VIJESTI IZ LILIPUTA

Kakvu kulturu želi Jakovčić?

Toga dana, kad su pulski komunalci počeli ljuštiti radove ‘pulskog Banksyja’, završio je medeni mjesec umjetnika i Ivana Jakovčića

Potkraj devedesetih Hrvatska je zajedno s Tuđmanovim “vrijeđom” prolazila svoju vlastitu “jesen patrijarha”, a jedna ideologija polako je išla neumitnom raspadu. Punih deset godina hrvatskom je kao oficijelni kulturni kod vladao klerikalni nacionalizam, a taj nacionalizam imao je vlastitu kulturnu praksu. Kultura se u to doba doimala obaveznom i strogom kao vojna vježba, a punih deset godina kulturni su imaginarij ispunjali defilei s baletanima, svečana otvaranja i zatvaranja, te govorancije u falsetu prepune aorista.

Te ‘99. imperij je počeo izjedati crv. Vinko Brešan u kina je pustio “Maršala”, film kojim je terapijski pripremio Hrvate za come back “crvenih”. Naciju su anarhoidno zasmijavali Feral i Bože sačuvaj, a isto to ljeto Rajko Grlić je u Motovunu napravio filmski festival - festival za koji ću mnogo kasnije raditi - koji je umjesto ceremonijala i desnice na srcu kulturu poimao kao užitak. Najednom se pokazalo da kultura ne mora biti carsko-kraljevski egzercir, nego gušt, partijanje, vino, tartufi i zeza. Tog ljeta Istrom je već vladao mlađi, mršaviji Ivan Nino Jakovčić, dinamični lokalpatriotski velmoža koji je shvatio da mu nema boljeg brenda od kulture. Dok je Dalmacija dodijavala sebi i drugima starim titoističkim vele-smotrama poput Dubrovačkih ljetnih igara, Istra je oko Motovuna, plesa u Savičenti, Šerbedžijine tvrđave Minor i Valamar Jazza izgradila ciljani, pametni kulturni turizam. U svemu tome bilo je zasluge tog istog Jakovčića, prvog brand managera među hrvatskim političarima. U to doba - rekao je jednom Ante Tomić - u Istru smo išli kao Nazor preko Kupe, na slobodni teritorij.

Jedanaest je godina prošlo od tada, a jedanaest godina prokleto je mnogo vremena u razvojnom luku jednog političara. Pa ipak, da mi je netko tada rekao da će Nino Jakovčić na otvaranju umjetničkih bijenala svadljivo ratovati s konceptualcima, te da će ga iz cipela ljutito izbaciti jedan Isus s Hajdukovim grbom mjesto srca, rekao bih mu da se šali. Danas stvari, međutim, stoje tako: prošlog mjeseca obišao sam tu divnu i zapuštenu Pulu, grad koji volim zbog škverskih sirena u zoru i velikićevskog filinga otmjene derutnosti. Obišao sam je i na svakom zidu spazio grafit s Jakovčićevim likom i natpisom “Nino Putine”, da bih u jučerašnjim novinama pročitao vijest kako je pulska IDS-ova vlast organizirala hitno čišćenje grafita koji ruže djelo miloga vođe. Toga dana, kad su pulski komunalci sprejevima počeli ljuštiti umjetničke proizvode “pulskog Banksyja”, završio je medeni mjesec umjetnosti i umjetnika, te Ivana Jakovčića.

Ne mislim ovaj tekst posvetiti istarskom županu, čovjeku kojeg se u Hrvatskoj neumjereno uzdizalo, a u urbanoj Istri neumjereno demoniziralo i čija će politička stečevina očito u konačnici biti sastavljena od puno bijelog, ponešto crnog i podosta sivog. U ovom tekstu prije se mislim baviti dinamičkom promjenom mjesta koju je u deset godina prešla hrvatska kultura i umjetnost, promjenom mjesta koju mi koji se bavimo nekakvim “artom” nismo do kraja pojmili, uljuljkano primireni u starim dihotomijama i ukopani u starim rovovima. Ali, vrijeme se mijenja, društvo se mijenja, pa prelazak Ivana Jakovčića iz uloge liberalnog mecene u ulogu zidnog cenzora nje samo pitanje jedne ljudske i političke konverzije, nego i totalne promjene kulturnog okružja i ekonomske paradigme.

U vrijeme kad su politička Istra i umjetnički svijet plesali svoj medeni mjesec, hrvatska je bila nacionalistička polutiranija u kojoj je kultura bila privjesak ideologije. Umjesto toga, Jakovčić i Istra kulturu su poimali kao dio imagea regije, hedonizam, atrakciju, trošenje. U deset godina koje su prošle nacionalistička ideologija suzbijena je u svoje enklave, ona živi i dalje u Čavoglavama i kolumnama don Miklenića, ali stvarna vladajuća kultura danas je ona koja je te ‘99. krenula iz Motovuna, Minora i Savičente. Festivali koji služe uživanju, amalgam kulture i jestiva hedonizma, divne turističke lokacije, pametni sadržaji koji nas ispunjaju dojmom da smo osviješteni i pametni građani, a istodobno uživamo u potrošačkoj blagodati.

