Dulje od dva desetljeća pišem o našoj jezikoslovnoj sceni. Toliko da sam morao o njoj čak i knjigu objaviti. Naši jezikoslovci, i oni nepopustljivi i oštri, klone se teških riječi, pa ih se, pitam se, treba kloniti i kad se piše o njima? Suzdržanim, znanstvenim stilom novinari međutim ne bi smjeli tvrditi ništa. A novinarskim stilom mnogošto. Primjerice, Matica hrvatska ovih je dana objavila jezivo promašenu knjižurinu profesora Marka Samardžije, “Srpsko-hrvatski objasnidbeni rječnik”. Moj, doduše nesavršen, elektronički automatski pravopis odbija uopće prihvatiti riječ “objasnidbeni” pa se pitam treba li tu “objasni-ti-meni” riječ uopće pustiti pred mlađe čitatelje a da im se prije toga ne objasni što, dovraga, znači?
Knjižurina dakle pada u vodu već od naslova, a i svih njezinih šesto tvrdo uvezanih stranica, zavrijedilo je da zauvijek potone na dno zamućenog, starog jezerca naše leksikografije i, kaj bi se reklo, rječništva.
Knjigočudovište dakle profesorovo onako je, iz perspektive nezainteresiranog promatrača, bizarno, ali eto iz perspektive ovoga novinara ono je toksično. Gomili idiota, koji će se pozivati na ugled profesorov i nakladnikov, ono predstavlja nepresušno vrelo da iz njega crpe najgluplje zaključke i njima maltretiraju pametnije ili makar skromnije od sebe. Primjerice, na srpskom se dobrotvor kaže dobrodetelj i basta. A hrvatski se još kaže dobročinitelj. Nadalje, braća daleka, avetinje šumadijske, kažu avet, a Hrvat će reći utvara ili sablast.
Sablasnim se pričinja što jedan takav Samardžijom poučen telac još dodati može da svaki strani troprstaš kaže leš, a pravi će Hrvat kazati, dakako, truplo, ili, ako je učeniji, kadaver.
Dalje baš svaka budala može zapamtiti da Srbin kaže, jako ružno, lešinar, a natkulturni Hrvat već zna da se kaže sup, orlušina, ili, ako se već mora, strvinar. Što ćeš, u nas ni lešinari ne jedu lešine, samo možda kojiput strv, ali nikako trupla. Njih valjda papaju obli, barokni anđeli.
Profesor je u svojoj gradnji izgubio svaki pojam o statici te bi njegov objasnidbenac (eto nove riječi za vrstu profesorovu rječničku!), da je zgrada, pao na glave svojih stanara jednako teško koliko pada podatak da se pašićevac hrvatski kaže, citiram, “politički pristaša Nikole Pašića (1845.-1926.)”. Zakaj ne “četnik”. Kraće je, učinkovitije. Da ne bi tkogod pomislio da se s profesorom šalim, u velebnom njegovu djelu na stranici sedamdeset i devetoj počinje predstavljanje riječi što započinju sa “č”.
Elem, osim što je krupno prikazano na ćirilici, ispod toga odvratnog ćiriličnog “č” naš je profesor smjelo objavio fotografiju četnika, ali pravog, s redenicima, bradom, šubarom, kokardom, i nož viri, preko pola dakle stranice, a pod njom natuknicu sljedećeg sadržaja: “ČETNIK: onaj koji se bori u četi, koji četuje; 2. pov dragovoljac u borbama protiv Osmanlija; 3. pov pripadnik srpskih nacionalističkih velikosrpskih postrojba u Drugome svjetskom ratu; 4. u novije vrijeme pripadnik nekih političkih i(li) paravojnih organizacija koje se u svojem djelovanju pozivaju na četništvo iz Drugoga svjetskog rata”.
Zatim okrene majmun naš čitatelj sljedeću stranicu, kadli tamo ugleda samo dosadno u stupce poredane riječi, onako više normalno, umjereno četničke: čabski biser, čačanka, čakra, čakširaš… Jedino bih ovdje profesora zamolio, kad nađe vremena, da nam otkrije kako bismo, ipak nešto sažetije, na hrvatskom kazali “četnik”.
Da se profesor zapleo u čakšire jezične i da se ispetljati iz njih nije mogao, sam potvrđuje predgovorom. Ondje je naime nabrojao koje je riječi objašnjavao, a koje nije. Ni jedan od tih kriterija koje je zadao nije proveo u rječniku.
Nije ih niti mogao jer su neprovedivi. Uopće mi se ne mili objašnjavati koliko je neozbiljno od jednog profesora da tvrdi kako nije uvrstio riječi koje se razlikuju samo u jednom slovu, kad ih je pun taj evo njegov nadrirječnik, za koji ne znaš ni je li rječnik ili ipak četnički leksikon, i kakvi su to uostalom kriteriji, “razlika jednog slova”, i što je sve ovo skupa? I zašto profesor misli da Srbi ili Hrvati uopće znaju što znači da se hrvatski kaže otužan, a srpski tugaljiv.
Nekako je već i pisanje o profesorovoj nabrekloj kupusari tugaljivo, pogotovo što on tvrdi da tugaljiv znači i škakljiv. E bre, Srbi, a vi ništa, poslušajte kako govorite, kao gedže i opančari, a pogledajte kakve krasne riječi imamo mi, gospoda Hrvati: mi lijepo kažemo tiskati, pa čak i štampati, a vi trukovati.
Kako ste jadni vi, Srbi, za tuču kažete tuča, a mi ne samo da kažemo tuča nego i grad, a za tu vašu tuču mislimo da je primitivna jer u nas ona znači jedino atmosfersku pojavu, a u vas tuča znači i atmosfersku pojavu i ono što mi nazivamo tučnjavom. Revan je konzument ovih jezikoslovnih ludih gljiva u opasnosti da ga začara spoznaja kako Srbin nerado govori cedulja, potvrda ili pisamce, on radije kaže usula. Kako i ne bi govorio toliko egzotično kad još, zacijelo, uz opanke nosi i pelengaće, poseban srpski odjevni predmet, odnosno, da citiramo profesora: “vrsta dugih vunenih gaća”. Srbin, to jest, ispričavam se, govornik srpskog, toliko je zaostao da će i za normalnog “psa bez rodoslovlja” grubo reći avlijaner.
Ukratko, bolje da se odmaknemo od primjera i vratimo cjelini. Cijela ova nevjerojatna bundeva od knjige u svojoj je nakani policijski-istražiteljska, uvredljiva, smiješna, a kad su posrijedi hrvatski i srpski jezik, zar profesor misli da je jezik bojno polje na kojem se bije uvijek odlučan boj za riječi. Ali jezik nije fronta, a riječi nisu vojnici niti su civilne žrtve rata; ne treba njih razdvajati niti im dijeliti pomoć.
One smiju putovati kamo hoće i s kim hoće. Riječi, nadalje, nisu izbjeglice koje valja vratiti ili proslijediti, a zadržati ih eventualno jedan promil, i sve što je profesor Samardžija u svome jezičnom žaru skarabudžio poslužit će jedino, eto, svakoj budali da svoju pamet hvali.