Kaptolski progon neželjenih imena

A. H. (64) dobro je situirani i utjecajni profesor s adresom stanovanja u najvažnijemu zagrebačkom kvartu. Ono što je Sovjetskome Savezu bio Kremlj, to je današnjoj Hrvatskoj Kaptol. Profesor A. H. (64) gore živi kao katolički svećenik, a predaje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Kažu da je istaknuti stručnjak za religioznu pedagogiju, autor knjige u kojoj odraslima objašnjava korist od najranije, predškolske vjerske poduke, te jedan od najznatnijih intelektualnih branika vjeronauka u školama.

U ožujku ove godine izabran je tako u Vijeće za nacionalni kurikulum pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa. Jedan od stupova buduće Hrvatske, reklo bi se, one koja se gradi na Kaptolu.

Na internetu - ili na svemrežju kako se to hrvatski kaže - možete naći nekoliko fotografija profesora A. H. (64) u profesorskoj togi, prosijedog i s visoko uzdignutom bradom. Iza njega i njegova znanja stoji, među ostalim, katolički univerzalizam, koji nadvisuje sve naše sitne i jalove zemaljske i sitno-osobne partikularizme. Njegovo uvrštenje u narečeno Vijeće može značiti samo to da će naš nacionalni kurikulum biti svjetskiji, europskiji i obuhvatniji nego što bi bez njega bio, jer Krist je uskrsnuo za svakoga i svuda. A. H. (64) smatra da o tome valja poučiti i sasvim malu dječicu.

Međutim, silna li jada, profesor A. H. (64) ima prijatelja i sumišljenika koji se baš i ne snalaze na svemrežju, općenito u toj virtualnoj, avetnoj sferi, gdje krštena duša često skrije svoje prave misli. Tako su greškom - ili pogrješkom kako se to hrvatski kaže - razaslali, ili uz svoje poruke privili, pismo u kojemu profesor A. H. (64) živo i po točkama raspravlja o kompetencijama svoje kolegice, članice Vijeća Branislave Baranović te njezinih dviju sumišljenica, koje su kao i ona, a suprotno stavu A. H. (64), zaključile kako bi bilo apsolutno suvišno Vijeće za nacionalni kurikulum preimenovati u Vijeće za hrvatski nacionalni kurikulum.

Profesor ne ulazi u značenjsku i suštinsku razliku između pojma političke nacije - koja u našemu slučaju obuhvaća sve građane Republike Hrvatske, te hrvatske nacije - koja obuhvaća sve Hrvate svijeta a isključuje dio građana Republike Hrvatske, nego se odmah, u svojoj raščlambi, baca na meritum: “Koliko se sjećam ‘Branislava’ nije hrvatska verzija imena. Zna se kojem narodu to pripada. Da li ta gospođa ima problema s priznavanjem hrvatskoga atributa?” Pitanje što ga postavlja profesor A. H (64) je naravno retoričko, on na njega već ima odgovor, ali ga, razumljivo, pomalo jedi što njegov odgovor nije doveo do podrazumijevajućih rješenja. U slučaju gospođe Branislave, ta rješenja danas i nisu tako jednostavna kao 1941. kada nije postojao internet, ili čak 1991. kada se štošta moglo opravdati obranom zemlje. Danas one koji ne nose imena usklađena s hrvatskim verzijama i s nacionalnim kurikulumom osmi-šljenim na Kaptolu, valja odstraniti na ponešto suptilnije načine i tako da nitko sa strane to ne primijeti. A. H. (64) je tako već poduzeo korake da se s Katoličkog bogoslovnog fakulteta odstrani jedna od istomišljenica gospođe Branislave koja tamo nešto predaje.

I sve bi to, eto, prošlo tiho, kao što će možda ionako proći, da nije onih među prijateljima koji se slabo snalaze na svemrežju.

U ovome malom nacističkom ekspozeu o podrijetlu imena Branislava, te o tome kako se u skladu s njim ima postupiti, postoji nužno i niz nedosljednosti koje proizlaze što iz kriptičnoga karaktera predočene nam ideološke matrice, a što iz jadne nesavršenosti svakoga hrvatskog nacionalističkoga i rasno-nacionalističkog obrasca. Naime, iza lijepoga imena Branislava, koje se lako da nacionalno diskvalificirati, pogotovu u denuncijacijama na internetu, zvoni prezime Baranović, koje je, da oprosti katolički svećenik i profesor A. H. (64) za razliku od njegovoga - hrvatsko. Nečasno je baviti se zvučanjem i značenjem tuđih imena i prezimena. Osim u jednom slučaju. Kada je to dio odgovora na nacionalističko ili bilo kakvo drugo bavljenje zvučanjem i značenjem tuđih imena i prezimena.

Da su se sumišljenici i sudrugovi ovoga kaptolskog uglednika bolje služili internetom, mi ne bismo saznali na što je sve spreman taj ekspert za religijski odgoj. Da smo se striktno držali pravila da nije pristojno čitati tuđa pisma ni kada slučajno do nas stignu, ne bismo znali ono što sada znamo. Ne bismo, recimo, znali dokle može ići hrvatski univerzalizam hrvatskih katoličkih svećenika u hrvatskom pokušaju progona hrvatskih ljudi - da poslušamo A. H. (64) i posvuda zasadimo naš pridjev.

Miljenko Jergović

Izdvajamo