Završena je, za širu publiku, zamršena pravna bitka između Hrvatske i Srbije na Sudu pravde u Haagu. Kako zbog ugleda institucije pred kojom se bitka vodila, tako i zbog ozbiljnosti međusobnih optužbi za genocid, ovo je za mnoge bila ona prava, završna bitka, gdje će Hrvatska ostvariti pravdu i jednom zauvijek pribiti na stup srama Srbiju. Barem su tako Hrvatski političari obećavali. Opisana situacija je bila tim kompleksnija kad se zna da su ratne rane još svježe, da svi mrtvi još nisu pokopani, kad je problem rata među žrtvama i braniteljima i dalje vrlo osjetljiva tema.
Kako u te kolektivne emocije smjestiti presudu Suda pravde i kako reći narodu tko je tu u stvari pobijedio. Mi ili oni. U svakoj bitki, pa i u onoj pravnoj najvažnije je pitanje tko je pobijedio. To ulazi u povijesne knjige i kolektivnu memoriju stanovništva.
Uvijek je nacija u transu kad se nadmeću Hrvatska i Srbija. U sportu je to relativno lako. Rezultat je egzaktan a pravila svima poznata. Ako pobijedimo, dokazali smo svoju civilizacijsku nadmoćnost, svoj karakter pred “onima s istoka”. Ako izgubimo, okrivit ćemo suce i nedostatak sreće i s takvim sportskim porazom možemo živjeti.
Kako se postaviti pri epskom pravnom sukobu kod Suda pravde u Haagu?
Zaista, tko je tu pobijedio? Iz medija i izjava političara to do kraja nije jasno. Naši političari, svi odreda, tvrde da, istina, genocid nismo dokazali jer ga Sud preusko tumači, ali smo dokazali tko je agresor, da su srpske snage činile zločin i da smo zahvaljujući tužbi prikupili i sistematizirali dokumentaciju o zločinu. Dakle, političari smatraju da smo uspjeli ostvariti svoje ciljeve.
Srpska strana tvrdi da su oni pobijedili jer da su se obranili od neopravdanih optužbi za genocid i da se pokazalo da oni nisu jedini krivci za sve zlo na Balkanu i da su u Oluji počinjeni masovni zločini nad Srbima.
Za tumačenje pravnih odluka treba se izvući iz dnevne politike, manipulacije domovinskim ratom. Pravne odluke treba, ma koliko to bilo teško, tumačiti isključivo pravnim sredstvima.
Dakle, udahnimo i recimo: Hrvatska je tužila Srbiju za izvršenje genocida i tražila temeljem te pravne osnove isplatu štete i u tome nije uspjela. Sud je tužbu Hrvatske odbio jer genocida na štetu Hrvata nije bilo. Posljedična odšteta nije dosuđena.
To je bit. Sve ostalo je manipulacija političara osjećajima naroda. Onaj tko podiže tužbu to čini kako bi uspio u tužbenom zahtjevu, tj. proglasio Srbiju odgovornom za genocid. Mi smo to htjeli postići, ali nismo uspjeli.
Što je najgore, Hrvatska je morala znati da neće uspjeti jer genocida nije bilo. Za taj zaključak nisu trebali potrošiti desetke milijuna kuna. Svaka ozbiljna pravna analiza ukazivala je da nećemo uspjeti s tužbom. Od 1999. pa do danas svi ozbiljni političari znali su da nećemo dobiti presudu za genocid. Međutim, naši političari vrlo često žive na raspirivanju nacionalnih strasti. Na tome grade svoj politički uspon jer su oni kao borci za nacionalna prava. To što su to manipulacije i što će nas te manipulacije u konačnici skupo koštati njih nije briga. Ceh plaćaju porezni obveznici i to u doba kada oni više neće biti na vlasti jer sudski postupci dugo traju. Odgovornost političara se proteže kroz 15 dugih godina sve do današnje garniture koja objektivno ništa nije mogla učiniti, ali koja ni danas nema snage narodu dati pošten odgovor.
