni ganuće i zahvalnost. Uvjeren sam će da iskustvo toga nedvojbeno teškoga vremena ostati zauvijek u mom sjećanju i trajno će me i zauvijek podsjećati na Hrvatsku.

Izdvajamo