To je današnji model hrvatske vladajuće kulture: veliki tulumi pod pokroviteljstvom telefonskih kompanija, internet provajdera i banaka, na kojima zaposlenici tih istih internet provajdera i telefonija bježe iz realiteta činovničke hijerarhije od osam do pet i uživaju u dva tjedna iluzija, guštaju jer su boemi, partijaneri, slobodni, ludi i politički lijevi bar tih deset dana lišenih korporacijske stege. Pritom fantom stare “državotvorne kulture” služi tek kao virtualni belzebub koji nam omogućava užitak saznanja da nismo “kao oni”, “stari prdonje” iz društva književnika ili Matice, nego smo liberalni i mladi duhom. A sve to skupa uglavljeno je u referentni okvir turizma, jedinog motora ekonomije u ovoj zemlji i industrije kojoj “eventi” trebaju kao pogonsko gorivo, mašinsko i lož-ulje.

I zato ima puno simboličkog u činjenici da je Ivan Jakovčić s gnušanjem iskomentirao istarski umjetnički bijenale upravo u tjednu kad je slavodobitno objavio da pregovara o dovođenju Guggenheima u Pulu, te da se u istoj rečenici kad se s užasom osvrnuo na Isusa Hajdukovca mladog splitskog konceptualca Borisa Šituma prisjetio “zlatnih” dana kad je na lokalnom bijenalu izlagao Matisse. Iz Jakovčića je u tom času, mimo njegove kontrole, progovorila nova vladajuća kulturna ideologija. Guggenheim i Matisse, naime, danas su zamašnjak kapitala. Oni privlače turiste, turisti troše, piju vodu, jedu tartufe, kupuju u muzejskom gift shopu potiće i podmetače za miša, a Matisse i Picasso ih ne uznemiruju i vrijeđaju nego privlače hedonističkim šarenilom i nukaju da se osjećaju dobro. Matisse je u svoje vrijeme bio stari čičica komunist, ali htio on to ili ne, danas je on dio kapitalističkog kolanja novca, u kojem turoperatori, restoratijeri, muzejski dućan grizu svoj “zub” od nečega što je nekad bila sušičava, siromaška i avangardna umjetnost.

I to je zapravo slika i prilika hrvatske umjetničke prakse 2010. Moja generacija dvadeset je godina provela ratujući protiv šupljoglavih don miklenića, protiv duvanjskih polja, Petra Selema i Georgija Para, protiv patriotske poezije Ivana Tolja i drugih kulturnih koještarija devedesetih, da bismo se najednom probudili u svijetu u kojem smo zarobljenici jednog drugog moloha, ovisni o kiosk-izdavaštvu i milosti Agrokora, ovisni o telefonskim sponzorima, Erste fondaciji, te uglavljeni kao korporacijski kotačić u turističku industriju kojoj treba strateška mreža “atrakcija” od Savudrije do Budve. Onoj staroj kulturnoj ideologiji - dakle, onoj Ivana Tolja i Tuđmana - lako se bilo popišati u šešir, jer je bila kruta, ustobočena i nervozna. Ova druga, pak, svaki tvoj bunt čarobnom transsupstancijom pretvori u samo još jednu atrakciju, samo još jednu tržišnu nišu. U takvom svijetu mogu zamisliti izložbu kojoj će sutra ili prekosutra sponzor biti Hypo banka, otvarat će je isti Jakovčić, a na kojoj će počasni eksponat biti upravo “pulski Banksy”.

Boris Šitum, isti umjetnik koji je u Istri izložio Isusa Torcidaša, pred koju se godinu pročuo kad je nad rodnim mjestom Cista Provo u Zagori izložio velebni jumbo-plakat s banknotom dojčmarke, legendarnim “orlićem”. U susjedstvu postera s Gotovinom, on je na zavoju vlaške, zavojite magistrale izložio vizualni znak oko kojeg se pedeset godina ustrajno i pobožno vrtjela čitava jedna lokalna kultura. Nije otišao na “slobodni teritorij”, otišao je u onaj metaforički “porobljeni” i natjerao one koji po seoskoj cesti voze da se suoče s vlastitim neproglašenim, ali pouzdanim božanstvom. Isto to morali bismo napraviti svi mi, hrvatska književnost, umjetnost i muzika. Stiješteni između VIP i Beck’s “evenata”, gift shopa s ručnikom a la Mondrian i promotivne prodaje knjiga, trebali bismo zavoziti svojom seoskom cestom i postaviti sebi pitanje: tko je naš “orlić”? I - kako mu izmaći iz zagrljaja?

Tagovi

Izdvajamo