Psalme treba pozorno čitati - prečesto iznenađuju. Jučer u misi slušamo Psalam 50. Sve redovito, pobožno, poučno. Ali na kraju čujemo stih: “Onome koji hodi stazama pravim - njemu ću pokazati spasenje svoje”. Zar zaista najprije treba poznavati i slijediti pravi put - pa tek onda Boga upoznati? A koji je pravi put, koje su to “staze prave” - ako nam Bog to ne pokaže? Inače je iz cijelog tog Psalma očito da se prorok obraća onima koji bi za Boga već morali znati. Ali - nema dvojbe: Boga mogu zaista spoznati samo oni koji ga već slijede. Značilo bi da čovjek može biti Božji prije nego što Boga upozna, da može živjeti vjernički i ne smatrajući se vjernikom.
To me vraća na ono što filozof ateist Pavel Gregorić u razgovoru s novinarskom Rudež u Jutarnjem listu 9. srpnja kaže: “Nema ateista koji ne bi bio spreman postati teist kada bi mu bila podastrta racionalna evidencija da Bog postoji”. Značilo bi da je čovjek spreman povjerovati kad bi mu netko Boga zaista otkrio, pokazao da Boga ima. Ali, eto, u Psalmu 50 Bog kaže da će se javiti onome tko već prohoda njegovim stazama.Što bi značilo ne upoznati Boga a hodati Božjim stazama? Najjednostavnije rečeno: živjeti po svojoj savjesti. Ne savjest mijenjati po svojoj mjeri, nego zaista slijediti. Onda ne bi bilo prvo pitanje: ima li Boga? - nego: kako čovjek mora živjeti? U - recimo tako - Deset Božjih zapovijedi započeti s četvrtom, onom koja traži poštovanje međuljudskih odnosa; zatim s petom koja traži poštovanje ljuduskoga života, pa sa šestom koja upozorava na bitno razlikovanje požudnog bluda od darivanja ljubavi. I tako redom.
Izbija pitanje: da li mnogi odbacuju Boga da ne bi morali slijediti te zapovijedi - hodati njegovim stazama; ili slijede te zapovijedi i ne znajući ima li Boga? Jest - naoko je lakše vjerovati i griješiti nego ne griješiti makar ne vjerovali. Ali Bogu su svakako bliži oni koji hodaju njegovim putem, makar ga još ne upoznali, makar ne znali ni koje su vjere.