Tužba i sudski postupak u Haagu služio je jedino isključivo političarima koji su svjesno manipulirali nacionalnim osjećajima, otvarali stare rane i budili lažnu nadu kako bi ostvarili osobnu političku korist. Političari koji su odlučili podići tužbu i političari koji kasnije nisu imali hrabrosti javno reći da tužbu treba povući, premda su znali da s tužbom nećemo uspjeti, jedini su krivci. U toj velikoj manipulaciji na isti način postupali su i političari HDZ-ova predznaka i SDP-ova predznaka i zajedno su krivi za ovu veliku manipulaciju.
I što sad. Imamo za nekakvu utjehu da je srpska protutužba odbijena. Utjeha je slaba jer je ta protutužba bila toliko neosnovana da je bilo očito da ni srpska strana u nju ne vjeruje. Ona je podignuta samo kao taktički manevar srpske obrane.
Kao nastavak manipulacije političari svih boja ističu da su ovom presudom utvrđeni brojni zločini protiv čovječnosti i ratni zločini te da je Srbija nastojala protjerati Hrvate kako bi stvorila nacionalno homogeni teritorij Velike Srbije. To se prikazuje kao uspjeh.
Naši političari ističu srpske zločine utvrđene presudom, ali u pravilu preskaču da je ta ista presuda utvrdila brojne hrvatske zločine na štetu Srba. Srpski političari čine to isto jer govore samo o hrvatskim zločinima koje je presuda definirala. Međutim, i jedni i drugi zaboravljaju objasniti da je Sud opisao zločine obiju strana samo u obrazloženju presude kako bi argumentirao svoj stav o nepostojanju genocida. Političari zaboravljaju objasniti javnosti da iza tih utvrđenja suda ne slijede nikakve posljedice po toj presudi. Krivci neće biti kažnjeni, a žrtve neće biti obeštećene.To da su u Hrvatskoj tijekom rata počinjeni brojni zločini znali smo i prije. Zato nam nije trebao dugotrajan i skup proces pred najvišim sudom u svijetu. Da su zločini počinjeni proizlazi iz brojnih presuda hrvatskih sudova, srpskih sudova te nekih presuda Haškog suda.
Međutim, za razumne ljude koji misle i rade u dobroj vjeri ova presuda može biti značajna i vrlo pozitivna za odnose Hrvatske i Srbije. Presuda Haškog suda pravde s autoritetom najvišeg svjetskog suda utvrđuje da se između Hrvata i Srba nije dogodio genocid. Povijesno, to je najznačajnije. Osobno sam izrazito zadovoljan što moj narod nije stradao u genocidu, isto tako sam zadovoljan što mi Hrvati nismo počinili genocid. Iskreno se nadam da razumni ljudi na srpskoj strani misle isto. To što je presuda utvrdila da nije počinjen genocid mora donijeti olakšanje u odnosima Hrvatske i Srbije. Jedno teško breme, jedna teška optužba i protuoptužba s autoritetom Suda u Haagu skinuti su s dnevnog reda međudržavnih odnosa Hrvatske i Srbije.
Isto tako ta presuda utvrđuje da su počinjeni brojni zločini u Hrvatskoj koji imaju karakter zločina protiv čovječnosti i ratnog zločina. Te zločine treba procesuirati u redovnim kaznenim postupcima, i u Srbiji i u Hrvatskoj. Zločincima treba suditi, a žrtve obeštetiti. Ako će obje države tu zadaću ozbiljno i sistematski ispuniti, ti problemi s političkog aspekta odnosa između država prelaze u pravosudne vode. Time se rasterećuju politički odnosi Hrvatske i Srbije. Omogućava se pogled u budućnost, suradnju u ekonomiji, kulturi, sportu, cirkulaciji ljudi dobara i ideja i napretku ukupnih odnosa obiju država. Ova presuda je jasan put. Na nama je da ga odradimo.