Koliko košta kilo mozga?

Osamnaestog rujna 2008., u rano jutro, rijetki prolaznici koji su u cik zore prolazili Savskom vidjeli su pred središtem policije nadrealan prizor. Pod kosim svjetlom osvita pred centralom MUP-a tiskale su se stotine i stotine temeljnih policajaca mobiliziranih da izvedu jednu od najbizarnijih redarstvenih akcija u povijesti hrvatskog društva. Tog jutra zagrebačka je policija trebala čak pojačanje u ljudstvu da bi pohapsila gotovo stotinu posrednika, studenata i nastavnika Ekonomskog i Prometnog fakulteta koji su nakon godinu dana USKOK-ova prisluškivanja osumnjičeni za prodaju ispita.

U međuvremenu prošlo je 15 mjeseci, “sveučilišni proces stoljeća” još traje, pale su i prve osude, a prodaja ispita pretvorila se i u lajtmotiv predsjedničke kampanje, u dojmljivom spotu Ive Josipovića u kojem gnjevna djevojka trga plakat koji reklamira kupoprodaju ispita. Iako je u međuvremenu priča o “hobotnici” postala opće mjesto, iako su u međuvremenu počele padati i krupnije ribe s puno većim nulama na iznosu, ni jedan korupcijski skandal nije tako bolno bodnuo naciju u samo simboličko središte. Jer, pipci “hobotnice” ovaj se put nisu opleli oko nekog paralopovskog javnog poduzeća, nego oko magne mater, inkubatora glavnine nacionalne inteligencije, oko zagrebačkog Sveučilišta.

Ta afera kosnula je cijelo društvo kudikamo više od - samog Sveučilišta. Jer, dok su tog rujna frcale glave, optužbe, teške riječi i strašne ispovijesti, sam univerzitet primio je svoj moralni debakl s neviđenim, budističkim mirom. Ni rektor, niti jedan od dekana nisu ponudili ostavke, dekan ekonomije Darko Tipurić flegmatično je izrekao standardnu pilatovsku mantru “neka institucije rade svoj posao”, a jedini službeni glas koji smo od Sveučilišta čuli bio je koji tjedan kasnije, kad se Senat pobunio zbog postupanja policije i medija te prigovorio što su osumnjičeni profesori hapšeni u cik zore, u pidžamama, pred lećama fotoreportera.

Prošlo je, dakle, 15 mjeseci, u tih godinu i četvrt procesi traju, afera Indeks pretvorila se u jednu od onih sudskih trakavica koje crne kronike prate na pola kartice, a većina mračnih prinčeva skandala potonuli su u zaborav. Osim jednog. Taj jedan upravo je dekan Ekonomije Darko Tipurić, koji je u međurazdoblju iskakao iz gotovo svake nacionalne afere kao iz paštete. Ispostavilo se da je njegov fakultet radio za HEP teško preplaćene elaborate za koje je gospon dekan - pisalo se - dobio vrtoglavu proviziju. Kad se počela odmatati Podravka i afera Spice, i njegov je kostur bio među onima koji su ispali iz ormara. No, možda najšokantnija afera koja se vezala uz Tipurića i Ekonomiju bila je ona o takozvanoj ljetnoj školi, gdje su studenti Ekonomije svojim vlastitim profesorima plaćali tečaj ljetnih repeticija i tu polagali ispite koje nisu uspjeli položiti u redovnom semestru. S obzirom na to da je prolaznost na tim “ljetnim školama” bila kudikamo veća od regularne, može se slobodno reći da je fakultet studentima naplaćivao legalni reket. Uvidjevši da se ispiti kupuju po aulama i oglašavaju po banderama, faks je “prekupcima” opalio legalnu konkurenciju, a profesori su se našli u morbidnom sukobu interesa: materijalno im je odgovaralo rušiti studente i prinudno ih usmjeriti u ljetni, reketaški vorkšop.

Čak i za Hrvatsku to je bilo previše: stoga je tromi brontosaur zagrebačkog Sveučilišta nakon petnaestomjesečne tupe hibernacije pokrenuo istragu o ljetnoj školi i postupak Tipurićeve ostavke. Dekan Bjeliš suspenziju je dekana najavio za srijedu poslijepodne nakon što je tekst koji čitate otišao u prijelom. No, za ovu priču više je od same suspenzije bitno nešto drugo. A to drugo dogodilo se tjedan prije, kad je Tipurićeva smjena dospjela na glasovanja na Fakultetsko vijeće Ekonomije.

Tamo se sastala sva krema nacionalne ekonomske misli, gremij znanstvenih mozgova, elita od koje država očekuje odgovore, a studenti profesionalni i moralni orijentir. To Vijeće, dakle, isto ono u kojem su jednom sjedili Mijo Mirković, Savka Dapčević i Branko Horvat, podržalo je majstora svih marifetluka sa 95 glasova za, 16 suzdržanih i svega sedam protiv.

I tu priča staje. Jer, bio Tipurić u međuvremenu smijenjen ili ne, ostaje “on the record” činjenica da je tijelo koje bi trebalo biti razvojni think-tank i misaona vodilja ovog društva praktički jednoglasno stalo iza čovjeka kojem su podređeni pred zdravim očima prodavali ispite, koji je fakultet koristio kao zabran za razgranati biznis i koji je taj isti fakultet usmjerio u nečasno reketiranje vlastitih studenata. Postavlja se doista pitanje - što bi Darko Tipurić trebao učiniti a da fakultetsko vijeće procijeni da mora otići? Ili - da bez hinjene naivnosti preformuliramo pitanje - bi li Vijeće tako zdušno branilo svog dekana da je pokušao isušiti močvaru, da se uhvatio u koštac s korupcijom, prekinuo javno-privatne kanale zarade i ljetni “honorarni rad”? Bojim se da takav dekan ni izdaleka ne bi dobio ovakvu, sjevernokorejsku i fidel-kastrovsku glasačku podršku.

Ovaj mali, ali savršeni “case study” pokazuje ono što sami sebi često nismo kadri priznati. “Hobotnice” i sve druge šporkarije koje u Hrvatskoj nazivamo sličnim, animalnim prispodobama nisu nastale samo zato jer ih je iz boce natrljao neki mračni mastermajnd poput Ive Sanadera. One su se u ovom društvu događale i još se događaju zato jer je to odgovaralo mnogima, ako ne i većini. Od pisarnica do sudova i od bolničkih čekaonica do katastara i referada nered je bio svjesno opredjeljenje, a to opredjeljenje temeljilo se na materijalnom interesu mnogih, ne samo dvojice-trojice ministara. Kao što je nacistički režim - kako nas je poučio Daniel Goldhagen - imao svoje “voljne izvršitelje” koji su dragovoljno i masovno operacionalizirali holokaust, tako i istočnoeuropska, pa i hrvatska korupcija ponajprije počiva na “dragovoljnim izvršiteljima” koji su na koruptivnu mrežu pristali jer im - tako paše. Slučaj Ekonomskog fakulteta pokazuje da takav moralni “laissez faire” nije (samo, pa možda ni uopće) domena rustikalnih primitivaca ili neke neobrazovane, plemenske horde, nego ponajprije intelektualne, obrazovne i društvene elite. Čuvar državnog pečata Milas svojedobno je programatski objavio za koliko se maraka kupi kilo mozga. Onda kad je to izgovorio, svi su ga napadali: ispada, međutim, da i nije bio tako sasvim u krivu.

Tagovi

Izdvajamo